Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Učinite ovo i dijete će vam zavoljeti vrtić

Stav koji će vaše dijete imati o vrtiću uvelike ovisi o tome kakav ćete stav sami zauzeti. Zato - njegujte pozitivan pristup i ne libite se potražiti pomoć.
Objava 16. veljače 2020. 0 komentara 203 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
Svatko želi da su mu djeca u vrtiću vesela. To nije nemoguća misija!

'Joj, kako si mogla'. Ovo je rečenica koju su mi stanovite dušebrižnice u više navrata uputile kad bih im rekla da su mi kćerkice s navršenih godinu dana krenule u vrtić. Jer 'vrtić je grozno mjesto i tako maloj djeci je mjesto u mamu.'

Drage moje dušebrižnice, sad ću vam otkriti nešto.

Nema svaka mama izbora.

Vrtić uči djecu socijalizaciji
Nema svaka mama baka servis. Evo, recimo, ja ga nemam.
I nema svaka mama dovoljno love sa strane da si može priuštiti 'zamrznuti' posao na par godina kako bi ostala doma s klincima.

No da budem iskrena, čak i kad bih imala permanentni baka servis ili love na bacanje, što bi mi omogućilo da 'sjedim' doma – opet bih poslala djecu u vrtić. Koliko god voljela svoje cure i one mene, mislim da je dobro da barem dio dana provode s vršnjacima.
Da se s njima igraju i socijaliziraju.
Da nauče kako funkcionirati unutar većeg kolektiva.
Kako poštovati njegova pravila.
Kako se prilagoditi.
Kako se izboriti za sebe.

Možda bih imala drugačije mišljenje da ih na silu moram odvlačiti u vrtić ali, eto, nije tako. Čak naprotiv – moje cure vole tamo ići. Da, znam, nisu sva djeca ista. Neka prihvaćaju vrtić lakše, neka teže. Ali vjerujem da se svaka mama može malo potruditi kako bi svojoj djeci pomogla prihvatiti vrtić kao pozitivno životno iskustvo.

Ne pilite djecu negativnim mislima o vrtiću
Za početak, nemojte ih piliti time kako je vrtić 'užasno mjesto' na kojem se nalaze samo jer vi niste imali drugog izbora. I nemojte si dozvoliti da slučajno načuju da takvo što govorite pred drugima dok su oni u blizini.

Umjesto toga, od samih početaka prezentirajte im odlazak u vrtić kao nešto poželjno i zabavno.

'U vrtiću imaš neke fora igračke za koje doma nemaš mjesta.'
'U vrtiću se možeš zabavljati s drugom djecom.'
'Pogledaj kako lijepo dvorište imate, tu možeš trčati do mile volje (ovo posebno pali ako živite u stanu pa nemate vrta ili dvorišta).'
'Neće ti biti dosadno.'
'U vrtiću možeš naučiti zanimljive i korisne stvari'.

Recimo, moja Prva je bila oduševljena kad ju je odgajateljica prije nekoliko dana naučila prišiti gumb i kada je svojevremeno ispekla svoje prvo pecivo.

Ne budite nametljivo zabadalo
Pokažite zanimanje za to što rade u vrtiću ali nemojte pritom ispasti nametljivo zabadalo. Ja sam već odavno shvatila da od Prve neću izvući ama baš ništa o tome što se dogodilo u vrtiću ako joj postavim izravno pitanje 'što se danas radili u vrtiću?' Bolje pale suptilne metode. Recimo, kažem joj:

- Znaš, danas baš nisam gladna. A ti?
- Nisam ni ja, mama.
- A kako to? Ne osjećaš se dobro?
- Dobro sam. Ali sam u vrtiću jela više. S tetom smo pekli kruhiće...

I eto ga. Sama će razvući priču i doznat ću sve što me zanima.

Još jedan dobar način kako doznati što vam dijete radi u vrtiću je kroz igru uloga. Moja Prva je to neko vrijeme obožavala. Umjesto da mi izravno ispriča što je toga dana bilo, igrale bi se 'tete u vrtiću i djece', i tako bih ja sebi demistificirala što se tamo događa. I što je najbolje od svega, sve je to bilo na njenu inicijativu, bez nametanja.

Stvar je u tome da će djeci osjećaj nametanja i 'policijski' pristup u ispitivanju kako provode vrtićki dan stvoriti osjećaj nekakve neugodne obveze koju moraju ispuniti dok su u vrtiću. Kroz ležeran razgovor i igru, opuštenim pristupom, postavljate se prema vrtiću kao ugodnom mjestu na kojem se vaše dijete može opustiti.

Surađujte s odgajateljicama
Iznimno je važno i dobro surađivati s odgajateljicama. Nemojte se ponašati poput nadurenog seronje ako vas upozore na neki problem vezan uz vaše zlato. Umjesto toga, razgovarajte s odgajateljicama i potrudite se pronaći rješenje zajedničkim snagama.

Na primjer, Druga se obožava penjati. Njena upornost i volja za svladavanjem ama baš svake uzvisine u prostoru su simpatične ali u određenim situacijama stvaraju potencijalne probleme. Recimo kad završi posred stola, na totalno skliskom svilenom stolnjaku, a vi se nalazite dovoljno daleko da je ne stignete uhvatiti na vrijeme ako padne s njega. Ili ako završi na prozoru vrtićke prostorije koja se nalazi poprilično visoko, a dole je beton...

