Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Praznici su, škola je prazna, a ja moram biti na poslu – gdje ću s djetetom?

Svako dijete veseli se praznicima no oni znaju biti noćna mora za roditelje bez baka servisa i bez mogućnosti plaćanja tete čuvalice...
Objava 15. srpnja 2021. 1 komentara 1775 prikaza
unsplash.com
unsplash.com
Što kad vam nema tko čuvati dijete ljeti i preko praznika, a Vi morate raditi?

Neki dan sam Prvu ispisala iz vrtića. Bolje rečeno, najavila sam njen ispis. Prema pravilima vrtića, ako želite ispisati dijete to morate najaviti vrtićkom računovodstvu barem dva tjedna prije isteka mjeseca u kojem će se dijete ispisati kako bi na vrijeme stigli formirati račun s adekvatnim iznosom. Prva će uskoro provesti svoj posljednji dan u vrtiću. Onda je čeka do sad najdulja ljetna pauza u životu, a potom – škola. 

Kad sam joj spomenula da ću je ispisati, malo se uplašila.
-    Ali.. kako već sada? A gdje ću ja biti prije nego krenemo na more, dok ti i tata radite? Ne mogu ja biti sama kod kuće s macom. Tko će me čuvati? 
-    Ne, Prva, nećeš biti sama kod kuće. I nećeš se danas ispisati iz vrtića. Samo ću najaviti da ćeš se ispisati. Zadnji dan u vrtiću bit će ti prije našeg odlaska na more. 
-    Ahaaaa. A to znači da se svako dijete mora ispisati prije nego ode s mamom i tatom na more?
-    Ne. Onda samo odeš na more.
-    A zašto se onda ove godine moram ispisati?
-    Zato što ove godine nakon ljeta ideš u školu.
-    A da, točno. Idem u školu i nikad više neću ići u vrtić.
-    Točno. 

Ona se veseli školi, i to jako. Tete u vrtiću, psiholozi, pedagozi i svi oni koji bi službeno trebali procijeniti njenu spremnost za školu kažu da može krenuti odmah. I ja sama tako mislim. Raspolaže dovoljnom količinom znanja i zrela je djevojčica za svoje godine. S druge strane, vidim da je tužna jer više neće svakodnevno viđati svu djecu iz vrtića. Neka od njih krenut će s njom u lokalnu školu no neka, među kojima je i jedna njena bliska prijateljica, pohađat će druge škole. Zato Prva ponekad sjetno uzdahne i kaže: 
-    Eh, želim ići u školu ali žao mi je da moja prijateljica neće biti svaki dan sa mnom. 

Obećala sam joj da ću učiniti sve u svojoj moći da sa svom djecom s kojom želi ostane u kontaktu. Mislim da to ne bi trebalo biti tako teško u današnje doba kad svi imaju mobitele, a tu je i moj automobil kojim je uvijek mogu negdje odvesti. Tješim je spominjući da su joj se već neke prijateljice odselile i da se međusobno posjećuju. Njena mala dječja glavica trudi se to prihvatiti. 

Do sad smo uvijek po povratku s ljetnog godišnjeg Prvu, a potom i Drugu, vraćali u vrtić iz jednostavnog razloga – nismo imali gdje s njima. Dva do dva i pol tjedna na moru, a cijelo ljeto prije i poslije toga vrtić. Dežurstva. Seljakanja svakog tjedna iz jedne vrtićke prostorije u drugu. Tete koje nisu uvijek njihove. Privremeno formirane mješovite grupe s ne previše djece – je većina je bila na moru, kod nekakvih baka i djedova, teta, stričeva, u vikendicama... negdje. Naša situacija nije takva. Barem do sada nije bila. 
Ove godine sam ipak uspjela nagovoriti baku da ostane kod nje na moru nakon našeg povratka u Zagreb pa sve do početka škole. 

-    Gledajte... situacija je, kako da Vam kažem – u hodu sam smišljala što joj reći – kad se mi vratimo Zagreb više neće uopće biti djece u njenoj grupi. 

