Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Dvije tragedije srpskog liberalizma

Objava 24. veljače 2016. 0 komentara 422 prikaza
Latinka Perović: "Dominantna i neželjena elita"
Latinka Perović: "Dominantna i neželjena elita"
Kolumna 2016/02/24

Osma sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije zakazana je - 1987. - svega nekoliko dana nakon što je Ivan Stambolić, predsjednik Predsjedništva, u Skupštini Srbije podnio izvješće o promjenama srbijanskog Ustava. Promjene, s kojima su se složila pokrajinska rukovodstva, trebale su otkloniti neke od nelogičnosti ustavnog položaja Srbije, a što je generiralo (razumljivo) nezadovoljstvo u najvećoj jugoslavenskoj republici. Pokrajinski su poslanici naime sudjelovali u radu Skupštine Srbije i donošenju zakona koji se tiču ne samo čitave, nego i “uže” Srbije (bez pokrajina), dok republički parlament nije imao nikakve nadležnosti u zakonodavnoj vlasti pokrajina.

Usvojene ustavne promjene odmah je zasjenio četiri dana kasnije objavljen Memorandum SANU, te čuvena sjednica srbijanskih komunista na kojoj je proponenta promjena smijenio čovjek koji će Srbiju povesti u ratne sukobe i sunovrat 1990-ih. Ostala jugoslavenska rukovodstva uglavnom su se držala po strani “unutarnjih srbijanskih pitanja” - ne želeći stvoriti presedan nečijeg budućeg miješanja u svoje vlastite odnose - ali su ipak u tom trenutku podržala Miloševića. Tako je Stambolićev pokušaj da nagomilane probleme počne rješavati - jedan njegov prijedlog bio je i neposredan izbor predsjedništva republike i federacije po principu “jedan čovjek, jedan glas” - završio za njega politički tragično te 1987, a ljudski tragično 2000. kad je nakon nagovještaja o mogućem povratku u politički život Srbije mučki ubijen.

Stambolić je jedna od trinaest ličnosti koje u svojoj novoizdanoj knjizi opisuje Latinka Perović, u mnogočemu idejna i simbolička inspiratorica onoga što se naziva “druga Srbija”. Perović “Dominantnu i neželjenu elitu” započinje bilješkama o Dobrici Ćosiću kao pripadniku dominantne elite, a nastavlja tekstovima (o) dvanaest osoba koje su - neke nakon političkih prevrata te uz to onda i individualnih preokreta - bile ili postale neželjena elita. Kao nosioci liberalne - što u slučaju Srbije znači moderne - misli u inače patrijarhalnom društvu, većina opisanih ima biografije koje odišu tragičnošću.

Često spominjana - prva - tragedija srpskog liberalizma jest da nikada nije imao potporu u značajnijem dijelu srpskog pučanstva. To direktno navodi Marko Nikezić - jedan od protagonista knjige, koji je smjenom 1972. postao neželjena elita - u razgovoru sa Savkom Dabčević Kučar. Predvodnica hrvatskog proljeća u svojim memoarima opisuje kako je, dok su još oboje bili na vlasti, jednom prilikom pitala Nikezića (“u šetnji Ilicom... pljuštala je kiša”) zašto ih rukovodstvo Srbije ne podrži u hrvatskim reformskim zahtjevima. Odgovor je bio iskren: “Savka, razumijte me, ja sam biran od srpskog naroda, a on to ne prihvaća.”

Izostanak podrške Stamboliću 1987. od strane jugoslavenskih republika ilustrira drugu, rjeđe spominjanu, tragediju srpskog liberalizma: podozrenje kojem su kao pripadnici dominantnog naroda bili izloženi od ostalih - a bez podrške u vlastitom narodu - praktički je eliminiralo njihov manevarski prostor. Stambolić se te 1987. još nipošto ne može smatrati liberalom u klasičnom smislu riječi - on je to postao tek nakon odlaska s vlasti i gubljenja jednopartijskih i drugih iluzija u 1990-ima - ali je svakako bio pripadnik liberalnije struje unutar Saveza komunista Srbije. U jednom mnogo kasnijem intervjuu Stambolić za to doba kaže: “...jugoslavenska rukovodstva jesu raspravljala, ali se nismo svađali, nismo se mrzili, pucali, ratovali.”

Njegov prijedlog “jedan čovjek, jedan glas”, zamišljen kao pokušaj demokratizacije, bio je doživljen kao pokušaj majorizacije. Tako je podrška pružena Miloševiću jer se upravo on - sa svojim još uvijek dogmatskim rječnikom - u tom času činio nacionalno manje opasnim. Procjena je bila kobna.

Ako se u etnički složenoj državi politički spektar dominantnog naroda kreće od centralizma do federalizma, a politički spektar manjeg naroda od federalizma do separatizma, onda se na prvi pogled čini da bi se kompromisni lider mogao naći među federalistima iz bilo koje skupine. Nerijetko međutim veću stabilnost donosi federalist iz manjeg naroda, jer je taj narod skloniji etničkoj homogenizaciji. Nije slučajnost da je etničku ravnotežu - a koja nije bila bazirana isključivo na sili - održavao tridesetak godina u Jugoslaviji upravo Hrvat federalist. U Kanadi, ključnu ulogu u neuspjehu referenduma za odcjepljenje Québeca imali su tadašnji premijeri - 1980. Pierre Trudeau, a 1995. Jean Chrétien - obojica federalisti iz kanadske frankofonske provincije.

Propašću Jugoslavije druga tragedija srpskog liberalizma izgubila je svoju relevantnost. Ostala je ona prva. No, manjina ne mora zauvijek ostati manjina. U onoj mjeri u kojoj ideje koje su promovirali pripadnici “neželjene elite” budu prihvaćene u najmnogoljudnijoj bivšoj jugoslavenskoj republici, to će njezine pretpostavke za napredak biti bolje. Sama autorica to najsažetije - i imperativno - kaže u svojoj često ponavljanoj izreci, koja joj može biti životni moto: “Srbija se mora modernizirati.”

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.