Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Postoje bolja rješenja za problem nataliteta od mjere roditelj odgojitelj

Podržavam ukidanje mjere 'roditelj odgojitelj' jer smatram da se ona pretvorila u nešto poput puta u pakao popločanog dobrim namjerama. U najboljem slučaju...
Objava 12. studenoga 2021. 8 komentara 3856 prikaza
Foto: pexels.com
Foto: pexels.com
Vlasti odgovarajućim mjerama trebaju pomoći obiteljima s većim brojem djece...

Podržavam gradonačelnika Tomaševića u ukidanju mjere 'roditelj odgojitelj'. Očekujem da će mi sad o meni donijeti određeni zaključci.

Da sam ogorčena žena. A znamo da od toga nema goreg. 
Da sam frustrirana baba. Jasno, frustrirana može biti samo baba. Nikad ne dama ili naprosto komad od ženske. 
Da sam kuja kojoj je samo važna karijera. 
Da sam zavidna. 
Da ne volim djecu. Ili da barem životinje volim više od djece. Definitivno me izdaje to što imam mačku. 
Da sam Jugonostalgičarka koja želi da Hrvati izumru. 

Otprilike takvo nešto. 

Istina je da nisam Tomaševićev glasač i definitivno nisam fan njegove stranke. Vjerovali ili ne. Ali evo, gore navedenu mjeru podržavam. 

A sad je vrijeme za disclaimere… 

Ne, ne mislim da se velik broj djece rađa samo u nazadnim, zatucanim obiteljima. Štoviše, mislim da broj djece ne govori ama baš ništa o nečijoj naprednosti ili nazadnosti, nečijoj inteligenciji, stupnju obrazovanja ili osobnoj odgovornosti. I apsolutno sam svjesna činjenice da Hrvatska ima ogroman demografski problem. 

Pa zašto mi se, onda, kvragu, ne sviđa ta mjera po kojoj nezaposlene mame koje rode troje ili više djece od kojih niti jedno ne ide u vrtić dobivaju lovu od grada (Zagreba) sve do petnaestog rođendana najmlađeg djeteta? 
Najkraći mogući odgovor glasio bi ovako – mislim da nije moralno nekome tko je zdrav i radno sposoban davati lovu jer ne radi. 

Je, znam što ćete mi sada reći.
'Ali odgajati djecu je najteži posao na svijetu.' 
'Te mame moraju i kuhati, peglati, čistiti kuću…' 

Hop. Stanite malo! 

Da, ZNAM da su te mame opterećene kućanskim poslovima. Ali, zar netko misli da mi mame koje radimo imamo služavke i batlere? Da živimo poput obitelji Crawley u Downton Abbeyu uz čitavu vojsku osoblja koje pozivamo zvonom kad nam nešto treba? Paaaa… ne baš. Vidite, mi mame koje radimo TAKOĐER moramo skuhati nešto za svoje klince (muža, sebe…). TAKOĐER moramo peglati odjeću i TAKOĐER moramo očistiti kuću. I za sve te radnje nam, obzirom na obveze na poslu, ostaje puno, puno, puno manje vremena nego mamama koje su cijeli dan doma. 

Ali evo, iz nekog razloga ispada da nezaposlenoj mami koja je usisala tepih, oprala prozore i skuhala sarme treba dati medalju za herojski pothvat i još joj podebljati džep novcima. 
Kad to isto napravi zaposlena mama, i to u još kraćem vremenu – ćorak. Nema love. No soup… pardon, no money… for you! 

'Ali… ali… one se brinu o djeci' velite? Brinemo se i mi koje radimo. Je, znam, u očima nekih smo nemajke jer su nam djeca u vrtićima umjesto da su s nama doma. Da ne skrećem previše s teme, samo ću reći da mislim da vrtić NIJE takvo zlo kakvim ga neki prikazuju. Moje dvije djevojčice imaju divna iskustva sa svojim vrtićem i ne vidim da su imalo traumatizirane time što nisu bile 24 sata dnevno sa mnom. 
I da, opet vjerovali ili ne, i mi mame koje radimo se brinemo o svojoj djeci. 

