Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Pokušali smo kćerkicu skinuti iz pelene i nismo uspjeli - evo zašto

Moja mlađa kćerkica ima dvije godine i nedavno su u vrtiću procjenili da bi mogla pokušati odbaciti pelenu. Taj pokušaj nije uspio...
Objava 17. rujna 2020. 0 komentara 3876 prikaza
phxere.com
phxere.com
Svaki roditelj se kad tad treba suočiti s privikavanjem svog djeteta na 'tutu'. Ne ide uvijek lako.

'I? Ima li što novo? - upitala sam tetu u vrtiću prije nekih desetak dana kad sam došla pokupiti Drugu poslije posla. 
-    Da. Mislimo da je spremna odbaciti pelenu. 
-    Zar zbilja? – odgovor me je pomalo zatekao. 

Suha pelena
Teta je odgovorila potvrdno te svoju prosudbu pojasnila time što Druga 'već dva dana ima suhu pelenu između redovnih promjena' i 'pita na tutu', što me je ugodno iznenadilo. U tom trenutku smo već bili navikli da tutu dosta učestalo traži i kod kuće i da sve češće to čini na vrijeme, bez ispuštanja 'sadržaja' u pelenu. Ipak, iznenadilo me je da je spremna to činiti u puno prostorno većem i kaotičnijem vrtićkom okruženju. No eto, iskusna odgajateljica je tako procijenila i rekla mi: 
-   Od početka sljedećeg tjedna možete je dovoditi u gaćicama. Donesite pelene samo za spavanje. Za svaki slučaj. 

Tako i bi. 

I sad vi vjerojatno mislite kako ću vam ja u nastavku ovog teksta napisati kako sam jako ponosna mama jer se moja kćerkica skinula iz pelene s 24 mjeseca, je li tako? 

E, pa neću. 

Neuspjeh
Misija je završila ultimativnim neuspjehom, i to nakon svega tri dana. 

Prvog dana su joj odjeću mijenjali čak pet puta jer je sve popiškila, a uz to su za njom čistili lokvice.
Drugi dan je prošao puno bolje, sa samo jednom promjenom odjeće, pa smo se ponadali da je to – to. 
No trećeg dana opet neuspjeh. Tri promjene odjeće. 
Uz sve to neugodno je iznenadila tete time što je u potpunosti prestala pitati na tutu. 
Samo tako. 

Zaključak? 
-    Žao nam je, gospođo, ali ona ipak nije spremna. Molimo Vas da je od sutra opet dovodite u peleni. 

Neću vam lagati. To me je rastužilo. Nisam ništa zamjerala tetama ali obuzela me je nekakva tuga zbog pomisli da moja djevojčica nije uspjela. 'Jesam li možda ja nešto pogriješila?' prohujala mi je kroz glavu tipično majčinska misao. Odgajateljica, koja kao da je prepoznala što moj izraz lica govori, mi je pojasnila:
-    Ne brinite, nije to ništa čudno. Kod kuće ima više uspjeha u obavljanju nužde iz dva razloga. Prvi, tuta joj stoji puno bliže i ne mora prelaziti dugi put do nje kao ovdje u vrtiću. I drugi, kod kuće je okruženje puno mirnije, tiše i s manje uzbuđenja. Sve to utječe na dijete i s Drugom je sve u redu. 

S vremena na vrijeme svakoj mami su potrebne utješne riječi pa su mi ove sjele kao melem na ranu. Dogovorili smo da ćemo Drugu vratiti u pelenu, s time da će je u vrtiću i dalje redovno stavljati na tutu u onim razdobljima kad to čine i s ostalom djecom. A mi kod kuće možemo i dalje pokušavati... Kad u vrtiću procijene da je spremna, ide i tamo novi pokušaj. Nadajmo se, taj put s boljim uspjehom. Kad će to biti, ne zna se. 