Kada me je njena odgajateljica na pristojan način upozorila da je Druga 'jako sklona penjanju', naduti seronja u meni reagirao bi otprilike ovako:
- A što bi Vi htjeli? Dijete je samo veselo i voli istraživati. Kvragu, vaš je posao da na nju pazite u vrtiću, što me gnjavite time? Imate nešto protiv mog djeteta, a? A?

Umjesto toga, odgajateljica i ja dogovorile smo zajedničku taktiku – dozvoliti Drugoj penjanje na mjesta koja za nju nisu opasna (čak su u vrtićkoj prostoriji njoj i još nekim malim penjačima napravili mali gumeni poligon za penjanje), ali je opominjati kratkim i dovoljno oštrim 'ne' kada se krene penjati na mjesta na koja ne smije. Dogovor oko ovog 'ne' bio je posebno važan jer djeca njene dobi (Drugoj je sada 19 mjeseci, a sve ovo događalo se prije neka dva mjeseca) nisu u stanju razumjeti kontradiktorne poruke. Ne možete očekivati rezultat ako joj, na primjer, u vrtiću govorite 'ne', a kod kuće 'siđi, dole, dole'. Neće to povezati kao dio iste poruke.

Koordinirani pristup s odgajateljicom donio je rezultate. Druga se i dalje voli penjati ali sada je puno više usredotočena na ona mjesta gdje joj je ta aktivnost dozvoljena.

Koristite individualne konzultacije
Preporučujem vam da svakako koristite i opciju individualnih konzultacija, ako ih vrtić kojeg vaše dijete pohađa ima. Odgajateljice nemaju vremena s vama razglabati na dugo i na široko o tome kako vaše dijete provodi vrtićke dane kad ga ujutro dolazite predati u vrtić ili kada popodne dolazite po njega jer istovremeno moraju paziti i na drugu djecu. Roditeljski sastanci opet nisu pogodni za razgovore o specifičnim pitanjima koja se tiču vašeg djeteta jer su tamo prisutni i ostali roditelji, a oni ne žele slušati o problemima koji su isključivo vaši.

Zato postoje individualne konzultacije. Osobno ih koristim dva puta godišnje. To su razgovori 'jedan na jedan' s odgajateljicom, bez prisustva djeteta, gdje možete porazgovarati o nekoj određenoj temi koja vas zanima (na primjer 'što i koliko moje dijete jede u vrtiću') ili se možete jednostavno raspitati kako mu je u vrtiću i postoji li negdje potreba za poboljšanjem.

Potražiti pomoć stručnog osoblja nije sramota!
Ako smatrate potrebnim, nemojte zazirati ni od komunikacije sa stručnim osobljem kao što su vrtićki psiholog, logoped, pedagog ili zdravstvena voditeljica. Obraćanje bilo kome od njih nije sramota niti to morate doživljavati kao znak vlastite slabosti ili roditeljske neadekvatnosti.

Prije otprilike dvije godine Prva se odjednom od djeteta koje obožava ići u vrtić pretvorila u dijete koje zazire od odlaska tamo. Zbog probavnih problema provela je punih šest tjedana kod kuće. Bilo bi pretjerano reći da su je druga djeca iz grupe po njenom povratku u vrtić zaboravila ali, djeca ko djeca, naviknuta živjeti život razmišljajući kratkoročno, od dana do dana, naučila su živjeti bez nje. Igrati se bez nje. Kad se Prva vratila, intuitivno je osjetila da više nije dio ekipe, a kako po prirodi nije nametljiva, ostala je nekako po strani ne znajući kako se ponovno uklopiti među svoje male prijatelje u vrtiću, i tako se svakim danom osjećala sve usamljenije, a odlazak u vrtić joj je postao mrzak.

Pokušala sam razgovarati s njom ali nisam uspjela ništa pametno izvući. Samo je govorila da joj se 'više ne da'. Vrtićka psihologica, kojoj sam se obratila za pomoć, je uspjela. Zahvaljujući svojoj stručnosti, uspjela je iz mog djeteta izvući točno što je muči te joj je, uz adekvatan pristup koji odgovara njenoj dobi, pomogla kako ponovno uspostaviti kontakt s izgubljenom vrtićkom ekipom.

Suprugu i meni je savjetovala da je, dok traje to razdoblje 'reintegracije', što više vodimo među djecu (članove obitelji, u parkiću i slično) i potičemo na kontakte s njima. Konačan rezultat? Prva je pronašla način kako se vratiti ekipi i vrlo brzo nakon ove nezgodne epizode vratila nam se djevojčica koja obožava ići u vrtić.

Da smo suprug i ja bili zadrto ponosni roditelji koji ne žele potražiti pomoć stručnog osoblja, vrlo je vjerojatno da bi cijela priča dulje trajala i dijete bi dulje patilo.

Ne dramite
I još nekoliko brzinskih prijedloga za kraj...

Ispratite svoje dijete u vrtić s osmijehom i suzdržite se od dugih i dramatičnih oproštaja. Ostavljate ga u vrtiću, a ne na ratnom frontu.
S veseljem ga saslušajte kad želi s vama podijeliti neko vrtićko iskustvo. Ako vam se požali na problem, prvo ga pitajte kako bi samo taj problem riješilo (ugodno će vas iznenaditi koliko su djeca po tom pitanju inovativna), a ako ne ide, dajte svoj prijedlog. Pritom uvijek budite pozitivni i pokažite svom djetetu da vjerujete u njegove sposobnosti.
I nikad, ama baš nikad oko ničeg ne dramite.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.