Pazimo da su zdrava, dobro odjevena, najedena i ispavana. 
Vodimo ih pedijatru i na razne specijalističke preglede. 
Mijenjamo im pelene, kupamo ih i presvlačimo. 
Kupujemo im školsku torbu i pazimo da su napisali zadaću (kad dođu do te dobi). 
Vozimo ih na razne bazene, ritmike, gimnastike, i tako dalje i tome slično. 
Igramo se s njima. 
Mazimo ih i ljubimo. 
Brišemo im suze. 
Uspavljujemo ih – ponekad i satima. 
Presvlačimo ih – ako treba i više puta za redom – prije no što izađemo s njima van. I onda kad OPET moramo izaći jer smo u strci zaboravili kupiti nešto važno. 
Učimo ih čitati, nacrtati krug, trokut, kvadrat, srce, zvijezdu, cvijet, kuću, auto… 
Dnevno odgovaramo na stotine pitanja 'kako' i tisuće pitanja 'zašto'. 
Odgajamo ih i brinemo se o njima. 

Ukratko rečeno, smatram da je krajnje nepošteno dizati nezaposlene majke na pijedestal nauštrb nas zaposlenih zbog toga što se mi jednako kao i one brinemo za svoju djecu. 

Nda… već vas čujem. 'Ali one RAĐAJU HRVATE. Bez takvih mama s puno djece mi ćemo izumrijeti i onda nitko neće raditi za naše mirovine. Ta djeca će raditi i za tvoju mirovinu!' 
Pa… MOŽDA će ta djeca raditi za moju mirovinu. Pod uvjetom da ne odu u Irsku ili Njemačku. 

Ajde, probat ću ne biti cinik pa ću prihvatiti da će ta djeca fakat raditi za moju (i vašu) mirovinu. Ali, znate što je meni tu problem? Formulirat ću ga kao pitanje jer ne znam drugačije. 

Zašto se za majku koja ne radi, a rodi troje ili više djece smatra da zaslužuje novčanu nagradu jer doprinosi demografskom prirastu, a isto se ne smatra za majku koja rodi isti taj broj djece, a radi? 
Zar se dijete zaposlene majke u statistici, kad se broji stanovništvo lijepe naše, broji kao pola djeteta? 
Ako ja rodim treće dijete (što neću jer mi je već previše godina, hvala lijepa), zar ja kao zaposlena mama neću pridonijeti demografskom prirastu jednako kao i nezaposlena mama koja je rodila treće dijete? 
Zašto onda ona dobiva lovu za to što je rodila, a ja ne? 

Ako je doista cilj demografija, onda je jedino smisleno novčano stimulirati SVAKU ženu koja rodi troje ili više djece. 
No sad ću biti jako zločesta pa ću reći da se bojim da demografija nije cilj. 
Ili možda jest ali je ovo ispalo nešto poput puta u pakao popločenog dobrim namjerama pa se u konačnici, slučajno ili namjerno, iskristalizirao jedan drugi ishod – maknuti žene s tržišta rada. Zauvijek. 

Evo, zamislite da rodite prvo dijete, recimo, s 26. Drugo dođe kad vam je 28, treće, recimo, s 31. Kad ovo treće napuni 15 vama je 46. 
Hajde, recite mi, tko će u ovoj državi zaposliti ženu od 46 godina? 
Realno gledano, žena koja je prešla četrdesetu u ovoj zemlji nema praktički nikakvu šansu ni promijeniti postojeći posao ako sad, u ovom trenutku radi, a kamoli potražiti novi nakon što nije radila MINIMALNO petnaest godina, a možda čak i nikada. Meni osobno je vjerovati da će se takva žena negdje u Hrvatskoj zaposliti realno očekivati jednako kao što je i realno očekivati da će sad Ilicom prošetati krdo ljubičastih slonova. 

Dakle, tim ženama je zapravo zauvijek uništena šansa da se zaposle, da zarade svoj novac i osjete barem mali komadić financijske neovisnosti. Je, znam, što ćete mi sada reći. 'Ali one ionako nisu radile neke visoko plaćene, perspektivne poslove'. Možda. Ali je li poštenije nekome ipak dati barem NEKAKVU priliku da se jednom zaposli, ako to poželi ili odmah krenuti od pretpostavke kao što je 'ah, ona ionako nikad neće htjeti raditi'? 

