Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Federica Mogherini i Europska komisija simbol su svega što je trulo u EU

Objava 06. ožujka 2017. 1 komentara 1050 prikaza
Foto: Reuters
Gordan Grgurić
Kolumna 2017/03/07

Sjećam se svoje posljednje posjete Sarajevu (...) Sjećam se tada skepticizma da BiH može napraviti ikakve iskorake i još jedne stvari, a to je nesumnjiva energija kod svih građana da BiH postane članica EU. Od tada su impresivni rezultati napravljeni...

Poštovani poslanici, velika mi je čast biti u zemlji u kojoj se osjećam kao kod kuće (...) Ne samo da su vrata EU širom otvorena za Srbiju, već mi sa zadovoljstvom očekujemo vaše pridruženje našoj zajednici.

Ovo su neke od izjava Federice Mogherini, visoke predstavnice EU za vanjske poslove i sigurnost, tijekom njezine prošlotjedne posjete zapadnom Balkanu. Došavši u regiju u kojoj se situacija pogoršava iz mjeseca u mjesec, bilo je nestvarno slušati njezine plitkoumne fraze poput one da “konačno postoji razumijevanje da mostovi ujedinjuju a da se poteškoće prevladavaju”. Odnosno da je “najvažnije od svega očuvati mir, stabilnost, gospodarski rast, regionalnu suradnju”.

Mogherini vidi ono što svima drugima promiče kad u BiH - suočenu s najvećom poslijeratnom krizom - uočava “impresivne rezultate”. Ili kad u Makedoniji, koja se (opet) nalazi na rubu građanskog rata, spominje “jedinstvenu priliku” za prevladavanje podjela. Govor europske predstavnice makedonskim studentima zvučao je u trenucima toliko nadrealno da je to naposljetku morala priznati i ona sama. U Washingtonu ovih dana izvršna vlast još uvijek ima iluziju da se alternativnim činjenicama može boriti protiv po sebe loših vijesti. U Bruxellesu, što se zapadnog Balkana - i ne samo njega - tiče, izvršna “vlast” - koja to na sreću ipak (još) nije - živi u alternativnoj stvarnosti.

Federica Mogherini svoj je “resor” preuzela od Catherine Ashton, do tada de facto nepoznate članice britanskog Doma lordova koja nikad u svojem životu nije bila izabrana niti na jednu funkciju. Sama nominacija lady Ashton bila je rezultat zakulisnih igara unutar Laburističke stranke, a u njezinu “kvalifikaciju” ubrajalo se mjesto tajnika Kampanje za nuklearno razoružanje. I dok je Ashton bila članica pokreta koji je slabio obranu zapada od komunizma, njezina nasljednica bila je potonjim dovoljno očarana da 1988. postane član federacije Talijanske komunističke omladine. Već sama ova činjenica trebala je Mogherinijevu diskvalificirati za svoju sadašnju funkciju.

Može se imati određeno razumijevanje za pristupanje (mladih) ljudi “drugačijim”, pa i revolucionarnim pokretima u društvima suočenim s fundamentalnim problemima. Komunistička ideja među radništvom Velike Britanije 19-og stoljeća, ili u Europi 1930-ih, ili u Africi - kao reakcija na kolonijalizam - 1960-ih. Ili neka druga ideja - čak i Zen budizam - kao alternativa kasnih 1980-ih. Ali komunizam kao alternativa bilo kome u zapadnoj Europi 1988. jednostavno je nepojmljivo i pokazuje nemogućnost elementarnog prosuđivanja. (Ovdje treba dodati i Alexisa Tsiprasa kao još jednog političara u ovoj grupi, a čiji izbor ozbiljno dovodi u pitanje prosuđivanje dobrog dijela grčkog pučanstva.)

