Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Prestala sam dojiti i osjećam se... čudno

Polako prestaje biti beba. I zato osjećam mješavinu olakšanja i tuge. Olakšanja jer znam da sam jedno važno poglavlje naših života uspješno privela kraju i zato jer vidim da se moja djevojčica lijepo razvija. Tuge jer znam da je gotovo.
Objava 03. rujna 2020. 0 komentara 442 prikaza
pexels.com
pexels.com
Moja kćerkica i ja moramo sada pronaći nove načine za maženje.

Sunce je stidljivo provirilo na istoku, a ja sam kroz san čula kako me tiho doziva. Dovoljno je samo jedno njeno 'mama' da me prene iz najdubljeg sna. 

Posljednji put
Tako je bilo i ovog subotnjeg jutra. Ustala sam, još ošamućena od pospanosti, došetala do njenog krevetića u susjednoj sobi, podigla Drugu u naručje te je odnijela u svoj krevet. Privila sam je uz sebe te ubrzo zaspala nježno je milujući po glavici i osjećajući kako ona svojim ručicama podiže gornji dio moje pidžame i uzima dojku u usta. 

Bio je to posljednji put da sam je podojila. 

Da mi je netko rekao da će do tog posljednjeg puta doći kad bude imala pune dvije godine i dva mjeseca vjerojatno bih mu se nasmijala u lice. 

Planovi
Jer nisam tako planirala. 

Znate, ja sam osoba koja voli planirati stvari i spontanost i improvizacija me poprilično plaše. 

Pa sam tako, još onda kad je Prva došla na svijet, isplanirala da ću je dojiti do tamo negdje godine i dva, tri mjeseca. Ona sama poremetila je moje planove time što se sama skinula s cice već s deset i pol mjeseci, a moje mlijeko je ubrzo presušilo, što je mene pomalo rastužilo jer sam prebrzo izgubila jedan lijep oblik bliskosti sa svojom djevojčicom. 

-    Uh, ipak bih voljela da je trajalo dulje – znala sam reći mužu sjetnim glasom. 

A znate kako kažu: 'Pazi što želiš, mogao bi to i dobiti'. 

I upravo to mi se dogodilo s Drugom. 
Potpuna suprotnost od starije sestre. 
To dijete je bilo doslovno ZALJUBLJENO u cicu. 

Uspavljivanje
Tamo negdje oko njenog prvog rođendana, muž i ja smo stidljivo počeli spominjati da bi 'uskoro mogla prestati cikiti' ali niti smo ikad o tome poveli ozbiljni razgovor niti sam se ja, da budem krajnje iskrena, ozbiljnije potrudila maknuti je s dojke. Jednostavno nije imalo smisla. Unatoč tome što je sasvim lijepo prihvatila krutu hranu, mlada dama si je i dalje uredno gurala cicu u usta. I to toliko često da sam imala čvor u želucu od pomisli kako će izdržati jednom kad krene u vrtić. 

-    Ovaj... znate... Ona se još uvijek doji – objašnjavala sam odgajateljici zvučeći kao da se opravdavam. 
-    To je u redu. Ali mogao bi biti problem ako se uspavljuje na dojci. 
-    Ovaj... 

Pogađate već. Uspavljivala se je na cici.

Naivnost 
Unatoč mojim strahovima, na vrtić se prilagodila odlično. Na moje veliko iznenađenje, tete su mi nakon svega nekoko dana prilagodbe oduševljeno rekle kako je ona ta koja prva u grupi zaspi i kako uopće nemaju problema uspavati je! 

Sve to navelo je muža i mene na naivan zaključak: 
-    Sad će se ona brzo skinuti s cice. Tim više što je veći dio dana bez mame...

Kako se približavao njen drugi rođendan, počela sam bježati od kuće na posao već u praskozorje kako bih je spriječila u jutarnjem dojenju i njene bliske susrete s cicom ostavila samo za večernje sate te eventualno za pokoje iskupljeničko dojenje nakon povratka iz vrtića. 

Karantena
Išlo je dobro pa se moj muž usudio izreći heretičku misao: 
-    E, sad bi već bilo krajnje vrijeme da je makneš s cice. 

-    Da. Možda i bi – odgovorila sam, onako kako mu odgovaram kad mu želim dati do znanja da ima pravo. Ili da ne želim više o tome. 