No, recimo da je i točno to da te žene ionako nikad neće htjeti raditi. I DALJE ostaje činjenica da se one nakon petnaest (ili više) godina doma više nigdje ne mogu zaposliti. A DA MOGU imale bi šanse zaraditi barem NEŠTO novca koji bi bio NJIHOV. Ovako… šipak. Ovako će do kraja života ovisiti o drugima. I tko će ONDA, kad ta mjera istekne, hraniti ono njihovo petnaestogodišnje dijete, a možda i njegovu stariju braću i sestre ako su još u roditeljskom domu i nezaposleni? Da, ponekad i petnaest godina unaprijed treba misliti na budućnost… 

'I što sad?', pitate me. Što s demografijom? Kako stimulirati rađanje većeg broja malih Hrvata? 

Mislim da ključ rješenja ne leži u micanju majki većeg broja djece s tržišta rada već u provođenju mjera koje bi olakšale život zaposlenim mamama. 

Ono što bi svakako pomoglo je otvaranje mogućnosti dvosmjenskog rada dječjih vrtića. Naime, ako oba roditelja rade popodnevnu smjenu,  nemaju baka servis, a ni novca za tetu čuvalicu u popodnevnim satima, vrtić u popodnevnoj smjeni bio bi odlično rješenje za njih. Kad se takvo rješenje ne nudi, jedan roditelj (a to je obično majka) mora birati između dvije nezahvalne opcije. Jedna je dati novac kojeg nemaš dovoljno za tetu čuvalicu, druga je – dati otkaz. Oba slučaja se u konačnici svode na ovo: 'Manje novca, gladnije dijete.' 

Dobro rješenje su i tzv. korporativni vrtići. Ovdje se radi o tome da firme u kojima mame (ili tate) rade imaju zaseban prostor u kojem borave njihova djeca dok im roditelji rade, i to pod nadzorom certificirane dadilje ili odgojitelja. Mama tako zna da su joj djeca zbrinuta dok je na poslu, a uz to su i blizu nje. 

Što se tiče školske djece, za prvašiće te djecu u drugom, a ponekad i trećem razredu postoji program produženog boravka kojeg, recimo, koristi moja Prva. Ipak, mislim da je bolje rješenje, ono koje se po navodima ministra obrazovanja Fuchsa treba početi provoditi tamo negdje 2025., uvođenje tzv. cjelodnevnog školovanja gdje djeca u školi provode otprilike isto vremena kao i roditelji na poslu – barem oni koji rade klasičnu, jutarnju smjenu. Naravno, da bi se takvo rješenje moglo provesti škole moraju imati odgovarajuće kapacitete. Na primjer, škola koju pohađa Prva u ovom trenutku ne bi mogla provoditi cjelodnevnu nastavu jer nemaju dovoljno fizičkog prostora za rad s tolikim brojem učenika (a time i učionica) odjednom pa zato ta škola sada ima nastavu u smjenama, a za provođenje Fuchsovog plana morat će proširiti svoje prostorne kapacitete. 

Zaposlenim mamama također bi odgovarala i mogućnost fleksibilnijeg radnog vremena te (tamo gdje priroda posla to dozvoljava) mogućnost rada od kuće. Tako bi se uvelike moglo doskočiti problemu koji se javlja kada mama mora izostajati s posla i uzimati bolovanje jer joj je dijete u vrtiću pobralo virozu. 

Trebalo bi olakšati i mogućnost premještaja djeteta iz jednog vrtića u drugi u slučaju selidbe. Ove godine se zahtjev za prebačajem djeteta iz jednog gradskog vrtića u drugi u Zagrebu moglo predati samo u posljednjih desetak dana ožujka da bi se samo dijete, u slučaju da mu je prebačaj odobren, moglo prebaciti tek u prvom tjednu rujna kada počinje nova školska godina. Što ako konkretnu selidbu morate realizirati, recimo, najkasnije do početka lipnja? Ostavit ćete dijete u starom vrtiću dok se ne prebaci? Hm, može. No što ako je taj vrtić, recimo, u Podsusedu, a vi ste se preselili u Sesvete? I k tome nemate auto? Moguće je da će u takvom slučaju mama čak morati ostati doma i čuvati dijete… 

Sve u svemu, mišljenja sam da umjesto paradigme 'mama s puno djece ionako ne može raditi' treba njegovati paradigmu 'omogućimo mami s puno djece da radi (ako to želi)'. Također, kao što ne treba po defaultu podcjenjivati žene koje ne rade i doma čuvaju djecu, ne treba ni sotonizirati one koji su odlučile raditi za plaću ili, pak, krenuti u nekakav poduzetnički pothvat i gledati na njih kao na nekakve nemajke koje su manje vrijedne poštovanja. 

