Blogosfera Priče jedne obične mame

Svojim kćerima ne želim biti najbolja prijateljica

Moje djevojčice danas su male i lako ih je impresionirati. Jednom će biti tinejdžerke i time će postati puno svjesnije mojih postupaka i dojma koji njima ostavljam. O svemu tome promišljam već danas.
Objava 30. kolovoza 2019. 1 komentara 643 prikaza
Pexels.com
Pexels.com
Hoće li nam uvijek biti ovako lijepo?

'Hej, ti si najnajnajnajnajbolja mama na svijetu! Baš si cool!'

Ovim me je riječima, uz radosno cičanje, počastila moja Prva prije nešto manje od mjesec dana kad sam je na ljetovanju iznenadila ogrlicom sa štanda s ružičastim privjeskom u obliku dupina. Zagledala se u nju nekoliko dana prije, na povratku s plaže pa sam je odlučila iznenaditi.

I tako sam ja postala 'cool mama' za trošak od dvadeset kuna.

Ali, kad smo već kod toga... jesam li ja cool mama svojoj djeci?

Kad su mali, i razlozi za sreću su im mali
Drugu, kojoj je sad četrnaest mjeseci, nije nimalo teško impresionirati. Dovoljno je da izvadim cicu i gurnem joj je u usta i ona je najsretnija beba na svijetu. 'Otkida' i na komad Gligorinog mladog trapista, veseli se kad u ruke dobije svoju plišanu Minnie Mouse ili zeku kojeg joj je poklonila sestra, glasno se smije kad je poškakljem po trbuhu i podari mi iskren, širok osmijeh kad joj poljubim stopalo. Doista joj je potrebno malo za istinsku radost.

Prva sa svoje četiri godine polako postaje svjesna dojma kojeg ostavljamo na druge pa tako i onog koje ja kao njena mama ostavljam na ljude oko sebe. Njeno poimanje coola je, doduše, primjereno njenoj dobi i kao takvo me ne prisiljava na nekakva teško ostvariva, daleka postignuća. Recimo, dijete od četiri godine živo zaboli bavite li se nečim što bi mi odrasli nazvali impresivnim, glamuroznim poslom ili nekim sasvim običnim. Nije ga briga ni koliko podređenih imate pa čak ni imate li ih uopće, a nekakve kvalifikacije potrebne za njega im ne znače ama baš ništa. Štoviše, dijete vrtićke dobi mislit će da ste super fora ako vozite mali žuti bager (baš jedan takav je oduševio Prvu na ljetovanju), a to što ste možda predsjednica međunarodne korporacije i imate nekakve titule mu neće značiti ama baš ništa.

Sjećam se, i ja sam bila takva s nekih četiri, pet godina. Da ste me tada pitali što želim raditi u životu, odgovorila bih vam: voziti kamion s mješalicom za beton. Bilo mi je fora to što su tada uvijek dolazili u živim bojama i što se ono iza vrti. Položaj? Titule? Moć? Meh.

A novac? Četverogodišnje djevojčice još nisu tako dobro upoznate s financijskim relacijama da bi mogle reći nešto poput: 'Oh, wow, mama, baš imaš dobru plaću'. Ili: 'O sranje, mama, plaća ti je koma'. Prva zna da njen tata i ja nešto radimo i da za to dobijemo nekakav novac.

- Da kupite hranu za Drugu i mene, i igračke – kaže ona.

I to je to.

Ono što je njoj, baš kao i njenoj mlađoj sestri, važno je da smo njen otac i ja prisutni u njenom životu, da je volimo i da je ne šokiramo nedosljednim ponašanjem. Klinci vole rutinu.
Predvidivost.
Svakodnevne male rituale.

To im pruža osjećaj sigurnosti. Kad Prva vidi da svaki dan dolazim po nju u vrtić u isto vrijeme, ona je zadovoljna. Zna da će mama doći, i to joj je dovoljno. Još ako mama na putu prema doma kupi sladoled, tim bolje. Onda je mama cool.

'Mama, sramotiš me'
Jednoga dana mama više neće biti cool. Čak naprotiv. O da, svjesna sam da će moje male ljepotice jednog dana postati tinejdžerice. A kad si tinejdžer, vlastiti starci ti u pravilu nisu cool da su ne znam tko i da ne znam što rade. Prosječni tinejdžer bi svoje roditelje smatrao papcima čak i da su u pitanju James Bond i Catwoman. Spock i princeza Leia. U toj dobi je više manje sve što ti roditelji rade bezveze, zaostalo, seljački. Imaš potrebu biti odrastao, baš kao oni, ali zbog jednako tako prisutne potrebe za neovisnošću želiš biti odrastao na drugačiji način od njih. Na svoj način.

Znam i da neću moći u potpunosti izbjeći one 'mama, sramotiš me' situacije. Sama činjenica da postoji generacijski jaz, a uz njega i različito poimanje određenih društvenih pojava, trendova i kulturoloških pravaca dovodi do toga. I da, znam, bit ću im jako, jako un-cool kad ispadne da ne znam neki 'bitan' podatak o njihovom omiljenom bendu ili kad na društvenim mrežama ne prepoznam lice neke javne osobe koju one u tom trenutku obožavaju.