Taj plan, ako ga tako uopće možemo nazvati, propao je već u začetku uvođenjem karantene zbog korona virusa. Vrtić su zatvorili, a ja sam radila od kuće što je Druga odmah spretno iskoristila kako bi se – češće dojila. Snalažljiva ženska našla je idealan način kako sebi udovoljiti. Dok bih ja sjedila za računalom i pokušavala riješiti neki kompleksan poslovni problem, ona bi tiho došetala do mene, dignula mi majicu i... hoooop... cicu u usta. I tako ne znam više koliko puta dnevno. 

I eto nas opet na početku. Prošao je njen drugi rođendan, prošla je karantena, došlo je ljetovanje, a Druga unatoč sad već mojim nekakvim polu-ozbiljnim naporima, i dalje nije sasvim prestala dojiti se. 

Nikad više 
Sve do liječničkog pregleda na koji sam otišla prije nešto više od tjedan dana, a na kojem je potvrđeno ono na što sam već neko vrijeme sumnjala – mom tijelu nedostaje progesterona. Propisana mi je terapija, a uz nju sam dobila upozorenje: 
-    Morate odmah prestati dojiti. 

I eto. Prestala sam. U subotu u ranu zoru. Niti dva sata nakon što je Druga posljednji put pocikila popila sam svoju prvu tabletu. 

I to je bilo to. 
Znala sam. 
Nema više dojenja. 
Nikad više. 
Ni nje, ni nekog drugog djeteta. 
Jer nekog drugog djeteta više neće biti. 
Ne s mojih 47. 

To poglavlje mog života je zaključeno. Jest da mi je trebala noga u guzicu u vidu doktorice koja me je dovoljno ozbiljnim tonom upozorila al' eto... tu smo sad gdje jesmo. Druga se više ne doji. 

Velika cura

Kako je ona to prihvatila? 
Nakon pet dana apstinencije mogu reći – bolje no što sam očekivala. 

Da, bilo je pokušaja dizanja majice, kao i glasnog, očajničkog plača. Prvog dana odvikavanja nije htjela uopće spavati preko dana, a iduće noći je pristala otići u krevet tek u ponoć. Jednostavno nije znala kako se uspavati...

S vremenom, vidim, ide sve bolje i bolje. Brzo je naučila da je dovoljno leći mami u krilo i nasloniti glavu na moje grudi. Eh, da... grudi. Još uvijek ih zna čeznutljivo pogledati. Uputi im tužan pogled koji kao da govori: 'Zar vas doista više nikad neću vidjeti?' A onda sklopi okice, čvrsto zagrli svog plišanog zeku za utjehu i ubrzo utone u san. 

A ja? Osim što se borim s viškom mlijeka kojeg svako toliko izdajam kako bih spriječila mastitis, osjećam se nekako... čudno. Racionalan dio mene razumije. Majčino mlijeko i hormonalna terapija ne idu zajedno. A, realno gledano, nije da je djetetu od pune dvije godine koje ima oko dvanaest kilograma i prodalo bi se za šunku, kulen i čvarke baš POTREBNO gurati cicu u usta. Velika je to cura koja puno razumije. Evo, već se polako odvikava i od pelene, a tu su i prvi pokušaji nespretnog samostalnog odijevanja... 

Naše novo normalno
Polako prestaje biti beba. 
I zato osjećam mješavinu olakšanja i tuge. 
Olakšanja jer znam da sam jedno važno poglavlje naših života uspješno privela kraju i zato što vidim da se moja djevojčica lijepo razvija. 
Tuge jer znam da je gotovo. 

Puno sam guglala o tome u posljednjih nekoliko dana. Kažu da je taj nekakav osjećaj nostalgičnosti potpuno normalan nakon što prestanete dojiti. Kruto znanstveno objašnjenje je ovo: naglo se smanjuje količina oksitocina u vašem organizmu, što dovodi do osjećaja praznine i tuge po prestanku laktacije. 

No neću vas ovdje zamarati krutim znanstvenim objašnjenjima. Umjesto toga, privest ću ovaj tekst kraju i otići promatrati svoju mlađu djevojčicu kako spava, čvrsto držeći plišanog zeku u zagrljaju. Večeras je sama otišla u krevet, i to u sasvim pristojno vrijeme za počinak. I sada, dok ja tipkam ove redove, spokojno spava. 

Ujutro će se probuditi vesela, a ja ću je zagrliti. Ono što danas izaziva tugu, sutra će biti samo puka navika. Ono uobičajeno. Ili, kako se danas popularno kaže, naše 'novo normalno'. 

Već polako stvaramo nov način bliskosti. 
Nove uspomene. 
Bit će sve u redu. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.