Blogosfera Priče jedne obične mame

Urnebesni izgovori djeteta koje ne želi jesti

Moja starija kći baš ne voli jesti i zato smišlja svakakve izgovore kako bi izbjegla tu sebi mrsku aktivnost.
Objava 01. studenoga 2019. 0 komentara 2132 prikaza
pixabay.com
pixabay.com
'Uh, kako bih sad rado radila nešto drugo. Bilo što drugo.'

Gurman nije, kako mnogi pogrešno misle, osoba koja se voli prežderavati već osoba koja istinski uživa u hrani i piću te u ritualima njihove pripreme i konzumacije. Ne znam kako se zove ono suprotno od gurmana, ali moja Prva je upravo to. Ako izuzmemo slatkiše s čokoladom te nekoliko krajnje neočekivanih namirnica kao što su brokula i kelj pupčar koje uglavnom uvijek rado pojede, mojoj starijoj kćeri hrana je potpuno nebitna.

Zadnja rupa na svirali.

Očekivano, to dovodi do opetovanih frustracija za stolom.
Mojih jer moj gurmanski mozak naprosto ne može shvatiti da ona nešto 'tako divno' ne želi staviti u usta pa se svim silama trudim uključiti čip za toleranciju i ne poludjeti u takvim trenucima.
Njenih jer upravo mora jesti 'to nešto', a mogla bi raditi toliko boljih, zanimljivijih stvari kao što je, recimo, osamdeset i šesto gledanje jedne te iste epizode Jana i Nigdjezemskih gusara, dvjestopedesetičetvrto presvlačenje lutke Else ili ne znam više koje bacanje plišanaca po kauču.

Zbog toga često izmišlja izgovore zašto nešto ne želi pojesti. Neki od njih me lagašno dovode do ludila, a neki su toliko urnebesni da me nasmijavaju. Ovo su neki od njih.

'Nisam gladna'
Neki dan sam pred nju stavila tanjur s pilećim prsima pečenima na tavi i varivom od mahuna (koje inače jede). Gurnula je tanjur u stranu i rekla:
- Nisam gladna. Kako mi se, nakon jedva prospavane noći s Drugom koju muči crijevna viroza nije dalo natezati, jednostavno sam joj odgovorila:
- U redu, jesti ćeš kasnije – i odložila sam tanjur.

Pet minuta kasnije eto nje:
- Ja bih keks. S čokoladom.
- Ali zar nisi rekla da nisi gladna?
- Ma, jesam. Sad sam gladna.
- OK. Onda ćeš prvo pojesti piletinu i mahune, a onda možeš dobiti keks.
- Ali... nisam gladna.
- Onda nema ništa.
- Ma, ma... ma... nisam gladna piletine i mahuna ali gladna sam čokoladnih keksa. Uh... mamaaaa!

Ajde, barem smo iz nje izvukli istinu.

'Riba je prebijela i nije u umaku' 
Redovne bitke za stolom vodimo oko ribe. Zanimljivo, u vrtiću dobivaju ribu svaki petak i ne samo što svaki put sve pojede i obliže tanjur već još, kako mi veli njena teta, često traži i repete.

Iz razloga u koje muž i ja još uvijek nismo do kraja proniknuli, pojesti ribu kod kuće joj je više manje uvijek izazov. Tako je prije nekih pet, šest tjedana odbila pojesti očišćeni filet brancina uz ovaj izgovor:
- Riba je prebijela i nije u umaku.
- Ali ovakva riba je uvijek bijela. I ona koju dobiješ u vrtiću je bijela... zar ne?
- Da, u vrtiću je bijela. Ali ovakvo bijelo mi se ne sviđa.
- Pa, probaj pa vidi. Ne možeš znati sviđa li ti se ako ne vidiš...

Potoci suza. Na licu – horor.
Odustajemo od ribe.
Jer je 'bijela'.
Ona ostaje bez večere.

Par dana kasnije, napravim ribu u umaku.
- Ne mogu ovo jesti jer je umaku. Želim da bude bijelo ko u vrtiću.

I sad ti ne poludi...

'Boli me noga'
Ponekad nije u stanju smisliti izgovor vezan uz sam okus ili izgled hrane pa se usredotočuje na druge izgovore. Jedan od omiljenih joj je ovaj:
- Boli me noga.

Priznajem, u početku sam znala nasjesti.
Sada više ne.
Umjesto toga sam joj odgovorim:
- Ali te zato ne bole usta. Jedi.

Da vam budem iskrena, nekad upali, nekad ne.

'Mrkva nije narezana na kolutiće'
Prvoj je, kao, vjerujem, i svakom drugom djetetu od četiri godine, važan izgled hrane. S time da se njeni kriteriji u izvjesnoj mjeri razlikuju od estetskih kriterija Michelinovih recenzenata – a i obično, prosječnog konzumenta. Recimo, neko vrijeme – ajmo reći da je trajalo dobrih godinu dana – nije htjela u usta staviti ni komadića mrkve. Ni u juhi, ni u varivima, ni u gulašima, ni kao samostalni prilog uz meso... Nikako.

Jednog dana skuhala sam ručak za sve nas – neku vrstu variva u koju sam nasjeckala mrkvu na kolutiće. Inače sam to jelo radila s mrkvom nasjeckanom na kockice ali taj put mi se nije toliko sjeckalo pa sam se odlučila na brže izvedive kolutiće.

Kad tamo – Prva to želi jesti!

- A kako to da sad najednom želiš jesti mrkvu? – upitala sam je, ugodno iznenađena.
- Jer je narezana na kolutiće, a ne na kockice. Tako mi se sviđa.
- Ali... ali... zašto nikad nisi rekla da želiš kolutiće???
- Ne znam... slegnula je ramenima.

