Blogosfera Priče jedne obične mame

Tek kad dobiješ djecu, ove ti stvari postanu jasne

Dok nisam imala djecu, mnoge stvari vezane uz njih išle su mi na živce. Sad kad sam sama majka, shvaćam da sam bila u zabludi...
Objava 23. kolovoza 2019. 0 komentara 1201 prikaza
Pixabay.com
Pixabay.com
Odgoj djece nije uvijek idila - to shvatite tek onda kada ih sami dobijete.

Kažu da ti se jednom kad dobiješ djecu život mijenja do temelja. Prije, dok ih još nisam imala, često sam znala čuti tu frazu i na nju bih samo odmahnula rukom.
Zakolutala očima.
Pomislila: 'O, bože, baš pretjeruju'.
'Kao je imati djecu neko postignuće. Pih.'

Danas, kad imam dvije djevojčice, itekako dobro razumijem ono što sam nekoć smatrala besmislenim. I klimam glavom potvrdno. O da, puno se toga mijenja jednom kad postaneš mama.

Tuđi klinci ti više ne idu na živce
Recimo, odjednom ti klinci postanu slatki. Tuđi klinci, da se razumijemo. Sjećam se, dok sama još nisam postala majka, išle su mi na jetra mame koje guraju kolica ispred mene i ne daju mi proći. 'Što se glupača nagurava, misli da svuda mora prva proći ko osloboditelj', prošlo bi mi kroz glavu u takvim trenucima.

Danas se takvoj mami samoinicijativno mičem s puta, a kroz glavu mi prolaze stvari kao što su: 'Možda žuri podojiti dijete. Ili ga presvući.'

Usput joj, ako imam prilike, povirim preko ramena, pogledam bebicu i obvezno joj se nasmiješim. Jer mi je taaaaako meeeedena. Medene su mi i bebe koje mame (i tate, naravno) drže u naručju.
U kafićima.
Na klupama u parkićima.
Na dječjim igralištima.
U pedijatrijskoj čekaonici.

Sve u svemu, da, klinci koji su mi nekad bili totalno nezanimljivi, pa čak i iritantni, danas su mi postali totalno slatki. I obožavam ih gledati. Da, da, i na društvenim mrežama. Trebam li reći da sam nekad od takvih objava bježala ko vrag od tamjana?

Bolje kužiš svoje starce
Od kako imam djecu, bolje kužim druge roditelje, posebno svoje. I konačno razumijem stvari koje mi prije nikad nisu sjedale.

Razumijem da nekad fakat ne možeš odoljeti potrebi da svom djetetu soliš pamet. Jer ga voliš.
Da brineš kad ne jede.
Da u svakom trenutku želiš znati gdje je i što radi.
Da se pretvaraš u dosadno, vječno zabrinuto biće lišeno avanturističkog duha koje samo želi da mu je dijete zdravo i sigurno.

Ljutiš svoje prijatelje
Od kako sam postala mama, nekakva spontana druženja s ekipom u stilu 'ej, di si, što radiš, ja sam tu blizu u prolazu, ajmo na cugu' postala su samo blijeda uspomena. Sada svaku vrstu druženja – a to uključuje i brzinske, desetminutne kavice – planiram.

I da, nerijetko se dogodi da mi se takvi planovi izjalove, i to u posljednji trenutak.

Onda se moji prijatelji, oni bez djece koji ne kuže kako je to, na mene ljute.
Smatraju me nepouzdanom.
Osobom koja ne poštuje dogovore.
I misle da mi više nisu bitni.

Dragi moji prijatelji, bitni ste mi itekako. Ali ja, na žalost, nemam kristalnu kuglu i ne mogu predvidjeti da će, ko za vraga, baš nekih sat vremena prije nego se mi trebamo naći na našoj pomno planiranoj kavi moja Prva dobiti proljev epskih razmjera i zakuriti preko 38, i to baš onda kad je moj muž do grla u poslu i ne može pričuvati to isto dijete da se postavi na glavu. Ne mogu predvidjeti ni da će Druga, taman kad sam na izlazu iz kuće, početi urlati iz petnih žila jer joj je... nešto. Što god. I da neću moći ni popišati se dok pokušavam skužiti što je muči i smiriti je, a kamoli odšetati od kuće, smjestiti je u auto-sjedalicu i odvesti se skupa s njom (jer mi je nema tko čuvati) na onu famoznu kavu s vama. I eto, onda vi čekate i bijesni ste na bahatu glupaču koja vam se javila u posljednji trenutak i rekla da će kasniti. Ili još gore, da vjerojatno neće moći doći dok ste vi još tamo. Govoriti da mi dijete koje svojim urlanjem upravo probija zvučni zid istovremeno trga onaj isti mobitel putem kojeg vam se javljam iz ruke nema smisla govoriti...