Činjenica da su se nominaciji Federice Mogherini usprotivile zemlje poput Estonije, Poljske, Litve i Latvije (uz prešutnu podršku još nekih država) pokazuje da u Europi ipak ima i odraslih. Naivnost ispoljenu prema bivšem sovjetskom sustavu vanjskopolitička predstavnica EU prenosi i na svoje stavove o islamu. “Islam je sam žrtva (sadašnjih događaja, op. aut.)”, kaže ona. Mogherini - naravno - negira sukob civilizacija i tvrdi da “Islam pripada Europi. On ima mjesto u europskoj povijesti, u našoj kulturi” - nastavlja, te dodaje, pretvarajući političku korektnost u farsu - “u našoj hrani”.

Sjećamo se emotivne reakcije EU predstavnice nakon terorističkog napada u Bruxellesu 2016. Vidno uplakana, Mogherini je toga dana prekinula tiskovnu konferenciju s jordanskim ministrom vanjskih poslova u Ammanu. Još jedna diskvalifikacija: na (zamišljenoj) funkciji EU ministra vanjskih poslova - i, da stvar bude bolja, sigurnosti - takav gubitak kontrole pred svjetskom javnošću trebao bi biti neprihvatljiv. Može li itko zamisliti Goldu Meir ili Margaret Thatcher u sličnom nastupu?

Onima koji će reći da se radi o talijanskoj emocionalnosti možemo samo odgovoriti - da, ali i ova potonja je prije stotinu godina barem bila usmjerena u real-političke ambicije. Suočen s odbijanjem saveznika (prije svega Wilsona) da Italiji prepuste i Rijeku, premijer Orlando u Parizu je (između ostalog) 1919. lio i suze. Emotivni imperijalizam postao je u međuvremenu emotivna nemogućnost nositi se s ružnim i tragičnim događajima.

U Srbiji je posjeta Federice Mogherini pretvorena u spektakl, gdje se njezino obraćanje u parlamentu jedva moglo čuti od skandiranja Šešeljevih Radikala. Dvije strane zaslužile su jedna drugu i teško je, čak i u politici, naći situaciju s više prijetvornosti i neiskrenosti. EU vrata su “širom otvorena” za Srbiju, kaže Mogherini, iako svi znamo da do daljega nema proširenja Unije. Radikali pak galame “Srbija, Rusija, ne treba nam Unija” - ali se ni u snu ne bi odrekli pretpristupnih i drugih EU fondova. U takvoj zemlji Mogherini kaže da se osjeća “kao kod kuće”, što je već pitanje za dublju psihoanalizu. Ili možda za prisjećanje na povijesna talijansko-srbijanska “razumijevanja”, o kojima bi, od Londonskog ugovora pa na dalje, Hrvati imali i te kako što reći.

Otužna predstava kojoj svjedočimo ne iznenađuje kad se ima na umu tko je Mogherinijev šef: Jean Claude “seks ili golf” Juncker. Predsjednik Europske komisije nije nam u svojoj slučajno snimljenoj opasci ukazao čime se on osobno više bavi, niti nas to zanima, ali znamo čime bi se između ostaloga trebao baviti. Uvjeravanjem europskih vlada o neophodnosti minimalnog izdvajanja dogovorenih 2% BDP-a za obranu, na čemu - potpuno razumno - inzistira Trumpova administracija.

S obzirom na to da se ogromna većina Europljana i dalje prije svega poistovjećuje sa svojim nacijama-državama, Europsko vijeće kao koordinacijsko tijelo šefova ovih potonjih ima najveći - i jedini istinski - europski legitimitet. Dodatnu težinu daje mu predsjednik Donald Tusk, jedan od rijetkih ozbiljnih Europljana. Ostale vodeće ličnosti i način rada europskih institucija - Parlamenta te prije svega Komisije - dovoljne su ovih dana da i najvećeg eurofila pretvore u euroskeptika.

  • teo doro:

    Tko prati izjave i djelovanje g. Mogherini može odavno zaključiti: Ona ima opasne namjere s nalogodavcima koji ne žele dobro Europi.

Message