Sok od naranče
Čitava ova priča s Drugom i njenim neuspjelim pokušajem odvikavanja od pelene podsjetila me je na ono što sam prošla s njenom starijom sestrom. Prva, koja je jako rano progovorila, ambiciozno je počela tražiti tutu već s osamnaest mjeseci. I taman kad smo bili u toj nekoj 'pa mogli bi je probati skinuti' fazi naša mala žena dobila je maestralan proljev kojeg se nije uspjela riješiti punih šest tjedana. Istinabog, riješila bi ga se možda i nešto brže da joj, kad se već situacija s probavom počela smirivati, baka koja ju je jednog popodneva čuvala, nije dala litru soka od naranče. 

-    Pa rekli ste mi da ne smije jesti naranče. Niste rekli da ne smije piti sok od njih. 

Nda. Na neke gluposti jednostavno poželite lupati glavom o zid od muke. 

No da se vratimo na Prvu i njen prvi pokušaj odvikavanja od pelene... 

Odlučno 'ne' peleni 
Da, napisala sam 'prvi', što očito implicira da ih je bilo više. Naime, njen maestralni proljev bio je dio epidemije koja je zadesila vrtić zbog koje je zdravstvena voditeljica odlučila na neko vrijeme maknuti tute. I tako se dogodilo da je Prva u potpunosti odustala od bilo kakve ambicije za korištenjem tute. 

Odjednom za tutu više ni čuti. 
Ni u ludilu, ma što god muž i ja pokušavali. 
Nagovaranje. 
Podsjećanje. 
Sugeriranje. 
Pokazivanje beba – lutkice koja 'piški' i oduševljeno vikanje 'braaaavoooo' kad obavi...
Ništa.
Nula bodova. 

Na tipično svoj tvrdoglav način Prva je čvrsto odlučila reći 'ne' skidanju pelene. 

Sve do jednog subotnjeg jutra, kad je već imala skoro tri godine, kada je samo nonšalantno rekla: 
-    Ja više ne želim pelenu. 

I to je bilo to. 

U narednih nekoliko dana pomokrila se po podu jedno tri ili četiri puta i više nikada poslije. Noćnu pelenu skinula je samo tjedan dana kasnije. 

Forsiranje ne pali 
Ove dane puno razmišljam o tome i samu sebe podsjećam na neminovnu istinu. Postoje situacije u kojima djecu ne možete forsirati, čak ni na benigni način, ma koliko dobre namjere imali. Jednostavno morate čekati da ona sama budu na nešto spremna. 

Slično je bilo, recimo, s Prvom i njenim pokušajima plivanja. Više od godinu dana je provela u 'skoro pa zna plivati' fazi i ništa nije pomagalo da napravi onaj ključan korak dalje.

Ni redovni treninzi na bazenu (u kojima, usput rečeno, doista uživa). 
Ni tatino, ni moje ohrabrivanje. 
Ni demonstracije plivačkih vještina koje je trebala promatrati... 
Ništa. 

Sve dok jednog dana, ovog ljeta, nije sama odlučila malo pokušati – i uspjela. 

Motivacija
Slična priča je bila s čitanjem. Dugo, užasno dugo razdoblje u kojem svima (koje zanima!) govorimo kao ona 'samo što ne čita'. 
Jer već fakat dugo zna prepoznati sva slova. 
Jer sva ta slova zna napisati. 

A opet nije išlo – sve dok ovog ljeta nije upoznala svog vršnjaka,  fatalnog Splićanina koji ju je oborio s nogu svojim cool romobilom na dva kotača. Kako je i ona bacila svoje ženske čari na njega, odlučili su ostati u kontaktu i nakon ljetovanja i sada se dopisuju. I eto ti motiva da moja Prva nauči čitati! U tjedan dana postigla je veći napredak nego u čitavoj prethodnoj godini. Eto što ti je dobra motivacija... 

Da, djecu ponekad treba diskrektno pogurati kako biste ih natjerali na svladavanje neke vještine. Ali istina koju nikad ne treba smetnuti s uma je ova – ma koliko se trudili, ma koliko upirali ne možete protiv onog što se zove 'prirodni razvoj djeteta'.  

Trudim se to imati na umu i dok razmišljam o Drugoj i njenom pokušaju odbacivanja pelene. Emocionalan dio mene malo strahuje no onaj racionalan dio sve već zna. 
Sve će biti u redu. 
Ona sama reći će mi kad je spremna. 
Ja samo moram pažljivo slušati. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.