Ajde, barem smo dokučili gdje je bio problem s mrkvom.

'Nisi napravila Smješka'
Imala je i fazu kad nije htjela jesti meso. Niti jedno. Kako sam ja mama starog kova koja ne prihvaća nekakvo vegetarijanstvo u kući do punoljetnosti – odnosno dok god traje onaj famozni 'živiš pod mojim krovom i ja te hranim' moment – nisam mogla prihvatiti da ona ne želi jesti meso, tim više što je ta fraza nastupila odjednom, preko noći, nakon što je normalno konzumirala sve vrste mesa.

Traženje načina pripreme i prezentacije jela koji će joj omiliti meso trajao je neko vrijeme. U konačnici sam, čistom metodom pokušaja i pogreške, došla do toga da želi pojesti meso ako ga nasjeckam na komadiće i na tanjuru ih složim tako da tvore Smješka.

Ne tako davno nasjeckala sam joj meso ali sam zaboravila napraviti Smješka.
Ma, lažem.
Nije mi ga se dalo napraviti.
Nekako sam mislila da više neće biti potrebno jer je opet počela normalno jesti meso.

Prezrivo je pogledala u tanjur.
- Hej, što nije u redu? – upitala sam je.
- Nisi napravila Smješka.
- Dooooobroooooo.

'Prevruće je'
Kad nešto ne želi pojesti, Prvoj zna biti neugodno. Dijete je inteligentno i kuži da se netko (njen otac ili ja) potrudio oko pripreme i da nije baš pristojno ne taknuti jelo. Zato ponekad odbija eksplicitno reći da nešto ne želi i služi se pomno razrađenom taktikom odugovlačenja. Onda to izgleda otprilike ovako.
- Ne mogu sad to jesti. Prevruće je.
- Dobro. Počekaj malo da ti se ohladi.

Sad čeka.
Jednu minutu.
Dvije minute.
Pet minuta.
Deset minuta...

Bilo kakav pokušaj suviše izravnog nagovora u međuvremenu vrlo vjerojatno će rezultirati inatom i definitivnom odlukom da to konkretno jelo ne pojede. Zato je treba nagovarati suptilno. Ili šutjeti i potajno si kidati živce.

Nakon pitaj boga koliko vremena njeno veličanstvo odlučilo se kušati jelo:
- Sad mi je prehladno.

Da, tada imam poriv baciti tanjur kroz prozor. Zatvoreni.

'Hoću da baka sjedi pored mene'
Ponekad ne zna što bi smislila pa vadi Jokera – društvo za stolom. Tako je nedavno rekla ovo:
- Hoću da baka sjedi pored mene.

Zna ona jako dobro da baka ne živi s nama. Štoviše, zna jako dobro da je baka udaljena nekih dvjestotinjak kilometara od nas ali kad joj odgovara praviti se blesava, pravi se blesava, i to jako dobro. Čak ispusti i suzicu. Meryl Streep je nula.

'Htjela sam drugu zdjelicu'
Zna se požaliti i na pribor. Pa tako kaže nešto poput ovog:
- Htjela sam drugu zdjelicu.

Dovoljno je već kužim da znam da davanje druge zdjelice nema smisla.

'Čuvala bih to za sutra'
U posljednje vrijeme često govori ovo:
- Čuvala bih to za sutra.

Je, je, za sutra češ čuvati tanjur tjestenine s umakom od rajčice. Mo'š mislit'.

'Želim mlijeka'
Jedna od najučestalijih rečenica koju izgovara kad želi izbjeći hranu je ova:
- Želim mlijeka.

Nije da ga ne želi. Ali svima, uključivši i mačku, je već jasno da je odlazak u hladnjak po mlijeko samo način da se odgodi ono čega se grozi, a to je jedenje.

'Piša mi se'
Vjerujem da vas neće iznenaditi ako vam kažem da često koristi i ovaj izgovor:
- Piša mi se.
- Dobro. Idi. Ali kad obaviš, vraćaš se za stol.

Trebam li reći da u tome odugovlači maksimalno?

'Imam posla'
Jedan od najurnebesnijih izgovora koje ima mi je ovaj:
- Imam posla.

Haloooo, mala, imaš četiri godine.
Četiri.
Godine.

'Tužna sam jer moji prijatelji iz vrtića nisu tu' 
Jednom je, nehajno vrteći vilicu oko prsta, uz pogled najtužnije djevojčice na svijetu, rekla ovo:
- Ne mogu sad jesti. Tužna sam jer moji prijatelji iz vrtića nisu ovdje sa mnom.

Bili su s njom prije nekih sat vremena. I bit će s njom ponovno sutra ujutro. Ali nema veze. Dobar izgovor je dobar izgovor.

'Ne znam'
Najdraži od svih mi je, priznajem, ipak onaj najiskreniji. Pitam je:
- Zašto ovo ne želiš jesti? Što ti se točno ne sviđa? – a ona jednoličnim tonom odgovara:
- Ne znam.

I to je zapravo najbliže istini. Često uopće ne zna objasniti što je odbija od nekog jela. Zna samo da ga u tom trenutku neće, a zašto točno ostaje misterij. Onda slijedi igra detektiva. Postajem brižna mama, Sherlock Holmes, Hercule Poirot i gospođica Marple, sve u jednom.
Ispitujem.
Eksperimentiram.
Nagađam.
Isprobavam.

Ponekad uspijem – uglavnom pukim slučajem – ponekad ne. Ali uvijek pokušavam. I tješim sebe onim što mi iskusniji roditelji govore:
- To ti je samo faza.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.