Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Prvi dulji rastanak od moje djevojčice

'U nedjelju, tamo negdje iza podne, muž i ja napunili smo automobil stvarima, posjeli Drugu na tutu i pričekali da obavi, a ja sam je onda uhvatila za ruku i povela. Godišnji odmor je završio, došlo je vrijeme za poći kući. No ne i za Prvu. Ona ove godine ostaje još dva tjedna na moru, s bakom. Prvi put u životu.'
Objava 19. kolovoza 2021. 0 komentara 738 prikaza
pexels.com
pexels.com
'Druga zvijezda desno, zatim ravno do jutra?' Moja kći ipak nije otišla toliko daleko...

Zagrlila sam je. Ne onako čvrsto kako sam planirala. Ona je samo na trenutak nehajno obujmila svoje ruke oko mog struka, a onda ih brzo maknula, uputila mi usputno 'bok, mama' i krenula slagati svoje Lego kockice. 

Nekome neupućenome to bi više izgledalo kao nekakav usputni pozdrav nego kao oproštaj. A bio je to prvi put da se rastajemo na nešto dulje vrijeme... 

U nedjelju, tamo negdje iza podne, muž i ja napunili smo automobil stvarima, posjeli Drugu na tutu i pričekali da obavi, a ja sam je onda uhvatila za ruku i povela. Godišnji odmor je završio, došlo je vrijeme za poći kući. 

No ne i za Prvu. Ona ove godine ostaje još dva tjedna na moru, s bakom. Prvi put u životu. 

Do sada je baka nikada nije čuvala dulje od dva sata u komadu. Zapravo... NIKADA NITKO je nije čuvao dulje od dva sata u komadu, ako izuzmemo odgajateljice u vrtiću. Nekakve priče o roditeljima kojima rodbina stalno uskače i pomaže im oko djece, o domaćinstvima u kojima boravi više generacija, o djeci koja odlaze bakama preko vikenda, a kamoli preko ljetnih praznika, meni su jednako surealne kao  i priče o vilenjacima i orkama ili o HDZ-ovom poštenju. U kinu sam posljednji put bila prije nekih šest godina – ako ne računamo dječje filmove koje sam odlazila gledati s Prvom. Tijekom tog istog razdoblja sigurno nisam bila u kafiću više od deset puta i uglavnom sam na te kave vodila nju i/ili njenu sestru. Putovanje na samo s mužem, pa makar samo preko vikenda? Zaboravite. 

Trend 'ne čuvam dulje od dva sata, a i to rijetko' vjerojatno bi se nastavio i dalje, i to tamo negdje dok Prva ne maturira da me nisu prije neka dva mjeseca prenuli u vrtiću s pitanjem kad mislim Prvu ispisati. Ona, naime, ove jeseni kreće u školu, a prema informaciji koju sam tada dobila od tete u vrtiću, svi budući školarci iz njene grupe trebali su se ispisati do kraja srpnja, što bi značilo da bi moja Prva ostala sama po povratku s mora. Zato sam, saznavši to, zgrabila telefonsku slušalicu i objasnila situaciju svojoj svekrvi. Okej, priznajem, malo sam i dodatno ukrasila istinu. Umjesto da joj kažem kako se 'sva ostala djeca PLANIRAJU ispisati' rekla sam joj kako se 'sva ostala djeca MORAJU ispisati'. 

Na moje poprilično iznenađenje, reagirala je onako kako sam htjela. Predložila je da Prva ostane kod nje na moru do kraja kolovoza, nakon što se muž, Druga i ja vratimo u Zagreb. Čuvanje Druge? To bi ipak bilo previše očekivati... 

I tako je neki dan došao trenutak rastanka na kojeg sam Prvu pripremala još i prije no što smo uopće krenuli na more. Danima prije jako se veselila pomisli da će moći ostati dulje vremena na moru, i to s bakom. A onda se, dva dana pred naš rastanak, rasplakala. Krenula tuliti ko kišna godina. 

Pitam je u čemu je problem. 
More je super, baka je super, ali... ona ne zna kako će bez svoje sekice. Kaže, jako će joj nedostajati. Kumi me i moli da uvjerim baku da čuva i sekicu.
Obećala sam da hoću (i jesam!) unaprijed znajući da je to nemoguća misija...

Prva se smirila tek kad sam joj čvrsto obećala da ćemo se svake večeri čuti putem video chata i da će joj se Druga uredno pokazivati pred kamerom.
- I mačka. Mačka mi se isto mora pokazati – važno je nadodala. 

