Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Deset pitanja potpisnicima (nove) jezične Deklaracije

Objava 31. ožujka 2017. 11 komentara 454 prikaza
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Kolumna 2017/03/31

“Hrvatska je prošlog tjedna svečano obilježila 50 godina od potpisivanja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, kojom su se 1967. njihovi intelektualci pobunili protiv nametanja ‘zajedničkoga jezika’ i udarili temelje hrvatske neovisnosti.”

- Mirjana Sretenović, Politika, 30. ožujka 2017.

Ovaj citat dovoljan je dokaz percepcije - istinite ili ne - da je na bivšem jugoslavenskom prostoru pitanje jezika ne samo političko, već i u najdirektnijem smislu državotvorno. Stoga se komentari potpisnika jučerašnje Deklaracije o zajedničkom jeziku u Sarajevu - da se radi prije svega o lingvističkim pitanjima - mogu odmah odbaciti. Četiri konstrukta (bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski) možemo zvati jezicima ili varijantama, no neusporedivo je bitnije kako se njima pristupa u javnom životu. Ovo potonje već je sasvim političko pitanje.

Reakcije na sarajevsku Deklaraciju u Srbiji su prilično ambivalentne. Sada kada su Srbi značajna manjina u barem dvije države ovog govornog područja - Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori - očuvanje nacionalnog identiteta (i) kroz jezik mnogo je važniji cilj od utapanja u nešto zajedničko, uz to još i bezimeno (u Deklaraciji se uglavnom spominje “jezik”). Naziv koji su Bošnjaci dali svojem jeziku/varijanti - teritorijalno bosanski, a ne nacionalno bošnjački - govori pak o njihovim dugoročnim težnjama. Što je prirodnije nego danas-sutra zaključiti da u BiH svi govore bosanski, pa su prema tome svi i neka vrsta nacionalnih Bosanaca.

Naravno da se govornici ova četiri jezika/varijante funkcionalno razumiju i to nitko ozbiljan ne spori. Prava pitanja za potpisnike Deklaracije su sljedeća:

1. “Inzistiranje na malom broju postojećih razlika” jedna je od lamentacija dokumenta. Da li ove razlike treba početi zanemarivati?

2. Deklaracija također govori o “nasilnom razdvajanju” jezika/varijanti. Ono što je nekome nasilno razdvajanje, u svojoj suprotnosti je drugome nasilno spajanje. Da li to znači da društvenu energiju, pa i prisilu, treba usmjeravati u jezično “spajanje”?

3. U dokumentu se spominje “korištenje jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama”. No, djeca su možda bila razdvojena već prije, a jezik je samo jedna od manifestacija njihovih različitosti. Kakogod: da li u takvim sredinama djecu treba integrirati, pa i pod prisilom i usprkos željama roditelja?

4. Zagovara se također “izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ‘prevođenja’ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja”. Svako prevođenje ima svoju cijenu, prema tome svako se može proglasiti “nepotrebnim”. Da li prevođenja treba ukinuti?

5. Deklaracija diže glas protiv “izmišljanja razlika gdje one ne postoje”. Da li razvoj ovog/ovih jezika treba “usmjeravati” u takvom pravcu da kao novi pojmovi budu prihvatljivi samo oni gdje nema razlika?

6. “Ostavlja (se) mogućnost svakom korisniku da ga (jezik/varijantu) imenuje kako želi.” Da li ovo znači da svatko može svoj govorni jezik/varijantu nazvati prema svojem nahođenju bez obzira na bilo kakve objektivne kriterije?

7. Traži se “prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti”. Svaki standardni jezik/varijanta je više-manje definirana. Kao Amerikanac, ovaj autor piše color a ne colour. Za salvetu kaže (i piše) napkin, a ne serviette (britanski). Da li “manje rigidno” definiranje koje autori zagovaraju znači ravnopravnu prihvatljivost - npr. u hrvatskom - pojmova kahva i kafa uz pojam kava?

8. Autori inzistiraju na “slobodi individualnog izbora”. Na trivijalnom, pogotovo usmenom nivou ovo se nikome ne može zabraniti. Da li se međutim ovaj izbor proteže i na slobodu pisanja, npr. službenih dokumenata, po “individualnom izboru”?

9. Potpisnici zagovaraju “slobodu ‘miješanja’, međusobnu otvorenost te prožimanje različitih oblika”. Da li ovo znači da je - u bilo kojem od ovih jezika/varijanti - prihvatljiv npr. članak čija je prva polovica pisana ekavicom, a druga polovica ijekavicom?

10. “Ova će Deklaracija uvjerljivo delegitimirati sve moguće nacionalističke projekte” - kažu neki od potpisnika, a sigurno slično razmišljaju i mnogi drugi. Da li bi svrha bilo kojeg dokumenta koji se (barem nominalno) bavi jezičnim pitanjima trebalo biti legitimiranje ili delegitimiranje političkih opcija?

Ako je odgovor na navedena pitanja DA, možemo odmah zaključiti da je ogromnoj većini Hrvata takva Deklaracija apsolutno neprihvatljiva. Ako je pak odgovor NE, onda Deklaracija nije bila ni potrebna. I to je sve što se o tom dokumentu treba reći.

  • Avatar ulomax
    ulomax:

    pa naravno da kmerska bagra neće odgovoriti na logična i smislena pitanja.prodaju crklotine u celofanu pa će zato kad tad na čengele

  • Deleted user:

    Da je ta deklaracija potekla od Hrvata onda bi se i zapitali sto je to i kome to treba ali ona je potekla od onih koji mrze sve sto je Hrvatsko zato samo jedno na kolac kao u tursko doba ... prikaži još! ili jednostavno deportovati ove iz Lijepe Nase koji su potpisali jer na zalost oni imaju jednu veliku manu a to je da nemaju mozak a to je vrlo opasna bolest kojoj nema ljijeka zato idite kod srbendi i u sarajevo pa tamo potpisujte stogod hocete ,a vi iz Vecernjega prestanite trositi na ovakove gluposti jert to nikoga uopce ne interesira

  • karlodrago:

    Jedn od potpisnika je i Rade Šerbedžija onda nam je jasno tko su oni /Juoslaveni -veliko srbi/