Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Zaklela sam se da ovo nikad neću raditi kao mama – ali...

'Govorila sam samoj sebi i da se nikad, nikad, ama baš nikad neću iznervirati ako nešto ne žele jesti. E, pa znate što? Prva me oko toga iznervira... paaaaaaa... barem tri puta tjedno.'
Objava 06. siječnja 2022. 0 komentara 978 prikaza
Foto: pixabay.com
Foto: pixabay.com
Kad planiraš roditeljstvo, planiraš da će sve biti idilčno i da ćeš stvari raditi točno onako kako si ih zamislio. A onda ispadne drugačije...

'Neću nikad'. Ako ste nedavno dobili dijete, upravo očekujete dijete ili ga planirate očekivati, vrlo je lako moguće da ste izgovorili ove dvije riječi, i to vjerojatno više puta. Izgovorili ste ih pokušavajući druge – a možda i sami sebe – uvjeriti kako neke stvari nikada nećete raditi kao roditelj. 

Jer znate da su to vama vaši starci radili i da vam ide na jetra. 
Jer ste čuli da je onaj poznati stručnjak kojeg citiraju svi portali na internetu rekao da je to štetno za klince. 
Jer želite pokazati da ste bolji roditelji od onih koji to rade. 
Jer... što god. 

Nije bitno. Kao roditelj radit ćete barem polovicu stvari za koje ste se sad spremni zakleti na vlastitu mamu, baku, najbolju frendicu i onu jedinu frizerku u vašem životu koja vam nikad nije upropastila frizuru da nikada nećete. 

O, da, hoćete. 

I ja sam mislila da neću. Da sto-posto-nema-šanse-majke-mi neću. Evo u što sam se sve zaklinjala... 

Da ću stoički istrpjeti kad mi dijete plače i da mu neću popustiti kad znam da ne smijem popustiti. Ha. Ha. Ha. Pitajte samo Drugu što vam može reći o tome. Da, kao mama puno puta stoički trpim i puštam to najupornije malo stvorenje na svijetu da se dere iz petnih žila jer nešto (ne) želi, a znam da to nije dobro za nju. Ali da to radim baš uvijek... pa, ne baš. Evo vam banalnog primjera gdje taj 'nikad neću popustiti' princip kod mene pada u vodu u tili čas...

Oblačenje ujutro prije odlaska u vrtić. Odjeću izaberemo večer prije. Bolje rečeno, ona je izabere. E, ali kad mlada dama to ujutro krene stavljati na sebe, doživi neku vrstu prosvjetljenja i shvati da to ipak ne odgovara njenom trenutnom modnom izričaju. Pa želi odjenuti nešto drugo. I sad, znam ja da bi pedagoški pametno bilo pustiti je u tome što je i, ono, tko je šljivi, neka se dere i protestira. Ali, vidite, meni se užasno žuri na posao koji mi je na potpuno drugom dijelu grada i nemam ujutro doslovno ni minute ekstra vremena za odugovlačenje. Pa onda popustim i dam joj drugu odjeću. Da se ne dere. Toliko o mom principu da 'nikad neću popustiti'. 

Zaklinjala sam se i da im nikad neću dozvoliti da pretjeraju sa slatkišima. U redu, u redu, u obranu mene kao majke, fakat pazim da mi klinke jedu zdravo. I svjesna sam da imam više sreće nego pameti jer one vole jesti stvari poput brokule i kelja pupčara koje djeca u pravilu po defaultu mrze. Kuham im raznovrsno i uravnoteženo, jedu puno voća, piju vodu, blablabla, da vas sad ne pilim s pričama o zdravoj hrani za klince. I da, jedu i slatko. Sorry, ali meni je totalno koma ono preseravanje u stilu 'moja djeca ne jedu ništa slatko i jedino slatko što poznaju je pseudo-čips od jabuke'. Evo, moje jedu stvari poput čokolade, gumenih bombona i Jaffa keksa. Onih u tamno plavom pakiranju jer jedino te nam valjaju. 

Ali, čujte, zaklela sam se da će to uvijek biti umjereno. U pravilu jest. Ali – sad slijedi istina – nije uvijek. Nekad ih jednostavno pustim da pretjeraju sa slatkim. Jer mi se ne da s njima natezati. Jer sam u gužvi. Jer se malo i pretvaram da sam u gužvi, a želim biti na miru. Jer mi je neugodno pred gorim nemajkama od mene i ne želim ispasti seronja od mame pa ih pustim da jedu puno slatkog. Jer... Nemam pojma. Jednostavno imam dane kad im u tome popustim. 