Obećano, učinjeno. Još dok smo svi bili na moru instalirala sam joj na njen tablet jedan program namijenjen video chatu s djecom. Djetetu se napravi profil i onda može razgovarati preko kamere s prijateljima koji imaju isti program, ali bez roditeljskog odobrenja (čitaj: unošenja šifre koju znaju samo roditelji) ne može mijenjati ništa na svom korisničkom profilu, uključivši korisničku fotografiju, niti dodavati prijatelje. 

Za sada ima samo jednu virtualnu prijateljicu – svoju sestru. Naime, na svom tabletu sam napravila profil Drugoj kako bi postojao drugi dječji profil s kojim može razgovarati dok smo mi u Zagrebu, a ona na otoku. Vidjevši svoj profil, Druga je prvo uvrijeđeno frknula nosom uz prijeziran komentar:
- To ne Skajp. 

Ah, djeca takozvane Alfa generacije... 

Instalirati dječji program i podesiti postavke na njemu bio je mačji kašalj ali sada se pojavio novi problem. Internet. Naime, moja svekrva je zapela tamo negdje u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća i ona ne vjeruje u internet. Kategorički odbija imati bilo što s tim i zato u njenoj kući na moru nema interneta. Apage, Satanas! You. Shall. Not. Pass. Kad moj muž mora raditi tijekom godišnjeg – a to se prije da opisati terminom 'često' nego 'rijetko' – svoj laptop spaja na internet koristeći mobilnu pristupnu točku na mobitelu. Zdravoseljački rečeno, vlastiti mobitel pretvori u modem na čiji wi-fi se onda spaja. Ja činim to isto sa svojim mobitelom kad nešto moram obaviti, ili kad jednostavno želim prosurfati na svom tabletu. Učinkovita no, na žalost, i skupa metoda kad prekoračite gigabajte koji su vam uključeni u pretplatu. 
- Ali ni ti ni ja ne možemo ostaviti Prvoj naše mobitele – zdvojno sam rekla mužu pokušavajući smisliti kako će se na naša djevojčica spojiti na internet kako bi mogla s nama razgovarati preko kamere. 
- Imam ideju! 

U neposrednoj blizini bakine kuće nalazi se simpatičan kafić koji ima – pogađate već – besplatan wi-fi. Prva i baka svake večeri odlaze u njega, naruče sokić i Prva pali svoj tablet koji joj se automatski spaja na bežičnu mrežu kafića. A onda je ja pozovem na dječji chat... 

Zvuk je dosta slab i uvijek prođe nekoliko sekundi od trenutka kad se Prvoj počnu micati usta do trenutka kad čujem što nam je rekla. Zato moramo razgovarati glasno i polako i zapravo se više gledamo nego što se slušamo. Točnije rečeno, osim mačke koju joj uvijek dovedemo pred kameru kako je tražila, Prva uglavnom gleda sestru koja se prilično agresivno gura u kadar. Sve skupa ispadne dosta nespretno i tehnički daleko od savršenstva, ali meni je svaki put toplo oko srca kad ugledam svoju Prvu, tim više što me svaki put na kameri dočeka uz široki osmijeh. 

Sretna je na moru, vidim to dok je gledam na kameri i dok razgovaram s njom preko bakinog mobitela. Kupala se na valovima, igrala se na novoizgrađenom dječjem igralištu koje izgleda odlično, šetala uz more, posudila dvije slikovnice u bibliobusu, pravila s bakom palačinke s pekmezom od marelice koje obožava... Lijepo joj je. 
A kako je meni, prvi put bez nje na dulje vrijeme? Iskreno da vam kažem – dobro. 

Da, nedostaje mi. 
Da, u trenutku dok ovo tipkam brojim minute kada će mi se javiti s bakinog mobitela i reći mi da uključim chat na tabletu. 
Da, jedva čekam da je vidim i opet zagrlim, i ovaj put joj neću dati da mi se tako lako izmakne. 

Ali, unatoč svemu tome – dobro sam. Odlazim svaki dan na posao, obavljam svoje dnevne dužnost i smiruje me saznanje da se ona sasvim lijepo snalazi bez svog tate i mene. I drago mi je da se počela osamostaljivati. Svaki put moje djevojčice ka njenoj neovisnosti mene veseli... Put u neovisnost put je u slobodu, a to zvuči dobro. Jako dobro. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.