Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Vlastito dijete vas izluđuje? Evo kako si možete pomoći

Koja god majka tvrdi da je njeno vlastito čedo nikad nije iznerviralo – laže. I to vjerojatno zato što se boji osude okoline koja  od nje očekuje percipiranje majčinstva kao nekakvog vječnog blaženstva.
Objava 31. srpnja 2020. 0 komentara 378 prikaza
pexels.com
pexels.com
Ne, majčinstvo nije uvijek ovako idilično.

Postoje trenuci kada mi moja djeca idu na živce. Eto. Napisala sam to. Da budem iskrena, bila sam u svojevrsnoj dilemi bih li trebala. U društvu koje uvelike njeguje marijanski kult majke mučenice koja sve svoje majčinske jade dočekuje sa smiješkom vođena saznanjem da je njena životna svrha ispunjena samim činom majčinstva takvo što možda i nije pametno. 

Ali nikad nikome nisam obećala da ću ovdje pisati samo pametne stvari. 

Rano buđenje
Ono što JESAM obećala – sebi – je da ću uvijek biti iskrena. 

Pa eto, iskreno, nekad mi Prva i Druga idu na živce. Tako je, recimo, bilo jutros. Bolje rečeno, sinoć. Druga me probudila u 3:50. 
Htjela je piti vode.
OK, dobila je vode. 
A onda se razbudila i odlučila imati mali noćni tulum. 

Onako pospana i krmeljava preznojila sam se na pomisao da ću tog popodneva OPET slušati predavanje tete iz vrtića koja mi objašnjava kako 'dijete mora imati ustaljen ritam spavanja' i kako su ona i kolegica 'opet skoro ispustile dušu jer', pod a, Druga nije mogla budna izdržati do ručka pa je urlala ko da joj deru kožu s leđa dok su je pokušavale hraniti ili, pod b, Druga je budila drugu djecu dok je ona sama pjevala. Birajte opciju, s niti jednom ne možete pogriješiti.

Nekako sam je ipak uspjela uspavati pa je utonula u san oko 5:15. Dovukla sam se do kreveta i doslovno srušila na njega, u nadi da ću odspavati još tih nekih sat vremena do budilice. 

Moja idila trajala je otprilike jednu minutu. 

'Hoću baku'
Probudila se Prva, kroz plač tražeći baku. Naime, baka je bila u posjetu večer prije i čitala joj je bajku pred spavanje. Usred čitanja Prva je zaspala, a suprug je odvezao baku kući. Kada se moja djevojčica probudila, vjerojatno od vrućine, doživjela je svojevrstan emocionalni šok shvativši da baka više nije pored nje. Pa je krenula insistirati da je nazovemo. 

-    Prva, zlato, sada je PET I DVADESET – trudila sam se naglasiti koliko je rano – Ne možemo sad zvati baku jer baka spava. Ali nazvat ćemo je kad svane jutro. 
-    Ali ja želim baaaaakuuuuuu...
-    Ne sada, zlato. I budi tiho, sekica spava. 
-    Ali ja želim baaaaaaaaaakuuuuuuu...
-    Zvat ćemo baku kad svane jutro. Ajde, zlato, spavaj...
-    Ali ja želim baaaaaaaakuuuu...

Kad vam netko jedno barem pedeset i šest puta kaže 'ali ja želim baaaaaakuuuu', a vama svaka stanica u tijelu vapi za snom, onda vam taj netko – da se ne lažemo – počne ići na živce.  Pa makar vam taj netko bio i prvorođeno dijete. 

Da, postoje te neke situacije kada vam djeca testiraju strpljenje. Na primjer, kad se prave da vas ne čuju i uporno rade po svome. Ili kada vas ometaju baš onda kad ne bi smjela. Tako, recimo, Prva i Druga imaju nepogrešiv instinkt sjetiti se da bi me mogle glasno dozivati dok telefoniram. Još ako je poziv službene prirode, tim bolje. Tijekom nekih trideset sekundi razgovora čut ću 'mama' barem dvadeset puta. 

Djeca nam znaju ići na živce i kada su previše zahtjevna, i kad uporno ignoriraju naša upozorenja, i kad su suviše jogunasta, i kad rade štetu... Koja god majka tvrdi da je njeno vlastito čedo nikad nije iznerviralo – laže. I to vjerojatno zato što se boji osude okoline koja  od nje očekuje percipiranje majčinstva kao nekakvog vječnog blaženstva. 
Prava je istina ta da roditeljstvo nije uvijek blaženstvo i da postoje trenuci kada vas vlastita djeca izluđuju. Pitanje je samo – što u takvim trenucima učiniti? Kako postupiti? 

