Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Priče jedne obične mame

Život s 'nemogućim' djetetom - ima li nade?

S 'nemogućim djetetom' osjećate se kao da ste zakazali kao roditelj. I ne možete ne zapitati se: 'Što ako jednom zbog svog neposluha strada?' Lako za to što ne sluša kad joj kažete da ne skače po kauču. Ali što ako jednom ne posluša kad joj kažete da se ne zaleti pod vlak?
Objava 08. listopada 2020. 0 komentara 755 prikaza
pexels.com
pexels.com
Vragolast osmijeh često znači: 'Nešto sam skrivila.'

'Izazvala je poplavu u vrtiću.'
Ovim riječima mi je suprug neki dan odgovorio na moje pitanje kako je Drugoj prošao dan. 

'A zašto te njene tete bolje ne paze?'
Nisam bila nimalo iznenađena kad sam čula da je Druga OPET napravila nepodopštinu u vrtiću. Za razliku od Prve koju mi tete od prvog dana hvale i govore kako je 'dobra', 'mirna', 'nevjerojatno strpljiva' i 'poslušna', o Drugoj slušam ovakve stvari: 

'Danas se stalno penjala na stol za prevlačenje. Kad smo joj viknuli 'ne!' ona nam se nasmijala u lice.'
'Moramo jako paziti na prozore jer se penje na njih i onda tamo pleše.' 
'Dok su druga djeca spavala, ona je pjevala.' 
'Danas je odlučila obuti sve papučice iz grupe. Osim svojih.' 
'Uspjela se nekoliko puta za redom popenjati na ormar.'
'Danas je stalno bježala u kupaonicu. Kad smo zatvorili vrata, kako ne bi mogla ući, dovukla je onaj tamo kaučić, uspela se na njega  i pritisnula kvaku.' 

Tako je pobjegla u kupaonicu i neki dan. 'A zašto te njene tete bolje ne paze?', pitate se. O, paze itekako, vjerujte mi. Ali samo ako ste ikada u svom životu došli u doticaj s klincem ili klincezom kao što je Druga, shvatit ćete da su takvim malcima dovoljne doslovno dvije sekunde da naprave sranje. 

I ovaj put je bilo tako. Teta, koja sama čuva oko dvadesetoro djece u dobi između dvije i tri godine, otišla je presvući jedno od njih koje je imalo iznenadni 'iskrcaj', a moja Druga se ušuljala u kupaonicu i – odlučila otvoriti sve pipe na malim, nisko postavljenim umivaonicima. Što je potom točno napravila vjerojatno ne zna ni ona sama no završilo je tako da je teta morala brisati pod. 

Slatkoj djeci sve prolazi lakše 
Kad ovakve incidente opišem na Facebooku, reakcija koju dobijem uglavnom je onaj emotikon koji vrišti od smijeha uz komentare koji se obično svode na nešto poput: 'Eh, to je Druga.' 

Da, to je Druga. Dijete koje vas pogleda svojim ogromnim, gotovo crnim vragolastim očima i uputi vam jednako tako vragolast osmijeh i malo nagne u stranu glavicu s koje nehajno strše kovrčice zlaćano plave boje, teško da nećete pomisliti: 'Uh, tako je slatka.'

A slatkoj djeci sve prolazi lakše.

Čak su mi tete u vrtiću, od kojih jedna pegla već skoro trideset godina besprijekornog profesionalnog rada u vrtića, rekle:
-    Joj, znate, mi bismo se koji put trebale na nju naljutiti ali prasnemo u smijeh svaki put. Taj njen izraz lica... 

Razmaženo derle? 
No postoji tu još nešto osim pukog izraza lica. Brzo nakon što upoznate Drugu, shvatit ćete da ona nije zločesto dijete. Živahno da, zločesto ne. 

Da mi je netko opisao neko drugo dijete na način na koji sam je ja sada opisala vama, prije no što sam dobila svoju Drugu, znate što bih vam odgovorila? 

'Razmaženo derle'. 

Da, točno to bih vam rekla. 
I vjerojatno bih nabacila pokoju  o 'groznim roditeljima koji se ne trude odgajati svoje dijete.' 
A sada... 

Sada vam mogu reći za početak ovo: to kakvo ćete dijete dobiti – mirno ili živahno, poslušno ili buntovno, tiho ili glasno, ozbiljno ili vrckavo – ovisi prvenstveno o tome kakve ćete žetone  izvući na roditeljskoj lutriji. Rekoh već da je Prva izrazito mirno, strpljivo i poslušno dijete. Mislite li da smo suprug  i ja na njoj trenirali strogoću? Da smo s njom činili nešto posebno što sada ne činimo s Drugom? 

Ne. 

Ona je jednostavno oduvijek takva. Istinabog, u životu ćete rijetko sresti tako tvrdoglavu osobu kao što je moja Prva ali ona nikad nije imala potrebe za izvođenjem vratolomija kojima bi se dovela u opasnost ili bilo kakvih drugih nepodopština. Njoj jednostavno nikad nije palo na pamet popenjati se na rub prozora ili na ormar, a nešto poput izazivanja poplave u vrtićkoj kupaonici joj je nezamislivo. Nije da se ona toga nešto posebno boji. Ona jednostavno nema interesa činiti takve stvari. A uz to i jako voli kad stvari imaju reda, kad su kao po špagi. 

I zato nju nikad nije bilo teško odgajati kad su u pitanju nekakva disciplina i učenje što je opasno i što treba izbjegavati.

