Blogosfera Priče jedne obične mame

Stvaramo li djecu nesposobnu za život?

Danas činimo sve da djecu držimo podalje od stresa i štitimo im osjećaje pod svaku cijenu. Time im samo činimo medvjeđu uslugu.
Objava 11. listopada 2019. 2 komentara 2703 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Mogu li naša djeca podnijeti život i sve ono što on sa sobom nosi?

'Mama, kad lavovima ostane hrane, onda dođu druge životinje i to pojedu, je li tako? – upitala me je Prva neki dan.

'I lavići moraju jesti'
Odmah mi je bilo jasno da aludira na dokumentarac o divljim životinjama kojeg smo gledale nekoliko dana prije, a u kojem je lavica ubila zebru kojom se prvo počastio čopor lavova, uključivši i nekoliko mladunaca, da bi se potom, nakon što su se kraljevi životinja povukli, ostacima zebrinog mesa pogostile hijene i marabui. Odgovorila sam joj:
- Da, točno. Vidjela si u dokumentarcu.
- A lavovi… Lavovi moraju ubiti da bi pojeli. Jer nemaju novac ko mi da kupe hranu – brzo se nadovezala u sebi tipičnoj maniri male edukatorice. Voli potvrđivati vlastito znanje informirajući druge.
- Točno, to si dobro upamtila. Nego, reci, je li ti to što oni ubijaju uznemiravajuće?
- Ne, mama, uopće. Pa to su životinje. I zebra ima puno, a i lavići moraju jesti. Moraju mama i tata lav prehraniti obitelj. To je normalno.

Time je rasprava završila.

Zločesti lav i jadna zebrica
Prije nekoliko tjedana hladnokrvno je odgledala prizor u kojem krokodil svojim raljama grabi nekakvu pticu. Nju spoznaja da postoje životinje koje ubijaju i jedu neke druge životinje nimalo ne uznemirava. Prihvaća je zdravo za gotovo. Kao životnu činjenicu.

I upravo takav stav potvrđuje mi ono što već neko vrijeme znam: djeca nisu nekakvi krhki cvjetići koji se lome čim puhnete u njih i čim se trebaju suočiti ih s nečim 'traumatičnim'. Životne činjenice, poput ove da lavovi jedu zebre, u stanju su prihvatiti vrlo zdravorazumski i znaju biti puno čvršća no što mislite. Djecu će nešto protresti, šokirati tek ako im vi to prikažete kao šokantno. Ako gledanje dokumentarca o afričkim životinjama popratite zaprepaštenim uzdasima i komentarima kao što je: 'Oh, grozno! Vidi kako zločesti lav jede jadnu zebricu!', dijete će, pod vašim utjecajem, i samo početi takav prizor percipirati kao nešto grozno, nepoželjno i uznemirujuće. Ako se prema takvom prizoru postavite hladnokrvno i vrijednosno neutralno, vrlo je velika vjerojatnost da će se tako postaviti i vaše dijete.

Danas, na žalost, živimo u svijetu u kojem je postalo nekom vrstom svete misije pod svaku cijenu štedjeti dječje osjećaje. Da se odmah razumijemo, nisam sadistički tip osobe koji bi namjerno išao mučiti ili traumatizirati dijete. I nisam za nikakvo maltretiranje. Samo smatram da je ta opsesivna potreba da djeca u svakom trenutku svog života budu sretna, zadovoljna i zadovoljena otišla predaleko.

Dobio si zadatak u školi? Ispuni ga!
Tako se, recimo, neki dan društvenim mrežama proširila vijest o stanovitoj Rhythm Pacheco iz Salt Lake Cityja koja je 'oduševila svijet' time što je odbila riješiti matematički zadatak jer ga je smatrala uvredljivim. U zadatku se nalazila tablica s imenima tri imaginarne učenice te njihova težina izražena u kilogramima i gramima, a pitanje na koje su učenici trebali odgovoriti bilo je: 'Koliko je Isabel teža od najlakše učenice?'