Dovedite svoj ego u red
Stručnjaci kažu da je u takvim situacijama važno biti iskren prema sebi i postaviti si pitanje: 'Nervira li me postupak mog djeteta jer ono realno njima čini nekakvu štetu ili naprosto zato što nije po mome?' Ako je odgovor ovo drugo, vrijeme je da svoj ego malo dovedete u red. Realno gledano, insistiranje moje Prve da joj mrkva bude narezana na kolutiće, a ne na kockice je možda glupo, ali ono nikome ne donosi štetu. To što bih JA htjela da je pojede narezanu na kockice je samo MOJ problem s kojim se JA moram naučiti nositi. 

Kontrolirajte vlastite postupke, a ne svoju djecu 
Druga stvar koju stručnjaci savjetuju je ova – upamtite da djeca vrlo, vrlo, vrlo rijetko čine neprimjerene stvari s ciljem da vas uznemire. Drugim riječima, ne čine to ZBOG VAS već zbog sebe. Na primjer, kada Druga ometa moj telefonski razgovor, ona to ne čini zato što je u glavi skovala nekakav devijantni plan kako mami upropastiti konverzaciju koju vodi putem telefona. Ona jednostavno nešto želi reći mami i zapravo ni ne primjećuje da mama telefonira. Ili barem ne shvaća da je mami to važno. 

Stručnjaci također kažu da je u takvim trenucima važno prisjetiti se da potpunu kontrolu možete steći samo nas SOBOM i nad vlastitim postupcima no ne i nad djetetom i njegovim postupcima. Recimo, ako se vašem djetetu ne spava, teško ćete ga uspavati na silu. No ako ste umorni i oči vam se same sklapaju, možete, na primjer, zamoliti supruga da pripazi na dijete dok se vi malo odmorite. 

Djetetu također možete ukazati na poželjno ponašanje vlastitim primjerom. Izluđuje vas to što nakon ručka ne posprema svoj tanjur? Umjesto da urlate na njega jer to ne čini – pospremite vlastiti tanjur. Smeta vam jer ne složi uredno pidžamu nakon što je skine? Složite svoju vlastitu, pred njima. Ma koliko nekad imala poriv činiti stvari po svome smatrajući da 'tako treba', djeca uglavnom u roditeljima vide uzore i kad tad će prihvatiti ono što radimo kao nekakav standard kojem žele težiti. Zato, budite dobar uzor svojoj djeci. 

Udaljite se ako treba 
Nadalje, kada smo uzrujani zbog onog što naše dijete (ne) čini, preporučuje se ne donositi nagle, ishitrene odluke. Dobra stara metoda 'prvo pobroji do deset pa onda djeluj' ovdje itekako dobro dođe. 

Ako treba, udaljite se. Doslovno. Fizički. Otiđite u drugu sobu. Povjerite dijete suprugu i otiđite prošetati. Provoziti automobil. Sjesti na klupicu u parkiću. Što god vas može smiriti, razbistriti vam misli i dovesti vas bliže nekakvoj psihičkoj ravnoteži. Ja se, na primjer, odlično opuštam za volanom. 

Pronađite 'srebrnu liniju'
Dobro je i pokušati se usredotočiti na nešto pozitivno u situaciji koja nam uzrokuje stres. Pronaći ono što Amerikanci zovu 'srebrnom linijom'. Recimo da sa svojim djetetom mijesite tijesto za pitu i smeta vam to što dijete, unatoč vašim opetovanim zamolbama i upozorenjima, namjerno baca brašno unaokolo. 'Srebrna linija' je ova – sretni ste jer nešto činite zajedno. I na kraju ćete još uživati u finom kolaču. 

Ako baš nikako ne možete prikriti frustraciju, vrlo je važno djetetu jasno pokazati da vas ljuti konkretan postupak i da u njemu ne vidite lošu osobu. Umjesto da kažete 'TI SI grozna jer vičeš dok ti sestra spava', radije recite 'ružno je vikati dok netko pored nas spava.' Ili još bolje, postavite pitanje: 'Misliš li da je lijepo vikati dok netko spava?' Kad samo dođe do odgovora, dijete će se na najbolji način osvijestiti i modificirati svoje ponašanje na bolje. 

Najvažnije od svega je svakako ovo – dijete u svakom trenutku, ma koliko bili ljuti na njega, mora biti svjesno činjenice da ga volite. Jer ono voli vas. Čak i onda kada vas izluđuje. 

Kada su mi, prije nekoliko dana, Prva i Druga uporno dosađivale dok sam pokušavala obaviti jedan meni vrlo važan posao na računalu koji je zahtijevao jako puno koncentracije, poprilično me naživcirala. Vidjevši da mi emocije bukte, Prva mi je prišla i uz smiješak rekla:
-    Znaš, mama, Druga i ja ti puno dosađujemo, znamo to. Ali mi to činimo zato što te volimo. 

Dok je ljubavi, sve će biti dobro. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.