Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Sad sam mama koja radi od kuće - mislite li da je to super?

Vrtići su zatvorili vrata zbog korona virusa i ja sam sada mama koja radi od kuće i koja se nosi s potpunom novim pregrštom izazova.
Objava 20. ožujka 2020. 1 komentara 419 prikaza
pexels.com
pexels.com
Moje djevojčice će sada puno pažnje morati posvetiti jedna drugoj.

'Maaaaaaama, Drugoj je ispala glaaaavaaaaaaaaaa!'

U nekim drugim uvjetima bih možda na ovu rečenicu friknula ali ovaj put sam ostala savršeno mirna. Znam već što je posrijedi. Uobičajena situacija. Igrale su se s Lego frendicama i Druga je jednoj od figurica odlomila glavu.

U posljednjih nekoliko dana takve usklike slušam stalno. Djevojčice su kod kuće jer vrtići ne rade, a ja radim od kuće.

Bolje rečeno – pokušavam raditi od kuće. Neki će reći: 'Joj, super ti je'. No da mi je rad kod kuće u svakom trenutku 'pjesma', i nije.

Pogađate već zašto.
Prva i Druga.

'Mama radi'
Pogotovo Druga. Njoj je samo 21 mjesec i ne postoje riječi kojima joj mogu objasniti da, unatoč tome što redovno odijeva jaknicu i tenisice, ujutro neće otići u vrtić, a kamoli da bi mogla shvatiti da je to zbog nekakvog opakog virusa koji bi mogao ubiti njenu baku. Ona samo vidi da je mama tu te, emocionalna i mazna kakva jest, koristi gotovo svaki raspoložiti trenutak da bi mi skrenula pažnju na sebe.

Razbacivanjem igračaka.
Raznim nepodopštinama kao što je, na primjer, bacanje upravo namočenog graha trešnjevca u posudu s mačkinom hranom.
Dozivanjem.
Glasnim plačem.
Jako glasnim plačem.
Hvatanjem za moju nogu.
Penjanjem u moje krilo i stavljanjem ručica oko mog vrata uz apsolutno razoružavajući osmijeh i simpatično 'glj' (što znači 'grli').
Stavljanjem cice u usta...

Toliko o tome da je odviknem od dojenja.
Pokušati joj objasniti da mama radi jednostavno nema smisla.

'Obećala si da ćeš se sa mnom igrati poslije podne'
S Prvom je nešto lakše. Ona razumije da smo kod kuće zbog 'zločestog virusa', da ne može ići na plivanje i družiti se s ekipom iz vrtića. No, unatoč tome što je vrlo zrela i razumna djevojčica za svoje godine, i ona ima svoje trenutke krize.

Jedan takav imala je danas. Doslovno je urlala od plača, frustrirana jer se 'nitko s njom ne želi igrati'. Koliko god se trudila objasniti joj da 'mama radi' i da se 'mama sada ne može igrati' ali da joj 'svečano obećajem' da ću naći vremena za nju poslijepodne, nije me htjela ni čuti. Čak mi, ljuta ko pas, odgovorila:
- Lažeš mi.

U nekim drugim, normalnijim uvjetima, zbog ovog bi dobila jezikovu juhu no ovaj put sam prešutjela. Djelomično i zato što znam da sam sama uprskala stvar.
Umjesto da joj kažem 'igrat ću se s tobom poslije pet', ja sam joj rekla da ću se s njom igrati 'poslije podne.'

Poslije. Podne.

Naravno, ona u jednom trenutku pogledala na veliki zidni sat u hodniku i, uvidjevši da je na njemu prošlo podne, slavodobitno mi je rekla:
- Evo, sad je prošlo podne. Možeš se igrati sa mnom.
- Ovaj...

I tako sam samu sebe uvalila. Do te mjere da sam jednostavno morala napraviti pauzu od posla i malo se igrati s njom čajanke. Pridružili su nam se Bundeva Blaženka i Limun Šimun. Ajde, barem je Druga u tom trenutku spavala.

'Mislim da ću uvenuti u kući'
Sve u svemu, raditi od kuće nije uvijek jednostavno kad imate malu djecu. Ista ta djeca žele i izaći van.

- Mama, mislim da ću uvenuti u kući – rekla mi je jučer Prva očito parafrazirajući mene koja sam ovlaš suprug spomenula nešto slično.

Obzirom da ne moram primjenjivati pravila samoizolacije, odvedem ih u parkić koji se nalazi točno preko puta naše zgrade, i to onda kad u njemu nema nikoga. Djevojčice se tako ipak rastrče, malo se poigraju loptom, Prva provozi svoj biciklić, a Druga uživa na toboganu. Naravno, ako dođe do prave samo-izolacije, i to će otpasti.

Većinu vremena smo ipak kod kuće. Tko god kaže 'joj, super, sad imaš vremena za filmove i knjige' vara se. Za vrijeme radnog vremena očito nemam. A nemam – kao i inače, kad normalno odlazim na posao – ni poslije. Barem ne ako se želim posvetiti svojim kćerkicama.

