Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Propala mi je rođendanska torta za kćerkicu

Pokušala sam mlađoj kćerkici ispeći superturbojednostavnu tortu za treći rođendan. Ali nešto je pošlo po zlu...
Objava 01. srpnja 2021. 0 komentara 3006 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Ne, propala torta nije ovako izgledala. Samo mi se svidjela fotka.

'Mama, ispričaj neku priču o djevojčici koja tobože nije Druga ali da zapravo znamo da je Druga – rekla mi je Prva u nedjelju navečer dok su ona i sestra ležale u svojim krevetićima spremne za priču pred spavanje. 

Prije spavanja im uglavnom uvijek čitam priče ali te večeri Prva je poželjela da napravim izuzetak povodom nadolazećem rođendana Druge i ispričam nešto iz glave. Da izmislim priču. Ponekad moja starija djevojčica stavlja pred mene takve izazove. 

Nisam znala o čemu bih pričala pa sam na brzinu osmislila priču o djevojčici koja odlazi na počinak večer prije svog trećeg rođendana i onda joj u snu dolazi rođendan vila koja je čarobnim prahom kojeg prospe po njoj iz bebe pretvara u 'pravu' djevojčicu. Ta 'prava djevojčica' skida gaće na vrijeme kad ide kakati, disciplinirano pere zube, sama se odijeva, vrti pedale na bicikliću s pomoćnim kotačima i ne očekuje da je se gura... Ni sama više ne znam što sam sve tako spontano nadrobila izmišljajući priču u hodu no jedan efekt sam  postigla – Prva je zaspala. Da, Prva. Ona uvijek zaspi prije od sestre koja zna partijati još dugo nakon nje. Druga, naime, iz dna duše mrzi dvije stvari – nositi odjeću koja joj se ne sviđa i spavati. 

A što voli? Između ostalog spoznaju da od ponedjeljka 'više nije beba'. Doduše, ona već neko vrijeme za sebe tvrdi da je cura i jako se uvrijedi kad joj kažete da je beba. Ne tako davno se ozbiljno naljutila na dva starija dječaka u vrtiću koji su, dok smo ona i ja prolazile pored njih, nevino dobacili:
-    O, kako lijepa beba! 

Ona se samo okrenula prema njima i bijesno uzviknula:
-    Ja cua!!!! – ne zna reći 'r'. 

Druga se tu očito držala woke paradigme prema kojoj nije važno što stvarno jesi već kako se osjećaš. A ona se osjeća kao 'cua'. Uglavnom. Znate, sve te nekakve formalne prekretnice u životu djece, pa tako i ona o prijelazu iz faze bebe ('toddlera') u 'pravo' dijete (child) padaju u vodu kad se suočite sa stvarnim životom. Da, moja mlađa djevojčica raste i puno, puno, puuuuuuno je napredovala u odnosu na ono bespomoćno novorođenče koje sam prije tri godine donijela kući iz Vinogradske bolnice. Govori u rečenicama, odgovara na pitanja primjerena dobi, slaže (do neke granice) puzzle i Lego kockice, sama se skida i djelomično odijeva, odavno se služi priborom za jelo, počela se služiti engleskim jezikom (da, Youtube Kids čuda radi), recimo i da je odbacila dnevnu pelenu (tu i tamo se još dogodi incident s 'onom drugom' nuždom)... A opet, s druge strane, u nekim aspektima svog malog života je još uvijek moja bebica. Kad traži da je ujutro nosim jer joj se ne da sići niz stube s drugog kata u prizemlje kad idemo u vrtić. Kad jede sladoled na štapiću pa se umrlja do te mjere da joj sladoled nalazim i na čelu i u kosi. Kad mi se popne u krilo i sklupča u naručju tražeći da je mazim jer se boji biti sama u krevetu. Kad uplakana traži utjehu jer se jako, jako boji muhe... 

Svoj treći rođendan proslavila je sa svojim malim prijateljima i prijateljicama u vrtiću te prethodno u krugu obitelji. Još prije prvog rođendana njene starije seke sam samoj sebi obećala da svojoj djeci nikada neću kupovati rođendanske torte već da ću ih uvijek sama ispeći. Barem dok one to žele... Neću otići toliko daleko pa reći da kupovinu rođendanske torte u slastičarni smatram nekom vrstom hereze, čak naprotiv, ne smeta mi kad to drugi rade. Ja samo volim imati osjećaj da su moje inače ne baš prespretne ruke nešto osobno napravile za moju djecu. Nešto ne tako savršeno ali – moje. Naše. 

