Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Postala sam robot!

Boravak u kućnoj izolaciji naučio me je neke važne stvari koje ranije nisam znala ni o vlastitoj djeci, ni o sebi.
Objava 17. travnja 2020. 0 komentara 417 prikaza
unsplash.com
unsplash.com
Vašu mačku veseli kad radite od kuće. Vas ne nužno.

Evo, prošlo je već mjesec dana da su zatvorili vrtiće i time moje djevojčice i mene poslali kući zbog korona virusa. To je dovoljno da kao mama naučim neke važne lekcije.

Svako dijete drugačije podnosi izolaciju
Recimo, ovu. Prva definitivno bolje podnosi izolaciju od Druge. Sa svojih pet godina već dobro razumije što se događa pa je brzo shvatila da izbjegavamo izlaske kako bi smanjili rizik zaraze putem kontakata. Uz to, ne bih baš rekla da je moje starije dijete lijeno, ali recimo samo da njoj upražnjavanje tjelesnih aktivnosti u životu nije previše bitno. Daj joj komad papira i vodene boje, ili paket Lego kockica, i ona je sretna.

S Drugom je potpuno različita priča. Ona je živi zvrk. Živi za pokret. I zato puno više od svoje starije sestre vapi za izlaskom. Kod nje je izraženija potreba da se negdje istrči. Čak i manje jede no inače, vjerojatno zato što se ne troši kao inače.

Nikad dosta razgovora s djecom
I baš zbog nje poželjela sam cure odvesti na uskršnji piknik. Dekica, kuhane pisanice, sendviči, voće i dobra zabava – naravno, uz poštovanje održavanja fizičke distance. No na moje iznenađenje, Prva, koja inače obožava piknike,moj je prijedlog odbila.
- Paaaa, znaš, mama, ja bih za Uskrs radije bila u kući.
- U redu. Ako hoćeš, možemo na piknik otići u subotu, dan prije Uskrsa.
- Joj, zbilja ne bih. Meni je kući baš lijepo.

U tom trenutku osjetila sam nelagodu u njenom glasu i shvatila da tu ima 'još nešto'.
- Prva, ajde ti meni lijepo reci u čemu je problem.
- Pa u virusu, mama. U virusu! Ako izađemo van, možemo doći blizu drugih ljudi koji će nas zaraziti, ako se ti i tata zarazite, vi možete i umrijeti!
- Dušo, ako bi negdje otišli, bili bi jako, jaaaaaaaako daleko od drugih ljudi.
- Je, da. A što ako je neposredno prije nas netko tamo sjedio na travi, a ima virus? Ja bih radije ostala doma.

Tako je i bilo. Planove za piknik odgodili smo za neku drugu, bolju priliku. A ja sam naučila važnu lekciju – nikad ne znaš kakvi se strahovi kriju u dječjoj glavici.

I zato je važno s djecom stalno razgovarati.
Preispitivati njihove stavove.
Saslušati ih.
Pomoći im svladati eventualne strahove.
Ne jednostavno pretpostavljati da nešto znaju.
Dati im priliku da nam se povjere.
Razgovarati, razgovarati i opet razgovarati.

Nevolja pobuđuje bliskost
No nije nam virus donio samo strah i frustraciju zbog boravka između četiri zida. Donio je i neke lijepe stvari.

Moje djevojčice sada su bliskije no ikad prije. U izolaciji su jedna u drugoj pronašle društvo, utjehu i zabavu.

Zajedno se igraju s barbikama.
Slažu Lego kockice. OK, Prva ih slaže, Druga ih više razbacuje.
Prva uči Drugu koristiti kist i vodene boje. Da, putem stradaju stolnjak i stolci ali koga briga. Oprat će se...
Igraju se kuhanja. Poslužuju jedna drugu.
Grle se.
Škakljaju se.
Maze se.
Zafrkavaju jedna drugu.

Unatoč tome što Druga slabo govori, pronašle su način komunikacije koji im odgovara.

Za Drugu je intenzivno druženje sa sestrom neprocjenjivo iskustvo. Prva joj je veliki uzor pa se trudi oponašati sve što ona radi. Tako je nedavno, na primjer, zahvaljujući sestri naučila oprati zube bez moje pomoći.

Voljela bih samo da se ta njihova međusobna bliskost nastavi i nakon što karantena prođe.

Svatko može biti kreativan
Zahvaljujući prisilnom ostanku kod kuće naučila sam i pobuditi svoju kreativnu stranu. Točnije rečeno, onaj dio svoje kreativnosti za koji nisam znala da postoji.

