Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Tužni vapaj odbačene sestre

Ne morate biti stariji od dvije godine kako bi shvatili da vas je vaša voljena starija sestra odjednom zanemarila. I to, zamislite, molim vas, zbog koga! Zbog tamo nekog plavušana iz Splita koji se šepuri pješačkom zonom ovog malog mjesta na svom romobilu. Pa strašno!
Objava 20. kolovoza 2020. 0 komentara 1093 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Svi dječji osjećaji, pa tako i tuga, uvijek su iskreni.

Nikada nisam vidjela tako tamne oči kao njene. Velike su, okruglaste i tamne poput čokolade s najvišim postotkom kakaa, tako da se zjenice u njima jedva naziru zbog gotovo nepostojećeg kontrasta sa šarenicama. Navodno je Anne Boleyn imala takve i njima očarala Henrika VIII. do te mjere da je samo zbog nje i tih njenih fatalnih očiju osnovao vlastitu crkvu. 

Ah, taj prokleti Splićanin
I Druga očarava svojim očima, osobito kad se zvonko nasmije i uputi ti vragolasti pogled koji govori 'uradila sam ono što nisam smjela, ali znam da se nećeš ljutiti jer sam tako slatka'. 

Ovaj put se nije smijala. Iz njenih lijepih tamnosmeđih očiju slijevale su se suze, a zrak je parao zvuk njenih vriskova: 
- Vaaaan! Vaaaan! Vaaaan! Dada! Dada! 

Dada je njena starija sestra. Ne, to nije pravo ime moje Prve. Nema čak ni neko koje bi zvučalo slično ali iz razloga koji nam za sada ostaju nepoznati, Druga je tako zove. 

Moja mlađa kćerkica stajala je ispred zaključanih vrata kuće u kojoj ljetujemo i očajnički pritiskala kvaku pokušavajući izaći kako bi slijedila stariju sestru koja je upravo izašla. Na licu su joj se očitavali frustracija, tuga, bijes, bol i odbačenost. Da može pravilno govoriti, vjerojatno bi u tom trenutku ljutito izustila: 
- Ah, taj prokleti Splićanin. 

'Prokleti Splićanin' je Pavao, petogodišnjak koji je tijekom ovog ljetovanja u potpunosti 'smantao' moju Prvu. U međuvremenu se s roditeljima vratio u Split, ali dok je boravio samo dvije kuće dalje od nas on i Prva koristili su doslovno svaki slobodan trenutak da budu zajedno. Kupali su se, vozili romobile, trčkarali unaokolo, promatrali đinđe na štandovima, jeli sladoled, dijelili pržene krumpiriće i Kinder jaja, zabavljali se, smijali se i tu i tamo se porječkali poput nekakvog iskusnog starog bračnog para. I bili su sretni. Istinski sretni. 

Ali netko nije bio. 
Druga. 

Plavušan iz Splita 
Ne morate biti stariji od dvije godine kako bi shvatili da vas je vaša voljena starija sestra odjednom zanemarila. I to, zamislite, molim vas, zbog koga! Zbog tamo nekog plavušana iz Splita koji se šepuri pješačkom zonom ovog malog mjesta na svom romobilu. Pa strašno! 

Dakle, shvatili ste. Druga nije nimalo dobro prihvatila iznenadnu ljetnu romansu svoje petogodišnje sestre. 
I zato je odlučila učiniti sve što je u njenoj moći kako bi pažnju skrenula na sebe. 

Pih, plastika
Tako bi, na primjer, svake večeri kada bi Prva i Pavao izašli ispred kuće vozikati svoje romobile i ona naglo dobila želju izaći van. Jer, hej, kakva je to pravda da starija sestra izlazi i ima uzbudljiv noćni život, a ona čami kod kuće mami u krilu? O, ne,  I ONA će izaći. Tako smo mladu damu svake večeri izvodili u šetnju. Naravno, uz obvezan sladoled i prešutnu dozvolu gledanja nakita u zlatarni nekih stotinjak metara dalje od kuće. Je, je, dobila je ona starija od Pavla plastičnu narukvicu na dar, ali ona zna - NJOJ će jednog dana netko kupiti OVAKAV nakit pa će ona pokazati... Pih, plastika. 