Nakon što sam pretrnula od straha prvi put u životu radeći delikatnu Švarcvaldicu za šesti rođendan Prve, po njenoj narudžbi, za treći rođendan Druge sam sebi postavila dva kriterija.

Prvi – da se ne peče jer mi se ne pali pećnica dok je vani sto stupnjeva. Ni s klimom. 
Drugi – da bude nešto superturbojednostavno ali s čokoladom. Jer Druga u biti voli samo kolače i torte koji sadrže čokoladu.

I tako sam se ja dokopala nekog superturbojednostavnog recepta za nešto što se zove čizkejk s Nutellom gdje samo trebate zdrobiti kekse u otopljenom maslacu i složiti ih na dno kalupa i onda gore napraviti kremu od krem sira, šećera u prahu i Nutelle. Krenula ja raditi tu tortu po superturbojednostavnom receptu kojeg sam pročitala brat bratu jedno deset puta da budem sigurna da sve štima i da nisam uzela kalup krive veličine. 

NISAM uzela kalup krive veličine. Sto posto. Ali kad je moj dragi suprug sljedećeg jutra povirio u hladnjak i vidio moj uradak još u kalupu samo me je sažalno pogledao i rekao: 
-    Ahm... čuj... Bojim se da imaš palačinku. 

Da. Imala sam palačinku. Tortu koja je izgledala toliko smiješno plitko da je nisam mogla nikome poslužiti. 
-    O, sraaaaaaaaanje – mislim da je to bio moj prvi komentar. Ili nešto u tom stilu. 
-    A da ti odem u dućan po sastojke pa da napraviš još jednu takvu i onda je staviš na ovu? 
-    JESI TI J... O NORMALAN? OVO SE STIŠĆE CIJELU NOĆ, A MENI GOSTI DOLAZE MALOJ NA ROĐENDAN ZA ČETIRI SATA!!!!! Če-ti-ri sata, je l' ti kužiš? Če-ti...
-    Daaaaaaaaaaaa, kužim. Je l' možeš NEŠTO složiti u ta četiri sata? 
-    Fak, nemam pojma. Ne znam. I pop...ću i to ne zbog Hašimota!!!! 
-    E pa smisli ili idem po onu kupovnu Jaffa tortu. Za to barem znamo da je klinke vole – moj muž ne ferma moje 'drama 'momente. Zapravo, on drami i cvekeće zbog sasvim drugih stvari ali nećemo sad oftopičariti. 

Sjela sam. Ne, lažem.. nervozno sam se ušetala. I odlučila napraviti nekakvu brzinsku verziju Sacherice držeći se pravila 'napravi tortu od sastojaka koje imaš doma', a koju sam ukrasila velikim jagodama i pokrovom s fotkom Peppe Pig jer je Prva tako htjela za sestru.  Htjela je i da se svi za rođendanski party Druge prerušimo u svinje ali sam je ipak uspjela uvjeriti da to nije nužno dobra ideja. Taj pokrov na Peppu malo je čudno izgledao na torti jer je kupljen za tortu od promjera 26 centimetara, a ja sam sada radila onu od 22, da ispadne viša. 

Na kraju smo je uspjeli poslužiti gostima i Druga je oduševljeno puhala u svoju svjećicu s brojem 3 opčinjena idejom da ima tortu na Peppu. Onu 'palačinku' također smo poslužili, nasjeckanu na kockice. Da se nađe... 

Koliko je Druga uopće bila svjesna te činjenice da joj je rođendan? Recimo to ovako. Kad joj je seka rekla da će tog dana, kad dođu gosti, dobiti poklone, počela je veselo uzvikivati: 
-    Bozić! Bozić! Bozić! – ne zna reći ni 'ž'. 
-    Neeee Božić, Druga, neee. Rođendan ti je. Ro-đeeeen-daaaan. Imaš TRI godine.
-    Dan. Pokloni. Jeeeej. I puhati svjećicu na tojti. 

Eto. To curici od tri godine znači riječ 'rođendan'. Torta i pokloni. A što meni znači biti mamom curice od tri godine? Lijepo je znati da mi dijete raste i postaje sve samostalnije ali opet, pere me i neka nostalgija za danima kad je bila bebica, tim više što znam da je, zbog moje dobi (za cca mjesec dana će mi biti 48) ovo definitivno posljednja beba u kući. Barem ona koju ću ja roditi. Možda je jednog dana u kuću donese Prva. Možda Druga. Vidjet ćemo. Dotle ću uživati gledati ih kako rastu... 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.