I prije no što sam pročitala spomenuti tekst do kraja i vidjela o čemu se točno radi štrecnulo me je to što je učenica odbila riješiti zadatak. Dobro, možda ja stvarno spadam u relikte dvadesetog stoljeća, ali meni je nekako normalno da napraviš ono što ti nastavnik kaže. Da ispuniš zadatak, čak i ako smatraš da je glup, besmislen pa možda i uvredljiv. Jer je to ono što se od tebe u školi očekuje, isto kao što će jednog dana od tebe na poslu očekivati da ispuniš određene zadatke i sigurno ti neće dati poštedu jer se tebi to ne da ili jer te to 'vrijeđa'. Zamislite da na blagajni nekog trgovačkog centra radi djevojka koja je veganka. Smije li ona kupcu odbiti kucati komad juneće plećke jer nju osobno smeta što će je on konzumirati?

Progresivnost 'na papiru' prerasta u fanatizam u stvarnom životu
Nadalje, ma koliko se trudila, ne mogu shvatiti što je u tom zadatku toliko uvredljivo. Ne, nisam zagovarateljica beskrupuloznog 'fat shaminga'. Uostalom, i sama sam u životu imala više faza kad sam se borila s viškom kilograma pa nije da ne znam kako je to. Ali pobogu, ovdje govorimo o tri imaginarne djevojke i o običnom matematičkom zadatku gdje je cilj, kako su iz škole kasnije potvrdili, bio provjeriti znanje djece o usporedbi kilograma i grama.

Dotična Rhythm odgovorila je kako ona to ne želi riješiti jer misli da se 'djevojčice ne bi trebale uspoređivati'. Halooooo, mala, je li tebi jasno da se ljudi uspoređuju svaki dan? Je li ti jasno da će te jednog dana tamo nekakav šef uspoređivati s kolegicom i na temelju te usporedbe odlučiti koja od vas dvije će dobiti unaprjeđenje? Hoćeš li mu tada reći da treba istovremeno unaprijediti obje jer nije lijepo uspoređivati vas?

Ah, pardon, ovdje se radi o fizičkom uspoređivanju. E, pa, draga Rhythm, baš bi me zanimalo bi li primijenila vlastiti savjet jednog dana kad odrasteš i kad budeš morala birati frajera za sebe. Da moraš birati između vrhunskog komada od kojeg pada vilica i nekakvog tipa s 30 kila viška i bubuljicama, bi li bez problema mogla prihvatiti ovog potonjeg jer, hej, 'nije u redu uspoređivati?'

Bojim se da se ovdje radi o klasičnom primjeru nametanja lažne moralne superiornosti drugima vodeći se imaginarnom, općom situacijom koja postoji samo tamo negdje na papiru. Iskustvo mi govori, kad takve 'progresivne' udari stvaran život, pretvaraju se u najzatucanije fanatike.

No današnji mediji takvo što neće spomenuti. Ne. Oni će vam, umjesto toga, reći da je Rhythm 'oduševila svijet'. I neće opaziti slona u staklari, a to je činjenica da je dotična Rhythm bolno nepismena, čak i za nekog od devet godina. Umjesto: 'I won't write this, it's rude', napisala je 'I wont right this its rood.' Ali, eto, to nikome ne smeta. Smeta to što se usporedila težina tri imaginarne učenice. Jer bi se, prema logici zagovaratelja stvaranja snowflake generacije, tamo neko dijete prekomjerne težine moglo uvrijediti ako takvo što vidi. Mogli bi stradati njegovi osjećajčići.

Stres u školi priprema je za stres u životu
Bojim se da ćemo i mi u Hrvatskoj uskoro dobiti nekakvu svoju Rhythm. Na to me upućuju dvije stvari: nekontrolirana inflacija odlikaša u srednjim školama te stav prema Državnoj maturi.

