Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Sve o Evi

Kada imaš pet godina, a najbolja prijateljica ti odseli, shvatiš da ti nedostaje i prije no što ode. Ovo je priča o tome.
Objava 16. srpnja 2020. 0 komentara 746 prikaza
pikrepo.com
pikrepo.com
Prijateljice predškolske dobi često se drže za ruke...

U blizini našeg doma nalazi se most namijenjen pješacima. Izgrađen je kako bi skratio put radnicima jedne tvornice koja je u međuvremenu stavila ključ u bravu zbog nerentabilnog poslovanja. Kako je polako propadala zgrada tvornice tako je propadao i most, da bi se u konačnici iz kvartovskog simbola pretvorio u oronulu tvorevinu po kojoj hodate na vlastiti rizik. Trošne drvene daske po kojima se penjalo na njega škripale su pod stopalima ostavljajući dojam da će puknuti svakog časa, a tlo samog mosta do te je mjere ispucalo da ga je u kišne dane bilo nemoguće prijeći bez da ugazite u barem jednu duboku lokvu. U konačnici su gradske vlasti zabranile prijelaz preko njega, i tako je to bilo sve do nedavno kada su ga napokon obnovili.

Zgnječena čašica jogurta
Na tom mostu Prva se oprostila od Eve.  Ipak, jedna drugoj su obećale da će to biti samo 'do viđenja', ne i 'zbogom'. 

A tko je Eva? 
I što uopće trebate znati o njoj? 
Trebam li vam ispričati sve o Evi? 

Za početak je dovoljno da znate ovo. Eva je najbolja prijateljica moje starije kćeri. Ni jedna ni druga ne sjećaju se trenutka kada su se upoznale. Bilo je to na kvartovskom okupljanju novopečenih mama koja je jednom mjesečno organizirala naša zajednička patronažna sestra kako bismo se podružile i razmijenile korisne informacije o roditeljstvu. Kontakt je uspostavljen kad je Prva, koja je tada bila u fazi puzanja, samoinicijativno odlučila poigrati se zgnječenom čašicom od jogurta koju je njena mala vršnjakinja do tog trenutka smatrala svojim osobnim blagom. Od nježnog gugutanja i milovanja do vriska i lupanja po glavi pa opet do nježnog gugutanja, u tili čas. 

Takav je inače bio odnos Eve i Prve. Možda bi preteško bilo upotrijebiti izraz 'ljubav –  mržnja' za dvije curice koje su proslavile svega pet rođendana, ali da je bio na neki način turbulentan, jest. Stalno su se prepucavale, pametovale, prigovarale, žalile se da ona druga 'previše šefuje'...  

'Eva i ja ovo, Eva i ja ono' 
No čim bi se udaljile jedna od druge, bilo zbog odlaska na praznike, korona karantene ili obične vikend-pauze, Prva bi mi tugaljivim tonom rekla kako je nedostaje Eva.  U onim rijetkim trenucima kad bi mi pristala odgovoriti na pitanje 'što je bilo u vrtiću' na kreativniji način od njenog uobičajeno muljatorskog 'ne sjećam se', pričala bi mi čega su se ona i Eva igrale. 

'Eva je bila mama, ja sam bila dijete.'
'Eva je bila moja medicinska sestra, ja sam bila zubarica.'
'Eva i ja smo zajedno slagale puzzle.'
'Eva i ja smo radile kolače od pijeska.'
'Eva i ja smo crtale svoje obitelji.'

'Eva i ja ovo', 'Eva i ja ono'.
I nikad nije bilo dosta.

Tužni apel 
Sjećam se, jednog od onih dana kada su se vrtići otvorili, neposredno nakon karantene, nazvala me Evina mama na posao, negdje pred kraj radnog vremena, i rekla:
-    Možete li, molim Vas, poslije vrtića doći s Prvom u kvartovski parkić? Evu sam sad pokupila i ona plače jer kaže da se nije dovoljno poigrala s Prvom. 

Kako ignorirati takav tužni apel? Odmah sam pozvala supruga, koji radi puno bliže vrtiću, i zamolila ga da istog trena pokupi Prvu i odvede je na susret s frendicom u kvartovski parkić. Tako je i učinio. 

