Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Pogodite u čiji stan Djed Božićnjak nikad neće ući

Moja starija djevojčica i dalje čvrsto vjeruje u postojanje Djeda Božićnjaka. Njegovo postojanje argumentira na vrlo simpatičan način.
Objava 27. prosinca 2019. 0 komentara 373 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Iščekivanje Djeda Božićnjaka važan je dio djetinjstva...

Osim što sam u nekoliko navrata pomislila da ću Badnju večer dočekati na hitnoj zbog Druge koja se pokušavala penjati na komade namještaja koje čak i mačka izbjegava, veći dio dana zapravo je prošao u iščekivanju kićenja božićnog drvca.

Moj muž, inače sklon obavljaju stvari u posljednjem trenutku posljednjeg trenutka, drvce uvijek kupuje tek na Badnjak popodne. Mene, osobu koja se užasava spontanosti i obavljanja stvari u posljednji tren, to izluđuje, ali svaki put sam prisiljena popustiti pod ovim argumentima:

'Pa ionako ćemo ga kititi tek na badnju večer pa nema smisla kupovati ga ranije.'
'Jeftinije je.'

Nda...

Ako nema bora – nema Djeda Božićnjaka
Ove godine ga je ipak malo pokrenula Prva. Naime, čim se probudila počela je plakati ko kišna godina.
- Jesi nešto ružno sanjala? – upitali smo je.

Nije ružno sanjala. Tužna je jer još nema bora. Morali smo joj obećati da će tata i ona otići po jedan što je prije moguće. No prvo se mora okupati i oprati kosicu.

Svaki put kad se kupa i pere kosu, obvezno traži deset dodatnih minuta za brčkanje i igranje u kadi. Ovaj put je iz kade izletjela i prije no što sam s nje isprala posljednju kapljicu pjene – sve iz straha da će tata bez nje otići kupiti bor.

A bor je važan.
Super-turbo-mega-važan.
Jer pod bor idu darovi koje 'donosi Djedica'.
Ako nema bora – nema darova.
Kataklizma.

Ona ga obvezno mora okititi prije nego zaspi.

Objašnjenje je jednostavno:
- Djedica neće doći i donijeti darove mojoj sekici i meni ako ne spavamo. Jer on ne ulazi u stanove djece koja su budna!

I zato se sirota - nakon što je uspjela uz moju pomoć okititi drvce na vrijeme – pokupila u krevet već u osam navečer. Skoro dva sata prije no inače. Jer je 'umorna, jako umorna.'

Kako mi je dobro poznato da ta ne priznaje umor čak ni kad joj se oči sklapaju same od sebe i kad doslovno zaspi na podu dnevne sobe gledajući svoj 'posljednji nakon posljednjeg' crtića, naslutila sam što je u pitanju. I ispalo je da sam u pravu.
- Idem rano spavati da budem sigurna da su mi okice zatvorene kad Djedica dođe blizu naše kuće.

Pokušati je, u takvoj situaciji, razuvjeriti u postojanje Djeda Božićnjaka, jednostavno nema smisla. I nekako je bezosjećajno, čak i za bolno realnog cinika poput mene. Ipak, dan poslije Božića, nakon što je već skičeći od veselja pootvarala sve svoje i sestrine poklone, pokušala sam malo porazgovarati s njom.

Čarolija na saonicama
- Prva, znaš, neki kažu da Djedica zapravo ne postoji.
- Jooooj, mama, molim te. Pa to su gluposti – posprdno se nasmijala.
- Jesi sigurna? A možda ti ljudi imaju pravo...
- Ma ne-ma šan-se. Djedica postoji. Valjda ja znam – naglasila je ovo 'ja' kao da želi poručiti da uvjerenje njenog kraljevskog veličanstva samo po sebi predstavlja dovoljan argument.
- I on u jednoj noći nosi darove svoj djeci svijeta?
- Da. Svima koja su dobra.
- Razumiješ da je to jako puno djece? Jako, jako, jako puno djece?
- Da, naravno da razumijem, za koga me smatraš?

A što bi vi na to odgovorili?

- Okeeeej. I kako on to sve stigne u jednoj noći?
- Pomoću svojih sobova.
- Pa nije ti sob baš najbrža životinja na svijetu. Čak ti je moj auto brži.
- Ali, mama, ovo su ti posebni sobovi. I Djedica na svojim saonicama ima čaroliju pomoću koje idu brže.
- Dovoljno brzo da donesu darove svoj djeci svijeta?
- DAAAAAAAAAAA! Kako to ne razumiješ, mamaaaa?
- U redu, Prva. Ali, ja sam čula da se često drugi ljudi preruše u Djedicu. Recimo, tvoj tata bi mogao otići u dućan, kupiti crveno odijelo i bijelu bradu i prerušiti se u Djedicu. I što onda?
- Joj, mama, pa svog taticu bih lako prepoznala. Po glasu.

Djedica ima prepoznatljiv glas
Nemaš što na to prigovoriti. Ipak... lagašno sam je pokušala isprovocirati dalje i postavila ovo pitanje:
- Ali, što ako se u Djedicu preruši neki drugi muškarac, onaj koji ti nije poznat? Kako bi onda znala da nije pravi?
- Ma, znala bih. Joj, mama, molim te, daj me prestani gnjaviti tim glupim pitanjima. Ja sam vidjela Djedicu i sigurno bih ga znala prepoznati.
- Vidjela si ga kad donosi darove?
- Ne, ne! Tada ga ne smiješ vidjeti.
- A gdje si ga onda vidjela?
- Pa... na predstavi.
- I, je li govorio?
- Da. Pa zato znam kakav mu je glas!
- Ahaaa. A čuj... koji jezik govori Djedica?
- Hrvatski.

Djedica govori sve jezike
Naivno sam pomislila da ću je tu zaskočiti.

- Dobro. Ali zar nisi rekla da on nosi darove djeci u cijelom svijetu?
- Da. Nosi svima!
- U redu. Nosi li darove djeci u Francuskoj? I nastupa li na predstavama u Francuskoj?
- Naravno.
- A koji jezik govori s djecom u Francuskoj?
- Bože, koje glupo pitanje. Pa francuski – doslovno je zakolutala očima dok je odgovarala na to pitanje.
- A s djecom u Njemačkoj?
- Njemački.
- S djecom u Engleskoj?
- Englenski – da, ona to tako kaže.
- A u Italiji?
- Italijanovski.
- Znači, Djedica govori sve te jezike? On govori sve jezike na svijetu?
- Pa da! – slegnula je ramenima i uputila mi pogled osobe koja se čudi jer druga strana ne razumije nešto potpuno očito.
- Onda je taj Djedica jako pametan.
- Naravno. On je Djedica!
- I postoji? Sigurno postoji?
- Mama, molim te. Prestani mi postavljati ta glupa pitanja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.