Obzirom da sam ja samo jedna obična mama i da tema ovog bloga nije stručna analiza obrazovnog sustava lijepe naše što, naravno, uključuje i Državnu maturu, ovdje se neću hvatati u koštac s time. Ipak, osjećam potrebu napisati ovo: bez obzira na eventualne nedostatke Državne mature na koje bi ukazala struka, ne mogu ne opaziti da se kao glavni (pseudo)argument njenih protivnika koristi ovo: 'Učenicima je preteška i predstavlja im preveliki stres.'

Žao mi je, ali takvo što ne mogu prihvatiti kao ozbiljan argument.

Da, djeco, znam da vam je stresno. Znam da vam je teško. Znam da su vam u dane pisanja ispita Državne mature živci na rubu. I da, žao mi vas je. Ali ne dovoljno da kažem: 'Treba vas svega toga poštedjeti' ili barem 'Treba vam olakšati'.

Ne treba.

A znate zašto ne treba?

Osim što je Državna matura tu kao sredstvo testiranja vašeg znanja, ona je i, uz sve ostale stresove i napore koje doživljavate tijekom svog školovanja, neka vrsta pripreme za stresove i napore koje ćete jednog dana doživjeti u životu.
U svijetu odraslih.
U onom svijetu u kojem više neće biti mame i tate koji će za vas nazvati nekakvu službu i urlati na korisnike s druge strane ili visjeti na vratima ravnateljevog ureda.
U onom svijetu u kojem ćete morati ispuniti puno stresnije i puno gadnije zadatke i gdje vas nitko neće pitati kako se zbog toga osjećate.
Gdje ćete morati smišljati kako premostiti troškove od prvog do prvog i kako platiti nadolazeću registraciju automobila dok vam prijeti ovrha za plin kojeg niste platili jer vam plaća već tri mjeseca kasni.
Gdje ćete provoditi besane noći razmišljajući kako odvesti dijete na pregled neuropedijatru koji pada usred radnog vremena, a suprugu i vama šefovi prijete otkazom ako izostanete s posla, a baka servisa nemate.
Gdje ćete strepiti što, kvragu, znači ona flekica koju vam je pokazao ultrazvuk štitnjače…

Nespremni za život
Da, lijepo je uzimati u obzir djetetove osjećaje. Uzimam ja itekako u obzir osjećaje moje Prve kad mi sa suzama u očima potresenim glasom govori da je tužna jer je mama njenog vrtićkog 'dečka' Jakova preselila u drugu grupu pa se više ne viđaju. Nikada nisam spadala u one osobe koje će se djetetu rugati ili trivijalizirati njegov problem uz posprdno: 'Ah, tek ćeš vidjeti što su problemi'. Njima je njihov dječji problem jednako velik kao i nema naš problem za odrasle.

Ali, ne slažem se ni s odlaskom u drugu krajnost – držanjem djece u nekoj vrsti ružičastog balona gdje će biti pošteđeni svake vrste stresa. Jer takvom vrstom poštede činimo im samo medvjeđu uslugu. Činimo ih nespremnima za život. Nekompetentnima. Stvaramo generaciju koja će se kljukati Prozacom i Zooloftom jer je netko primijetio da imaju pokoji kilogram viška ili zato što moraju napisati nekoliko rečenica u eseju na maturi. A ta generacija bi nas trebala hraniti jednog dana kad odemo u mirovinu!

Nisam sigurna da želim ključeve svog života predati u ruke takvima. Osjećala bih se puno bolje kada bih znala da će ovaj svijet jednog dana preuzeti djeca koja su humana i empatična, ali i koja su u stanju stoički se nositi s raznim vrstama životnih izazova i stresom koji ih prati. Jer iskreno mislim da će ovaj planet prije dokrajčiti nesposobnost budućih generacija da se nose s nevoljama no topljenje ledenjaka.

  • fiberglas:

    Holjevac, precera ga ti.

  • Lover:

    Super, ali ja zivot odraslih nisam shvatio bas tako crno i puno mi je bolje nego kad sam bio mali, tako da posebne pripreme i nije trebalo biti.