S Drugom je, to ste već shvatili, potpuno drugačija priča. Unatoč tome što se – VJEROVALI ILI NE – suprug i ja doista trudimo disciplinirati je. Sve ono čega nas je Prva poštedjela Druga nam sada nemilosrdno vraća. 

Što ako se zaleti pod vlak? 
Da, rekoh da se ljudi uglavnom nasmiju i kažu da im je to simpatično. Ali moram vam reći da meni i njenom tati nije uvijek smiješno. Kada je suprug neki dao čuo da je izazvala poplavu, kazao mi je da pocrvenio od srama. U takvim situacijama ne pomaže vam to što će vam teta umirujućim tonom reći: 'Ma znamo mi da je ona dobra ali živahna djevojčica'. Svejedno se osjećate nekako... posrano. Kao da ste zakazali kao roditelj. I ne možete ne zapitati se: 'Što ako jednom zbog svog neposluha strada?' Lako za to što ne sluša kad joj kažete da ne skače po kauču. Ali što ako jednom ne posluša kad joj kažete da se ne zaleti pod vlak? 

 U takvim situacijama, kad Druga nešto zafrkne ili pokaže nepodnošljivu razinu neposluha, znam suzbijati smijeh ali istovremeno mi je zbilja neugodno. I imam potrebu izgovoriti: 
-    Ali znate, mi nju STVARNO odgajamo. I ona STVARNO u našem domu ima reda. 

Kratak lanac
Druga svako jutro ustaje u isto vrijeme. U minutu. 
Tijekom spremanja u vrtić, za kojeg je zadužen tata, uvijek prolazi isti ritual. 
Kreću uvijek u isto vrijeme. 
Obroci kod kuće uvijek su (više-manje) u isto vrijeme.
Sjedi na svom mjestu za stolom. 
Sama posprema svoj pribor nakon što je gotova s jelom. 
Uredno pere zube prije spavanja. 
Poslušno odlazi u kadu kad je vrijeme za kupanje. 
Uvijek je u isto vrijeme pokušavamo staviti spavati. Nda... pokušavamo. 

Sve u svemu, s Drugom postupamo onako kako bi vam svaki stručnjak za pedagogiju savjetovao da treba postupati sa živahhim – da ne kažem 'poslovično neposlušnim' djetetom. I držimo je na puno kraćem lancu od njene sestre. 

No unatoč svemu tome Druga se s vremena na vrijeme otimlje kontroli i čini stvari po svome.  I zato vam neću lagati: odgojne metode, ma koliko se stručnjaci u njih zaklinjali, i ma koliko vam oni stariji i iskusniji od vas govorili da su dobre, ne pale uvijek. Pišem vam ovo da shvatite: ako imate dijete koje nekad jednostavno NE ŽELI I NEĆE postupiti kako bi želite... dobrodošli u klub. Niste sami. Ponekad tim malim bićima kao da upravlja nekakva nevidljiva sila koja se hrani frustracijom i nemoći roditelja. 

Ali nije sve beznadno. Neke stvari ipak pale i moram reći da vidim da, kada je Druga u pitanju, rezultata ima. 

Ima nade! 
Osim precizne strukture svakodnevnog života koju sam gore već spomenula, važno je znati da takva djeca uglavnom loše reagiraju na 'ne'. Recimo, ako im viknete nešto poput: 'Ne lupaj po stolu' ona će samo čuti 'lupaj' i stol' i – pogađate – nastaviti lupati po stolu. Umjesto toga morate naredbu izgovoriti u afirmativnom obliku – na primjer, ponudite djetetu krpicu i kažete: 'Hajde, počisti stol.' Ili se jednostavno usmjerite na neku distrakciju. Na primjer: 'Idemo nahraniti macu.' 

Sve zapovijedi koje izgovarate moraju biti kratke, jasne i lišene apstraktnog. Reći dvogodišnjem djetetu nešto poput 'budi dobra' je potpuno besmisleno jer takvo dijete teško da uopće razumije što znači biti dobar. Druga, recimo, može misliti da je 'dobra' kada skače sestri po leđima jer joj na taj način iskazuje naklonost. Nemojte davati ni neodređene naredbe kao što je 'idi se spremiti za spavanje'. Radije recite nešto poput: 'Idi oprati zube', a onda nakon što dijete opere zube recite, na primjer: 'A sada odjeni pidžamicu.' Osim što moraju biti kratke i jasne, komande se  moraju odnositi samo na ono što djeca realno mogu upamtiti i razumjeti. 

Važno je imati i realna očekivanja. Petogodišnje dijete će razumjeti ako mu kažete: 'Nemoj prelaziti cestu bez da prethodno pogledaš lijevo i desno.' Shvatit će da ga može udariti auto. Dvogodišnje dijete neće. Zato njega jednostavno zgrabite za ruku i prevedite ga preko ceste. 

Kontinuirano pokazujte primjerom. Umjesto da vrištite jer vaše dijete baca igračke po sobi, pokažite mu kako se pospremaju igračke, a onda ga pozovite da ih pospremi s vama. Ako ne želite da vaše dijete viče, nemojte ni vi vikati. Ako želite da pospremi svoj pribor nakon jela, pospremajte ga i vi. Ne očekujte da vaše dijete čini ono što vi sami niste u stanju. 

Neću vam lagati – nećete uvijek postići uspjeh. Čak i poslovično poslušna djeca poput Prve ponekad ne slušaju. Djeca poput Druge ne slušaju puno češće. Ali upornošću i dosljednošću neke rezultate MOŽETE postići. Važno je da ne odustajete. Dok god pokušavate, niste loš roditelj.  

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.