U međuvremenu je od tete u vrtiću doznao da su se njih dvije zajedno igrale CIJELI DAN ali da jednostavno 'nisu stigle sve odraditi'. Naravno, tog istog dana uspjele su se porječkati jedno 865 puta ali svaki put bi shvatile da su jedna drugoj najbolje društvo. 

I tako je to bilo sve do nedavno kada mi je Evina mama objavila da njihova obitelj odlazi iz kvarta. Sele se u novi dom. Dvije male prijateljice već su se pozdravile i poželjele jedna drugoj sve najbolje tijekom oproštaljke u vrtiću. 

'Mi smo velike' 
Ali to nije bilo dovoljno. 
Važno je bilo opet se naći u kvartovskom parkiću. 

Prva je odlučila sa sobom ponijeti sve svoje Barbie/Steffi/što-već princeze, 'da ih Eva vidi.' 
-    Trebaš pomoć to nositi? – upitala sam je.
-    Ne. Mogu ja to sama. 

Minutu, dvije kasnije sam posred ceste tražila prozirnu, plavu Elsinu cipelicu koja joj je ispala. Toliko o tome da je 'mogla sama'.

Eva i ona poigrale su se u parkiću, u društvu Evinog mlađeg brata i razdragane Druge, svega desetak minuta, a onda im je pala na pamet ideja... 
O, da, klinkama poput njih često padaju na pamet ideje. Ponekad i one zastrašujuće. 

Odlučile su da će Eva voziti svoj bicikl, a Prva romobil po kvartu. Kada smo Evina mama i ja užasnuto uzviknule da ne dolazi u obzir da same odu na cestu – unatoč tome što je kvart fakat miran – pogledale su nas uvrijeđeno i uglas izustile:
-    Ali mi smo velike. Imamo PET GODINA. 
-    Da, imate. Ali same ne idete nigdje – bio je odgovor. 

Na mostu
Uz malo roditeljske diplomacije, uspjeli smo ih natjerati da svi skupa odemo do obližnjeg platoa u blizini mosta i da tamo voze.  Usput smo pokupili Prvin biciklić od kuće te iskoristili priliku – posljednju – da je prijateljica malo uči voziti bez pomoćnih kotača. 

Lekcija je kratko trajala. 
Osvanula je nova ideja... 
Otići na most. 
Vidjeti što je s druge strane... 

I tako su se one, u mojoj pratnji, uputile u tu avanturu, veselo trčkarajući po mostu, držeći se za ruke. Oduševljeno su promatrale krovove zgrada s visine i radosno mahale putnicima u vlaku koji je upravo projurio ispod njih. To što ih ti isti putnici nisu mogli vidjeti nije bilo važno. Važno je bilo veseliti se. I, naravno, vidjeti prometnu ulicu do koje se dolazi silaskom s mosta. Obećale su da će 'biti dobre cure' i da neće mrdnuti dalje od mosta. 

Održale su obećanje, a onda su se opet popele na most i krenule na drugu stranu. Tamo negdje na njegovoj sredini, udarili smo nekoliko fotografija, za uspomenu. 
  
Do viđenja, ali ne i zbogom 
A onda je već pala noć, Druga je postala grintava (uvijek je takva kad ogladni), i došlo je vrijeme za polazak kući. Za oproštaj. Obećale su jedna drugoj da će ostati u kontaktu i da će se međusobno posjećivati. Čvrsto vjerujem da hoće, jer kad te dvije cure nešto naume, one to dobiju.

Sljedećeg jutra Eva je otišla u svoj novi dom. A moja Prva je, sjetno promatrajući kroz prozor, rekla: 
-  Ja bih malo na most... 

Tata ju je odveo na to njoj novootkriveno mjesto gdje je proživjela još jednu lijepu uspomenu s Evom. 

Od onda ga često spominje, pita kada ćemo ponovno ići. 

Čezne za njim. 
Jer tamo živi uspomena. 
Sve do novog susreta s Evom. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.