Pažnju na sebe skretala je i puno učestalijom potrebom za nošenjem i maženjem. Tako se od iznimno spretne i nadasve pokretljive djevojčice za svoju dob pretvorila u lijeno malo biće koje ne želi napraviti više od tri koraka pješice. Mama nosi, tata nosi. Mama mazi, tata mazi. Smeta sunce, smeta vjetar, smeta uzbrdica, smeta kamenčić u cipelici, smetaju ljudi koji šetaju... uvijek neki drek smeta. Samo da se nosi i mazi. I naravno, da se skrene pažnja sa spektakularne ljetne priče njene sestre na nju. 

Tuta, tuta! 
Da, bila je ljubomorna na fatalnog Splićanina. Što baš nije lijepo, je li. Doduše, iz svega toga se, recimo to tako, ipak razvilo nešto dosta dobro - skoro da je naučila ići na tutu. Naime, u očajničkim pokušajima da skrene pažnju na sebe, Druga je učestalo počela pozivati, plačnim tonom uz pogled koji govori da je FAKAT HITNO: 'Tuta! Tuta!' I to po nekih tridesetak puta dnevno. Pa joj se statistika umilila i s vremenom je naučila više puta, je li, pogoditi cilj. A uz to je imala i neko sitno zadovoljstvo u spoznaji da je njeno odugovlačenje na tuti barem na kratko odgodili susret Prve s fatalnim Splićaninom. 

Utjehu je, osim u maminom i tatinom zagrljaju, pronašla u bombonima. Do te mjere je šarmirala tetu u obližnjem dućanu sa slatkišima da joj je već nakon prvog susreta zapamtila ime i prilikom svakog dolaska joj u vrećicu gurnula pokoji bombon viška. Što, Drugoj, jasno, nije smetalo. 

Preobražaj 
Fatalni Splićanin otišao je u ponedjeljak ujutro. A onda se dogodila promjena preko noći. U doslovnom smislu. Od tugaljive i, ruku na srce, razmažene djevojčice Druga se pretvorila u dijete u ekstazi. Kada je shvatila da tog jutra Prva NE odlazi s Pavlom i njegovom mamom na plažu već ostaje kod kuće  S NJOM, od radosti je počela veselo cičati, a onda i skakutati, prvo po sobi, a onda - po Prvoj. Sirota Prva je morala otrpjeti mlađu sestru koja se bacala po njoj, obarala je na krevet, vukla je za ruke, noge i kosu, ekstatično joj vrištala na uho i vješala joj se oko nogu, sve u namjeri da joj pokaže kako je oduševljena time što ponovno može uživati u sestrinom društvu. Odjednom je od tužne i ljute djevojčice postala  - sretna djevojčica. 

Bombone sada zatraži samo povremeno. Ako kažemo 'nema', ne buni se. 
Samo tu i tamo zatraži da je se nosi. Uglavnom hoda sama. Prelazi čak i veće udaljenosti bez problema. Čak i sama nosi na plažu svoj veliki kolut. 
I dalje se voli maziti - jer ona je, znate, inače, velika maza - ali ta potreba više nije tako napadna kao dok je fatalni Splićanin bio ovdje.  Sada je to u okvirima onoga što bi rekli da je 'normalno za nježniju dvogodišnjakinju'.
Tutu i dalje traži. 

Benzin
A Prva? Rastanak od fatalnog Splićanina podnijela je stoički no već mi je nekoliko puta rekla: 
- Mama, ja bih jako voljela otputovati u Split. 

Kad sam joj odgovorila je Split udaljen neka četiri sata vožnje od Zagreba, samo je nonšalantno napomenula: 
-  Pa dobro... možemo se voziti četiri sata. 
- Ali Prva, znaš, to je puno benzina... Četiri sata tamo, četiri nazad... - na što mi je moja mudrica spustila: 
- Mama, ako znaš napuniti malo benzina, znaš i puno. Želim u Split. 

Možda joj jednom i ostvarimo želju. 

Sada opet vrijeme provodi sa sestricom koja je presretna što opet ima njenu pažnju. I dalje se vole jednakim intenzitetom kao i prije. Jer, valja znati, dečki dolaze i odlaze, ali sestra je samo jedna i ona je zauvijek. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.