Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Govoreći o Trumpu, Budimir Lončar govori mnogo više o sebi

Objava 24. siječnja 2017. 7 komentara 4150 prikaza
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Kolumna 2017/01/24

“Prazna posuda” izraz je kojeg Amerikanci koriste za osobe s velikom popularnošću, stečenom izvan politike, ako počnu javno razmišljati - ili im se to razmišljanje sugerira - o političkom angažmanu. Takve ličnosti često su bivši vojni zapovjednici koji u svojem životopisu imaju uspješno okončane ratne operacije. General Norman Schwartzkopf svojim izvrsnim vođenjem Pustinjske oluje te oslobađanjem Kuvajta 1991. jedan je ovakav primjer. Drugi je Colin Powell, načelnik Glavnog stožera u to isto vrijeme vrhunca američke moći i prestiža. Možemo još dodati i generala Davida Petraeusa, najzaslužnijeg za sprječavanje potpunog kaosa u Iraku nakon američke invazije 2003.

Svoj trojici ovih generala bilo je u nekom času (nakon vojnog umirovljenja) predloženo da se kandidiraju za političke funkcije - od senatora pa sve do predsjednika Sjedinjenih Država. (Ovdje ne računamo angažman Colina Powella kao američkog državnog tajnika - tj. ministra vanjskih poslova - obzirom da se na tu funkciju dolazi imenovanjem a ne izborom.) Ogromna podrška koju su imali u javnom mnijenju činila je svakog od njih izuzetno poželjnim objema strankama.

(Politički) misaoni ljudi već tada su međutim zaključili da, nakon objave eventualne kandidature, podrška od 80 i više posto ovakvim ličnostima može samo početi padati. Zašto? Zato što su, stekavši popularnost apolitičkim putem, politički de facto prazne posude u koje svatko ulijeva svoje poglede, nade i svjetonazor. Ovi su često međusobno isključivi, npr. stav o pobačaju. Jednom od kandidata javno obznanjen, on može biti ovakav ili onakav, ali gubitak podrške “onih drugih” čini neizbježnim. Najgore je pokušati zadovoljiti svakoga i u ovakvim temama biti nešto između: nema sigurnijeg načina izgubiti povjerenje odnosno podršku obje strane.

Donald Trump i američki izbori 2016. stvorili su presedan i po ovom pitanju. Prvi politički amater koji je u više od dva stoljeća ušao u Bijelu kuću s jedne strane je - u smislu političkog činjenja - po definiciji prazna posuda. Kao uspješna medijska osoba (da ne kažemo medijski manipulator) Trump je pak oličenje postčinjeničnog doba u koje smo ušli. Trumpova posuda medijskih izjava ne samo da nije prazna, nego je krcata raznim, često kontradiktornim, stavovima. Efekt je sličan onome prazne posude: samo što svatko uzima - umjesto da ulijeva - ono što mu se sviđa.

Budimir Lončar u svojem nedavnom intervjuu uzima - tj. nalazi - dosta toga što mu se čini pozitivnim kod novog američkog predsjednika. Prema Lončaru, dobrodošla je Trumpova želja da “korigira američku politiku što se tiče njene težnje da vojnim putem kontrolira svjetsku stabilnost.” Lončar i Trump u ovome se slažu - ali su razlozi slaganja dijametralno suprotni. Američki izolacionizam Trump zagovara kao odgovor na percepciju neisplativosti održavanja “imperije”. Lončar pak dolazi iz onog prethodnog - komunističkog - ideološkog miljea gdje je “američka imperija” de facto oličenje zla.

Posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova ima retoriku koja je na prvi pogled prilično bezlična i definitivno nije oslikana jarkim bojama. Kao iskusan diplomat, Lončar se libi kategoričnih izjava i ostavlja sve opcije otvorenima. Njemu će odgovarati “ravnoteža interesa” Amerike i Rusije na Balkanu, postignuta bilo “podjelom interesnih sfera”, bilo redefiniranjem Balkana “kao dijela Europe, kao dijela svijeta, ... u orijentaciji na gašenju sukoba” (što god da ova nebulozna fraza značila).