Recimo da je jedini oblik nekakvog umjetničkog, kreativnog izražavanja kojeg sam ikad upražnjavala bio pisanje. Ne pjevam jer su me još davnih dana uvjerili da mi je 'slon prdnuo u uho', ples mi izaziva nelagodu, a čini mi se da imam i 'dvije lijeve' kad je u pitanju slikarstvo ili bilo kakav oblik kreativnog rada koji zahtjeva preciznu motoriku prstiju.

Ali eto, karantena me je prisilila glumiti tetu u vrtiću. Pa sam tako više počela slikati vodenim bojama te izrađivati razne konstrukcije od kolaža, kartonskih kutija i, vjerovali ili ne, rola WC papira. Sve kako bih zabavila svoje djevojčice i kako bih im pomogla ubiti dosadu. I da im malo dočaram odgojno-kreativni aspekt boravka u vrtiću koji im sada nedostaje.

Iskreno, kuži se da nisam virtuoz. Ali jednako tako sam shvatila da je ono za što sam nedavno mislila da je nemoguće – itekako moguće. I sada, da vam iskreno kažem, jedva čekam da se pootvaraju hobi  shopovi da svoje prste malo ozbiljnije stavim u pogon i stvorim nešto lijepo sa svojim djevojčicama.

Možda neće ispasti savršeno, ali nije ni važno. Dobro se zabavljamo.

Nužda stvara prilagodbu
Doduše, moram iskreno reći da mi nije toliko zabavno kad se Druga penje po meni, a Prva me doslovno svakih pola minuta doziva dok se ja trudim obavljati svoj posao. Ja, naime, spadam u mame koje sada rade od kuće

I tako sam vrlo brzo shvatila – kad imaš klince vrtićke dobi doma, zaboravi na fiksno radno vrijeme. Njima jednostavno ne možeš reći 'mama radi od 8 do 4', pogotovo ne ako nemaš zasebnu sobu u koju bi se mogao zatvoriti, kao što ja nemam. Jednostavno se moraš pomiriti s time da će te djeca tijekom posla ometati.

Bit ću vam iskrena.
Nekad to poprilično nervira.
Izbaci te ih takta.
Užasno dekoncentrira.

Recimo, taman kreneš tipkati važan e-mail klijentu, a onda odjednom čuješ:
- Maaaaaaaaaamaaaaa, Druga mi je razbila moju Lego kućicuuuuuuuuuuu!

I ode koncentracija kvragu.
Više se ne sjećaš što si htio napisati.
I onda moraš krenuti ispočetka.
I taman kad se sjetiš što si htio reći, evo ga. Novo 'maaaaaaaaamaaaaa'...
I tako stalno.

I zato se, kad radiš uz vrtićku djecu, moraš naučiti prilagoditi.
Radiš u etapama.
Sve što moraš obaviti, dijeliš na manje zadatke.
Pa onda na još manje.
Pa još manje.
Nemaš jednu pauzu, kakvu bi imao da si fakat na poslu već ih radiš svako toliko.
E, ali zato radiš puno dulje. Neke stvari obaviš kad klinke spavaju.
Usred noći ako treba.

I s vremenom naučiš brže se šaltati iz 'mama' modea u 'službenica' mode. Ponekad se doslovno osjećam kao da na sebi imam nekakav gumb kojeg pritišćem i tako skačem iz jedne uloge u drugu. Postala sam neka vrsta robota.

Tješim se da sam sebe naučila prilagoditi se u izvanrednoj situaciji. I to je važna životna lekcija.

Mačka je sretnija
Zahvaljujući Covid 19 karanteni doznala sam da je mačka sretnija kad smo svi doma. Mada se prugasta gospodična baš ne voli nikome gurati u krilo, a i nije nešto mazna, voli naše društvo. Uvijek je tu negdje, u blizini i pokazuje nam da joj je drago da smo tu.

Mjaukom.
Predenjem.
Repom visoko dignutim u zrak.
Držanjem tijela.

Posebno se zbližila s Drugom koja je obožava. Srećom, moja mlađa kći prošla je onu fazu nehotične grubosti prema kućnom ljubimcu koja je tipična za bebe pa se sada već s mačkom lijepo igra i mazi je. Naša ljubimica je uveseljava i tako joj čini ljepšima inače jednolične dane unutar četiri zida.

Što nas još čeka u karanteni teško je reći.
Vjerujem da to uvelike ovisi o tome koliko će ona još trajati.
Vjerujem da će biti boljih i lošijih dana.
Iz svakog od njih, uvjerena sam u to, nešto ćemo naučiti.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.