Mogu samo reći: iskreno mi je žao. Vi odlučite hoćete li mi vjerovati.

Ljetuješ tamo gdje je dobro za klince
Ne morate mi vjerovati ni kad kažem da su meni vaše party destinacije na koje idete ljeti i dalje stvarno cool ali ja sad nemam baš izbora. Kad tražim lokaciju za ljetovanje, moram birati onu koja odgovara djeci.

Nešto s plažom, i to po mogućnosti onom koja ima pijesak. Da klinke ne ozlijede stopala. I da im bude zabavno. Ne, curicama od četiri i jedne godine nije zabavno penjati se po oštrim stijenama. OK, da budem iskrena, nije ni meni i nikad nisam kužila ljude koji se vole kupati na stijenama. Meni je to tlaka. Tako da, eto, skrušeno priznajem, bestidno iskorištavam činjenicu da imam djecu kako bih mogla odlaziti na pješčane i šljunčane plaže. Mrzim stijene.

Što se smještaja tiče, kod nas se to uglavnom svodi na dodatnu sobu u bakinoj kući. A ako završimo tamo gdje smještaj treba platiti, tražimo nešto s dodatnim krevetićem. I da je tamo tiho i mirno, a ne da nam netko lumpa pod prozorom.

Da njih dvije mogu mirno spavati.
I da ja mogu spavati jer me je Druga probudila u pet ujutro.
Tamo negdje u ono doba kad se vi, cool ljudi koji ljetujete na partijanerskim destinacijama, upravo vraćate kući pokušavajući upamtiti koji je ono 'majke-mi-pali-sto-posto' recept za mamurluk.

O da, kao mama sam pala žrtvom mjesta za obiteljski turizam. I idu mi jako, jako, jako, jako, jako na živce ugostitelji koji u svoje smještajne objekte ne žele primiti djecu. Je, znam, tržište, slobodan odabir, blabla, sve pet. Ali...

Mirovanje je luksuz
Kao mama ne mogu si priuštiti luksuz mirovanja kad se osjećam loše. Prije mi je takvo što bilo nezamislivo. Glavobolja, mučnina, bilo kakva smetnja... hop u krevet, dekica preko glave, ne mičem se dok ne prođe.

E, sad to više ne mogu.

Ako Druga želi cicu, Druga želi cicu, nema tu mrdanja. I ne, gospođica ne želi cikiti dok ja ležim. A ako Prva želi da joj pomognem složiti njenu Lego Friends kućicu koju je upravo nehotice srušila dok je trčala za mačkom, moram je složiti. 'Dušo, ne mogu sad, nije mi baš dobro' ne pomaže. Jer ona želi da se to složi sada. Ne, nije razmaženo derle. Samo ima četiri godine.

Ponekad imate posla s malim teoretičarima zavjera
I ne, nije svako dijete koje čujete da glasno plače u javnosti razmaženo derle. Sad mi je to kristalno jasno, a prije nije bilo. Pa sam na majke takve djece gledala kako na nesposobne koze koje ne znaju smiriti svoju djecu, ako je takav plač potrajao dulje od pet sekundi.

Danas kužim da je nekad potrebno dulje od tih pet sekundi i da dječji mozak funkcionira drugačije od onog nas odraslih.

Da kod njih racionalni argumenti ne pale uvijek.
Da često razmišljaju poput malih teoretičara zavjera koji si nešto utuve u glavu i onda ih je nemoguće razuvjeriti ma koliko to u što vjeruju bilo glupo.
I da se onda ponašaju iracionalno.
Neprimjereno.
I da sve ono što su vas naučile knjige, priručnici i Google ne vrijedi ništa jer na vašem djetetu u tom trenutku to ne pali.

Ostajete samo vi i vaš majčinski instinkt.
Vaša sposobnost čudotvorstva za koje donedavno niste mislili da ste sposobni.
A jeste.
Samo ste trebali postati mama da to shvatite.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.