Svojim verbalnim balansiranjem Lončar se savršeno uklapa u liberalni diskurs modernog zapada. Ne smije se međutim zaboraviti najsramotniji čin iz njegove karijere: to je zamolba - na inzistiranje Kine, koja bi inače iz načelnih razloga suverenosti bila uložila veto - da Ujedinjeni narodi u rujnu 1991. uvedu embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju. Lončar će ostati upisan kao onaj koji je ovu britansku ideju omogućio provesti u djelo. Iza njegovih neutralno-zvučećih fraza o “suzdržavanju od bilo kakvih akcija kojima se dižu tenzije” krila se - imajući na umu nesrazmjer u naoružanju - praktički smrtna presuda Hrvatskoj. Da takav Budimir Lončar, uza sve svoje diplomatsko iskustvo, može kasnije postati savjetnik Stjepana Mesića ili Ive Josipovića, neshvatljivo je.

Komentirajući svjetske događaje, Lončar navodi da, što se Rusije i Krima tiče, “sam čin aneksije nije pozitivan i nije poželjan”. No ne propušta zapitati se i ovdje “što je kokoš, a što jaje”. Primjenjujući Lončarev pristup, stanoviti događaji iz 1939. mogli bi se opisati ovako:

U jednom času došlo je do velikih napetosti u odnosima između Njemačke i Poljske. Njemačko inzistiranje na teritorijalnim korekcijama s jedne strane, te beskompromisno poljsko odbijanje s druge, dovelo je do rasta tenzija koje su kulminirale oružanim sukobom.

Zanimalo bi nas čuti da li bi Lončar i “aneksiju” - zapadne - Poljske koja je tada uslijedila (znamo tko je istovremeno “anektirao” istočnu Poljsku) označio kao nešto što “nije pozitivno i nije poželjno” te da li bi se i tada pitao “što je kokoš, a što jaje”.

Problem kod Lončara - i kod današnjeg liberalizma općenito - nije da je bilo što gore navedeno neistinito: sve je istina, i samo istina - ali nije čitava istina, da upotrijebimo rječnik zakletve sudskih svjedoka.

Uz američku deimperijalizaciju - no promatranu iz potpuno drugog vrijednosnog ugla - ono što Trumpa čini potencijalno pozitivnim u Lončarevim očima je “razumijevanje” koje ovaj pokazuje za Rusiju. Ne smije se minimizirati simbolički i emotivni značaj “prve zemlje socijalizma” ljudima Lončareve generacije i političke orijentacije. “Ono je imperijalizam a ovo je socijalizam makar sa nedostacima”, znao je reći Tito, pokazujući time koji Rubikon nije htio ni mogao prijeći. Ergo, uvijek ekstra doza Lončarevog razumijevanja za ruske postupke.

Bilo bi zanimljivo čuti Lončarevu procjenu Trumpa da je ovaj imao obrnutu retoriku: razumijevanje za Kinu (zemlju koja se uzdigla u postojećem poretku, pa utoliko manje teži njegovoj reviziji), a ofenzivan pristup Rusiji. Što se ovog potonjeg tiče, mogli bismo navesti paradoks činjenice da je u posljednjih stotinu godina neprijateljsku okruženost, invazije te “klaustrofobiju” najviše spominjala teritorijalno najveća zemlja svijeta. Zemlja koja se u četiri stoljeća nakon Ivana Groznog širila u prosjeku 130 kvadratnih kilometara dnevno.

Ne možemo se oteti dojmu da bi pri takvom Trumpovom pristupu Lončarevi pridjevi o njemu imali osjetno drugačiju nijansu (ne zaboravimo, radi se o profesionalnom diplomatu - dakle govorimo u nijansama). U Trumpovom postčinjeničnom dobu, tek ćemo vidjeti što će on zaista učiniti. U tom smislu Lončar nije mnogo rekao - niti je mogao mnogo reći - o novom američkom predsjedniku. Ali je rekao mnogo o Budimiru Lončaru.

  • regnumregno:

    oznas, ubojica krvavih ruku...da ima pravde, trunuo bi u zatvoru....

  • golgeter14:

    Tih nesretnih ratnih(90-ih) godina sa svojom odlukom osudijo je sve nas branitelje na smrt.Za čovjeka koji je sve bio(izdajica) samo ne Hrvat nema ni jedne riječi hvale.Ostati će upamćen po tome da je bio savjetnik za vanjsku politiku kako Mesiću ... prikaži još! tako i Josipoviću a živi u hrvatskoj državi koju ne smatra svojom državom.Zato me čudi da nije ostao živjeti u njemu ne prežaljenom Beogradu.Sve najgore o neprijateljima i oznašu po struci a istinska povijest(ne ona Klasić-Jakovina)kazati će tko je doista bio Budimir Lončar.

  • Avatar babatero
    babatero:

    Jugoslavenčić, udbaš, veleizdajnik i sve najgore o budi lončaru! Toliko!

Message