Zapravo i nisam lagala. Još tamo negdje sredinom lipnja me je teta u vrtiću zamolila da joj kažem kada će se Prva ispisati. Jer to ispunjavaju svi budući školarci. Na moje pitanje 'a kad se otprilike ispisuju drugi?' dobila sam odgovor koji se svodi na ovo – kad se vratimo s mora školaraca u vrtiću više neće biti. Ups. I tako sam ja shvatila da jednostavno MORAM nekako uvjeriti baku da ostane kod nje. 

Srećom, baka je pristala. Posljednjeg dana našeg ljetovanja, Druga, suprug i ja pokupit ćemo se za Zagreb i Druga će se vratiti u vrtić, a Prva će ostati još neko vrijeme na moru. Planiramo je pokupiti par dana prije početka škole. Bit će to njen nešto dulji ljetni odmor od uobičajenog tijekom kojeg će imati vremena srediti dojmove, u miru prebirati uspomene na svoj vrtićki život i stvoriti planove za ono što je čeka u školi. 

Ne brinem uopće kako će se Prva snaći s bakom. Ona je dobro dijete apsolutno nesklono rizicima (san svake majke koja sere od straha kad joj se dijete popne na bilo što više od pola metra), vrlo je samostalna za svoje godine i obožava biti s bakom. Brine me jedino ovo – koliko će joj nedostajati mlađa sekica za koju je izrazito vezana. I koliko će ona nedostajati seki? Hoće li Druga, jednom kada se vratimo našem stanu i svakodnevnoj kuća-vrtić-posao-vrtić-kuća kolotečini biti spremna prihvatiti da njene voljene seke na neko vrijeme nema? Može li dijete koje tek sada polako počinje razumijevati koncept budućnosti, i to samo one vrlo bliske, shvatiti da je to samo privremeno i da će se seka opet vratiti? Nadam se najboljem za obje. Bit će to prvi put u njihovim malim životima da su na više dana razdvojene.
 
Možda se pitate zašto jednostavno ne uzmem dulji godišnji ili nekakve slobodne dane i ne provedem ih s obje djevojčice u toj pauzi između ispisivanja iz vrtića i početka škole? Ne mogu. Neću vas zamarati dosadnim detaljima o tome što radim ali recimo samo ovo – moj posao je takve prirode da mi je baš tijekom ljeta mogućnost uzimanja godišnjeg odmora vrlo ograničena. Suprugov posao je, pak, takav da mu je mogućnost uzimanja godišnjeg odmora kao takva vrlo ograničena. Što nas zapravo dovodi do jednog sljedećeg potencijalnog problema koji se zove – školski praznici. 

Malo sam povirila u kalendar školskih praznika, zbrojila sve te dane i brzo došla do poražavajućeg zaključka – da muž i ja doslovno niti jedan jedini dan u godini ne provedemo zajedno na godišnjem odmoru ne možemo skupiti dovoljno dana godišnjeg da pokrijemo sve one dane kad bi Prva kao školarka trebala biti na praznicima i kada bi je netko trebao čuvati. Nema šanse. To je problem kojeg roditelji koji svako malo koriste usluge baka servisa ne mogu razumjeti. I vjerujte mi, sretni su da ga ne razumiju. Platiti nekakvu tetu čuvalicu? Uf, uf, po onome što za sada znam, cijene su takve da ih naši džepovi ne mogu podnijeti. Postoje i neke specijalizirane ustanove za čuvanje djece preko praznika ali i tu treba dosta duboko posegnuti u džep.

Zato već sada polako smišljam planove. Kombiniram. Osmišljavam detalje novog razgovora s bakom, barem za onaj dio godine kojeg ne provodi na moru već u Zagrebu. Osluškujem ima li možda u susjedstvu još roditelja poput nas s kojima bi se možda nešto moglo dogovoriti. Guglam. Razgovaram s ljudima. Slušam tuđa iskustva. Nešto ću smisliti. Do sad uvijek jesam. Mi mame smo nevjerojatno domišljate. Prilike nas nerijetko na to tjeraju. 

  • Avatar drug Joža
    drug Joža:

    Još je zanimljivije što se školarci moraju ispisati najkasnije do 31.08. ali škola NE počinje 01.09....tako da de roditelji taj zadnji tjedan moraju nekako "snaći"