Ručak usred radnog vremena
Djeci njihove dobi važna je rutina. Ona im daje osjećaj sigurnosti. A ta rutina, recimo, podrazumijeva dobivanje obroka otprilike u isto vrijeme kad ih dobivaju u vrtiću. Tako je tu ručak kojeg dobivaju oko podne.

Ručak kojeg ja moram pripremiti.
Usred radnog vremena.

Tu su i razne edukativno-odgojne aktivnosti.

Da, priznajem, ponekad ih jednostavno posjednem pred TV. Prva se u posljednje vrijeme navukla na Ljepoticu i zvijer, a Druga obožava Peppu Pig. Znam, dušebrižnici koji se užasavaju bilo kakve sprege djeteta i ekrana će se zgroziti ali, eto, ja mislim da je OK da pogledaju pokoji crtić ili eventualno nekakvu zabavnu emisiju o životinjama, o svemiru, o tome kako nekakva teta peče američku pitu...

S vremena na vrijeme.

Dva kilograma brašna
Nastojim im, što je više moguće, posvetiti ono što se zove 'kvalitetno vrijeme'. Balansiram između radnih obveza i svoje moralne obveze (a i želje) da usrećim njih dvije.

S Prvom izrađujem konstrukcije od kolaža. Tako smo, recimo, neki dan zajedno napravile lijepu 3D dugu.
Učim je i čitati i pisati.
Igramo Čovječe, ne ljuti se.
Slažemo Lego kockice.
Planiramo mogući razgovor putem Skypea ili neke druge platforme te vrste s njenom najboljom prijateljicom iz vrtića. Da im barem tako, preko kamere, omogućimo nekakav kontakt.
Ove dane ćemo ponovno peći kruh i napravit ćemo vlastite raviole. Bez brige, ne spadam u fanatike koji su se opskrbili tonama brašna. Imam kod kuće samo dva kilograma. Koristim priliku jer znam da Prva, unatoč tome što je užasno probirljiva u jelu, voli pomagati mi u kuhinji. A sada je došlo vrijeme da se pozabavimo nekim stvarima za koje nemamo nužno vremena u normalnim uvjetima...

Vrijeme posvećeno Drugoj sada se uglavnom svodi na vježbice govora. Druga je, naime, djevojčica koja je, prema procjenama stručnjaka normalno razvijeno dijete po svim parametrima ali ima malih problema s govorom. Razumije jako mnogo i odlično komunicira gestom i osmijehom ali teško sastavlja riječi. Osim njih nekoliko, uglavnom ima svoj meta-jezik koji se sastoji ili samo od prvog sloga neke riječi (tako je, na primjer 'kava' njoj 'ka') ili od ponavljanja dva ista sloga (pa je tako 'pelena' postala 'pepe'). Sada kad smo kod kuće pojačano vježbamo govor.

I naravno, mazimo se i igramo.
Listamo slikovnice za djecu njene dobi.
Ubacujemo razna geometrijska tijela u prigodne oblike.
Slažemo puzlice za bebe.
Crtamo. Bolje rečeno, ona šara po papiru i uživa u bogatstvu boja koje otkriva.
Učim je prepoznavati razne vrste životinja, voća, povrća...
Pjevam joj dječje pjesmice...

'Joj, kad će malo odrasti da me prestane gnjaviti'
Potičem cure i da se igraju zajedno. Da posvete pažnju jedna drugoj.
- Znaš, vrtić ti jako dugo neće raditi i dulje vrijeme će ti Druga biti jedino društvo – pokušala sam neki dan objasniti Prvoj.
- Onda je, mama, dobro da ste mi ostvarili želju da dobijem sekicu. Sada imam društvo – odgovorila mi je moja starija kći.

Sretna je da je sestra uz nju. No ima i trenutaka kad joj mlađa seka ide na živce. Onda zavapi:
- Jooooooj, kad će malo odrasti pa da me prestaneeeeee gnjaaaaaavitiiiiii...

A ja joj tada moram objasniti da sekica neće odrasti tako skoro.
I podsjetiti je na činjenicu da će u narednih mjesec, dva, a možda i dulje, provoditi jaaaaaako puno vremena s njom.
I zamoliti je za ono što petogodišnjakinje po defaultu nemaju, a to je strpljenje.
I podsjetiti je na ono najvažnije što dijeli sa sestrom, a to je – ljubav.

Kućna izolacija u kojoj sada (uglavnom) živim natjerala me je da reorganiziram sve, uključivši i rutinske dnevne aktivnosti, kao i da preispitam svoj odnos s djecom.
Da postanem domišljatija.
Kreativnija.
I da još više cijenim sve ono što rade tete u vrtićima.

Iz svega ovog izaći ćemo, nadam se, svi zdravi.
I bez sumnje, pametniji.

 

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Znam kako ti je! Ja tako evo 11 godina, od toga skoro 7 nisam uopće išla na godišnji, a s Otonom ni na porodiljni nego uspjela nekako naći zamjenu 2 tjedna da ga odem rodit na carski. :)