Blogosfera Priče jedne obične mame

U subotu sam posljednji put izvadila bebu iz zipkice za ljuljanje

Gledati svoje dijete kako raste izaziva mješavinu osjećaja - nostalgiju za zauvijek prošlim vremenima i radoznalost što će donijeti budućnost.
Objava 04. svibnja 2019. 0 komentara 4210 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Fotografija nas često čuva od zaborava, čak i kad su u pitanju naša vlastita djeca.

Prije nekih pet godina, kad sam još bila trudna s Prvom, kupila sam joj zipkicu na ljuljanje. Govorili su mi: 'Nemoj to kupovati. Bespotrebno je.' 'Uštedi lovu i prijeđi odmah na kinderbet'. A ja sam je, u inat svima, odlučila kupiti.

'Dajte ako nekome jednom zatreba'
Jer mi je bila fora.
Jer mi je bila beskrajno zabavna pomisao da svoju bebu u nečemu ljuljuškam dok je uspavljujem.
Jer bih doslovno uvenula da kupujem samo stvari koje su nužne i korisne, a ne i one koje su jednostavno – zabavne.
Slatke.
Simpatične.

I tako bi zipkica. Narančasta s baldahinom. U dućanu su mi rekli da će Prva u njoj moći spavati neka tri do četiri mjeseca. Spavala je čak osam, a onda je zbilja došlo vrijeme da uzmemo štrafciger u ruke i rastavimo zipkicu na djelove.

- Prodati ili ne? – naglas smo razmišljali suprug i ja. – Ili možda nekome pokloniti?

Kad svoje prvo dijete rodite u dobi od pune 41 godine, samu tu činjenicu smatrate čudom i nekako se ne nadate da bi vas tamo negdje u budućnosti moglo uveseliti još jedno. Zato smo, kada smo zipkicu na kraju ipak poslali rodbini u veću kuću uz napomenu 'dajte ako nekome jednom zatreba' bili čvrsto uvjereni kako taj mali komad namještaja više nikad nećemo vidjeti.

Vratila nam se tri godine kasnije, kad je na svijet došla Druga. U subotu sam posljednji put izvadila svoju bebu iz zipkice za ljuljanje i prebacila je u kinderbet. Nakon punih deset mjeseci. Mogli smo taj prijelaz sredit i ranije ali nismo. Možda smo bili malo lijeni uzeti opet štrafciger u ruke.... Ma koga lažem? Bilo nam je žao oprostiti se od zipkice znajući da se ovaj put od nje opraštamo zauvijek. Definitivno. Bez fige u džepu. Bez 'možda'. Ne namjeravam rađati s više od 45.

Na koji način će me pamtiti?
Čudan je to osjećaj. S jedne strane, osjećaš se nekako prazno jer je jedna faza života tvog djeteta zauvijek prošla, a s druge te preplavljuje radost jer svjedočiš tome kako raste, razvija se. I postavljaš si na tisuće pitanja.

Kada će prohodati?
Hoće li progovoriti prije svog prvog rođendana?
Kako će proći njen prvi dan u jaslicama?
Što je čeka u školi?
Čime će se u životu baviti? 
Hoće li biti dobra osoba?
Hoće li imati lijep život?
Čemu ću je sve ja naučiti?
Kakve ćemo sve trenutke zajedno proživjeti?
Na koji način će me pamtiti?

Jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica
Roditeljstvo je, sada to jasno vidim, vrtlog u kojem se konstantno izmjenjuju nostalgija i iščekivanja. Osvrćeš se na prošlost i malo lupaš glavom o zid jer si prekasno shvatio da si nešto trebao uraditi drugačije, a onda malo prštiš ponosom zbog stvari koje su ispale kako treba, bilo da se to dogodilo zahvaljujući tebi i tvom odgoju ili tebi unatoč. Stvaraš grandiozne planove za budućnost, a onda ih polako rušiš svojim brigama i strahovima. Želiš čvrsto zgrabiti i zadržati sve ono lijepo što se do tog trenutka dogodilo, ali jednako tako želiš i vidjeti što će biti dalje. Kakva budućnosti čeka moju djecu i mene? Kakva budućnost ih čeka poslije mene?

Kad dobiješ drugo dijete, onda ti se prošlost na kratko vrati, baš onako kako se vratila mom suprugu i meni kad smo u stan ponovno uveli našu voljenu zipkicu. Prošlost se vratila i kad smo Drugu nježno položili u kolica u kojima se nekoć vozila Prva, ushićeni jer su makar na kratko ponovo bila s nama. Crno-bijela kolica retro-dizajna s ogromnim kotačima u kojima beba može samo ležati. Kolica za koja ti je odmah jasno da to nije jedan od onih 'pedeset u jedan' proizvoda gdje ti beba može ležati i sjediti i koja istovremeno dijete voze, sviraju mu Mozarta i kuhaju kavu s pjenicom. Samo jedna sasvim obična, ali nama prekrasna i beskrajno fora kolica. O da, rekoh da volim kupovati fora stvari. Trebam kupovati fora stvari.

'Pa nisam više beba'
Prošlost se vraća i sa svakim komadićem odjeće kojeg Druga nasljeđuje od svoje sestre. Sa svakom haljinicom, parom hlačica, šeširićem, štramplicama, suknjicom, kaputićem...

Oblačim Drugu u njih, a onda tražim fotografije Prve u tim istim komadima odjeće. Posjedam je pred računalo i govorim joj: 'Pogledaj, ovo si ti nekoć nosila', a ona mi radosno uzvraća da je sretna jer to sad može nositi njena sekica. Jer ona to definitivno više ne bi nosila.

- Pa nisam više beba – značajno zaključuje.

Istina. Nije. Prva je sada već djevojčica od četiri godine i njena postignuća me beskrajno vesele. A opet, dok gledam Drugu kako nosi njene haljinice i kako poseže za njenim plišanim igračkama, radujem se jer mi sve to budi uspomene i vraća sjećanja koja, unatoč mojim naporima, ponekad i blijede. Druga mi, ni ne znajući, pomaže u borbi protiv zaborava i nesvjesno me podsjeća da i sama tu nešto moram poduzeti.

I zato puno fotografiram.
Snimam.
Arhiviram.
Ovjekovječujem.
Zapisujem. Između ostalog i u ovaj blog. Da podijelim svoja iskustva s drugima ali i da sama zauvijek ovjekovječim svoja sjećanja. Na narančastu zipkicu i na sve ono lijepo što su mi moja djeca donijela.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.