Hoće li im biti i neugodno zbog mene?

Ovo je pitanje koje si s vremena na vrijeme postavljam, a na koje realno nemam pouzdani odgovor. Jer nitko ne zna što budućnost nosi.

Budućnost se gradi već sada
Ipak, neke stvari već sada znam. Znam da na budućnost moram misliti već sada. Jer svjesna sam da bi neke stvari, koje im sada uopće nisu važne, koje su im marginalne, jednog dana mogle bi postati kamenom spoticanja.
Izazvati nelagodu.
Sram.
Posebno u današnje doba kada kamere sve bilježe i kada se glas o svakome i o svačemu prenosi kilometrima i kilometrima daleko, u trenu, a onda sve ostane dostupno javnosti, često i zauvijek.

Druga sada još definitivno ne primjećuje jesam li usisala stan, obrisala prašinu i oprala posuđe, ali ne želim da joj jednog dana, kad bude veća i kad bude mogla razumjeti, bude neugodno jer je netko rekao:
- Kod njih je doma uvijek tako prljavo i neuredno. Ili da crveni pred prijateljicama koje su joj došle u posjet, ili pred dečkom, jer je prst prašine na televizoru, a na tanjurima odloženima na kuhinjskom šanku vide se ostaci hrane od prije tjedan dana.

Mislim na to već sada, kad joj to nije bitno.
I zato nikad neće vidjeti naš dom prljav i u neredu.
Nikad neće mene vidjeti zapuštenu.
Nikad me neće vidjeti kako gubim kontrolu i dostojanstvo pod utjecajem alkohola ili neke druge supstance.
Nikad neće svjedočiti nekakvom mom javnom, nekontroliranom ispadu.
Nikad neće doći u priliku vidjeti nekakav moj kućni pornić ili bilo koji drugi oblik nedoličnog ponašanja.

Ne, ne slažem se s onom: 'To se svakome može dogoditi'.
Ne može.
Jer ako ti je stalo ne samo do vlastitog dostojanstva već i do vlastite djece, nećeš si dozvoliti da ti se dogodi. Ni u jednom trenutku. Jer već sada, dok su ta djeca mala i ništa ne razumiju, misliš na budućnost.
Ne samo svoju.
Njihovu.

Ne znam hoću li ikada, osim u ovoj najranijoj fazi života mojih kćeri kad ih je, ruku na srce, lako impresionirati, uspjeti biti ono što se zove 'cool mama'.

Ja sam mama, a ne prijateljica
Ono što znam da sigurno neću biti svojim kćerima, nikada, je – njihova najbolja prijateljica. Kratko i jasno – ja svojim kćerima ne želim biti frendica.

Kad sam ne tako davno to rekla prijateljici koja još nema djece, na njenu objavu da upravo ona želi jednog dana imati 'kćer kojoj će biti najbolja prijateljica', ostala je zgrožena. Zgranuto me je upitala:
- Ali zar ti ne voliš svoju djecu? Zar ne želiš biti s njima bliska?!

Da, volim svoju djecu. I da, želim biti s njima bliska.
Želim da znaju da na mene uvijek mogu računati.
Da ću uvijek nastojati održati obećanja koja im dam.
Da nikad neću iznevjeriti njihovo povjerenje. Jer znam koliko je djeci – svake dobi – važno da im je roditelj pouzdana osoba od povjerenja.

Ali, biti najbolja frendica nije isto što i biti mama.

Jednog dana, kad moje kćeri dovoljno odrastu, vrlo ću rado otići s njima na kavu ili u restoran, ali neću odlaziti tulumariti s njihovom ekipom.
Neću im upati u zatvorenu sobu dok pričaju o dečkima i planiraju kako će neka od njih skrenuti pažnju onom slatkome iz susjednog razreda.
Neću se pokušati odjevati poput tinejdžerke ili mlađe adolescentice, probušiti nos ili staviti trendy tetovažu (ili što već tad bude 'in') kako bih postala nekakvim dijelom njihove ekipe.
I neću očekivati da moja kći sa mnom razgovara na isti način na koji razgovara sa svojom stvarnom najboljom prijateljicom.

Najbolja prijateljica moje Prve u ovom trenutku zove se Mia i ima četiri godine, kao i ona.
Kad bude imala petnaest, imat će najbolju prijateljicu koja ima petnaest.
A ja ću joj biti mama.
Ne prijateljica.

Smatram da bilo kakav pokušaj izigravanja onog što nisi ne može nikako ispasti dobro. Činjenica je – moje kćeri i ja ne pripadamo istoj generaciji. Ta spoznaja sama po sebi nije ni nešto dobro, ni nešto loše. Drukčije je. Prva, Druga i ja to moramo naučiti respektirati. I tek tada, kada prihvatim sebe kao ono što uistinu jesam umjesto što isforsirano pokušavam biti ono što zapravo nikada ne mogu, mogu im biti cool. Jer cool su osobe koje se osjećaju ugodno u svojoj koži.

Cool je biti mama.