Uostalom, i djeca zaposlenih majki jednom će raditi za vaše mirovine, zar ne? 

  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • stefj:

    O mjeri roditelj-odgajatelj se može raspravljati, mada je gašenje te mjere sigurno antidemografska politika, kako god se okrene, taj dio je potpuno jasan... No, zašto gasiti, tj. drastično smanjivati novčanu pomoć za rođeno dijete? To je jednokratno i ne opterećuje ... prikaži još! proračun. Ako ipak opterećuje, znači da je mjera uspješna jer se rađa puno djece? I to 3. dijete i više?... Za to nema apsolutno nikakvog opravdanja... Stvar je vrlo jednostavna, djeca nemaju skoro nikakvu zaštitu, nemaju agresivne deračke udruge, nemaju medije iza sebe, nemaju niti kapital da dođu u medije, očito nemaju niti političare, te se ona neće buniti. A kada ukine njima, imat će koju kunu više za uhljebe, sadašnje i buduće... Umjesto da se bavi time kako privući ulagače pa da dođe do novaca, kako povećati broj tvrtki i zaposlenih u privatnom sektoru, pa da dođe do novaca, on se bavi otimanjem djeci. Ako već uzima, zašto ne otpusti višak od nekih najmanje 3000 zaposlenih i još napravi preraspodjelu dodatnih 1500, te posloži grad kako spada?... Zato jer ne zna, ne može, nije sposoban. No može uzeti djeci, zato se i zove Možemo...

  • aniva:

    Zašto mislite da je ikoga briga da li Vi podržavate ili ne podržavat Tomaševićevu mjeru, i da i ste ili niste Tomaševićev glasač? Koga briga da li Vi radite ili ne radite, da li imate djecu ili nemate, da su ... prikaži još! su Vaša djeca išla u vrtić ili nisu, da li ste isfrustirana ili niste, da li ste jugonostalgičarka ili niste.....ali zašto se smatrate pozvanom komentirati mjeru koja se Vas ne tiče. Ja hvala Bogu radim i odgojila sam troje (sada odrasle) djece, ali ako netko sa troje i više djece hoće biti doma neka bude, pa neka mu je plaćeno (kao radim i živim u Zagreb vidim da plaćamo svega i svačega, pa zašto ne i to). Smatram da je mjera ishitrena i da je donijeta na osnovu naklapanja kao što je i Vaše. Neka se sve stavi na papir pa neka se donese odluka na osnovu stvarnih podataka, a ne na osnovu mlaćenja prazne slame.

  • Berlioz:

    Demagogija i neistine. Apsolutna je neistina da se žena u četrdesetim godinama ne može zaposliti. Jer moja supruga se zaposlila sa 42 godine. I znam druge žene koje su našle posao u toj dobi. Ako žene u tim godinama ipak ... prikaži još! jesu (a nisu) nezapošljive, znači li to da ona pri punoj svijesti ove sadašnje korisnice mjere šalje u nezaposlenost i siromaštvo? Puno je ova gospođa objašnjavala što ona jeste a što nije a sve se svodi na isto - meni je žao novaca što ga ove žene dobiju. Njoj je krivo što postoji nekoliko tisuća žena koje su se odlučile prihvatiti ponudu grada i roditi treće dijete, kako bi između ostalog pomogle i gradu i državi da ima više građana koji će pomagati daljnjem napretku. I bez kojih ćemo morati uvesti Afganistance i Sirijce jer neće imati tko raditi i brinuti o nama kad budemo stariji. Sve ljevičare uvijek najviše brinu novci koji se odvajaju za djecu. Za napuštene pse i mace - može. Za prihvat ilegalnih imigranata - može koliko god treba pa makar uzeli inozemne kredite za njihove stanove i poslove. Za građanske udruge - koliko god milijardi treba. Ma za sve samo ne za djecu. Jer tko je vidio imati više od jednog djeteta a sačuvaj Bože/Marx/Tito- tri ili više. Gospođo, samo Vam je novac bitan a svoju škrtost sakrivate u brigu za te žene.