Govorila sam samoj sebi i da se nikad, nikad, ama baš nikad neću iznervirati ako nešto ne žele jesti. E, pa znate što? Prva me oko toga iznervira... paaaaaaa... barem tri puta tjedno. Barem. Je, rekla sam gore da voli zdravu hranu. Neku. Ali ima jela koje ne bi probala da je Isus Krist osobno pokuša natjerati. Ili bi ih jela ali ne u onom obliku u kojem ih ja spremim. Ili ima žutu minutu taj dan pa ono što inače obožava baš taj dan ne želi jesti. I da, onda se ja iznerviram. Bude mi baš bed jer sam se nešto ubila spremati, a onda to odjednom ne želi. I što je najgore od svega, ona vidi da sam se ja iznervirala. Pa je onda njoj bed jer nešto ne može jesti i jer je meni bed, a meni je bed jer je njoj bed, i na kraju nam je svima bed. Pardon, mom mužu nije. 

-    A što te briga je li pojela, očito nije gladna. 
-    Ali MORA NEŠTO JESTI, jebotepas, moooooora. 

Da, pretvorila sam se u onu groznu, dosadnu i napornu mater kojoj je najbitnije da joj je dijete jelo. Užas. A zaklinjala sam se da neću. 

Zaklinjala sam se i da nikad neću viknuti na djecu. Jer samo slabići i seronje viču na djecu. Okej, priznajem... slabić sam i seronja. Znam viknuti na Prvu i Drugu. Ako postoji nekakva skala objektivnosti gdje nula predstavlja nešto potpuno neobjektivno poput 'Steven Seagal je najbolji glumac svih vremena', a 10 je nešto super točno i objektivno kao, na primjer, 'postoji Zemlja teža', objektivnost mojih razloga da se ljutim na klinke ponekad fakat skoči do tamo negdje sedam... ali isto tako zna biti i na bijednih tri. Samo što je meni taj dan žuta minuta. Ili imam PMS. Ili me je iznervirao netko sasvim treći. Je, znam,s klincima bismo, kao, sve trebali rješavati na lijepo. Razgovorom. Polako. Strpljivo. E, vidite, ako postoji bog i ako je nekad dijelio strpljenje kad ga je meni trebao dati ispalo mu je putem iz torbe. Pa je netko drugi dobio duplu dozu, a ja šipak. Eto. Zato nekad viknem. Mada znam da nije dobro. I mada sam se zaklinjala da neću. 

Tvrdila sam ja i da nikad neću pokušati ucijeniti djecu. Jer je to uuuuužasno nepedagoški, nefer i glupo. Znate ono kao što je, na primjer, 'ajde, ako pojedeš ovaj špinat, dobit ćeš sladoled'. Ili, recimo, ovo: 'Nećemo ići u kazalište u subotu ako ne pospremiš igračke'. 'Ili: 'Čuj, ako zabaviš sekicu dok ja obavim ovo moje, sutra ću ti kupiti onu Barbiku s konjem koju si vidjela kod barbe na kiosku pored vrtića.' 'Nauči čitati, kupim ti tablet'. Sram me je reći... OK, lažem, nije jer inače ne bih pisala ovaj tekst... ali evo, služim se ucjenama s djecom. ZNAM da to nije dobro ali ponekad stvarno ne znam bolje. 

Zaklinjala sam se i da im nikad neću upaliti TV da ih otpilim dok nešto hitno obavim. Brutalno sam znala kršiti to pravilo kad smo bili u lockdownu i kad sam radila od kuće. 
Da ću biti principijelna i kupovati im igračke samo za Božić i rođendane i eventualno ako baš naprave nešto totalno super pa zasluže. Trebam li reći da me s vremena na vrijeme znaju majstorski obraditi u dućanu i na kiosku onog stričeka pored vrtića?
Da ću se dovesti u formu i uvijek biti spicanjena 'jer je lijepo da djeca uvijek vide dotjeranu mamu'. Ahahahahahahahahahahahaha... da krepaš od smijeha. 
I da me nikad nitko živ neće natjerati pisati blog o majčinstvu. A gle me sad... ups. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.