Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

HDZ je div na staklenim nogama, Most budućnost hrvatskog demokršćanstva

Objava 08. svibnja 2017. 0 komentara 0 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Petrov i Grmoja u Metkoviću

Nadolazeći lokalni izbori, borba za isto biračko tijelo... vjerojatno “suradnja” HDZ-a i Mosta i nije mogla drugačije završiti. Ne treba podcjenjivati one koji propituju budući koalicijski potencijal manje stranke, te njezine još nepotvrđene mogućnosti preživljavanja u oporbi. Možemo se složiti i s konstatacijom taktičke greške Bože Petrova koji je odmah po razrješenju Mostovih ministara trebao u saborsku raspravu uputiti pitanje povjerenja vladi. Time bi eventualne nove partnere HDZ-a - poput HSS-a, HNS-a ili čak IDS-a - istjerao na čistac prije lokalnih izbora.

Svi navedeni proceduralni i “tehnički” aspekti - koliko god značajni bili - ipak ne mogu zasjeniti druge opservacije koje su o Mostu potvrđene. Najvažnija je da im političke funkcije nisu bile iznad svega. To su svojim ponašanjem jasno pokazali, te je u najmanju ruku čudno slušati kritičare koji sada Mostovce optužuju za “revolucionarni pristup” vlasti - ako ih se već ne može optužiti da su foteljaši

Kad “revolucija” dolazi iz sredine kao što je Metković, onda je jasno da je voda došla do grla. Ovog je autora - kao rođenog Zagrepčanina - stid prezirućih napisa o “provincijalcima” koje svako toliko čitamo u hrvatskoj metropoli. Svi bi trebali imati na umu što je alternativa ako se napokon ne uspostavi transparentnost u državi koju - beskompromisno: kako se samo usuđuju! - “provincijalci” zagovaraju. To je jačanje radikalne ljevice koja će tranzicijske i druge malverzacije htjeti namiriti de facto konfiskacijom (poreznom ili čak direktnom) sve velike privatne imovine. Oni koji lamentiraju protiv Mostove “revolucionarnosti” ne vide da se iza krije ona prava - čiji su idejni pobornici na Filozofskom fakultetu - i koju nitko razuman u Hrvatskoj ne bi smio željeti. 

Premijer Plenković ovih dana dobiva epitete poput “pragmatičan”, “fleksibilan”, “rješava probleme i ide dalje”. Sve navedeno stoji, ali istovremeno pokazuje ideološku - a sasvim sigurno i moralnu - otupjelost najveće hrvatske stranke. Od nekih gdje to nismo očekivali pojavljuju se pak patetične formulacije poput one Borislava Škegre:

“Nakon dugo vremena ... se na čelnoj poziciji pojavio ozbiljan i prema svom narodu odgovoran čovjek. Koji ima jasnu sliku odakle dolazi, kamo treba ići i koji će učiniti sve, pa ako treba i podnijeti osobnu žrtvu, da bi došao do cilja.” 

O tempora! O mores! Shvaćamo u potpunosti sve koji su zabunom mislili da čitaju panegirik Erichu Honeckeru, negdje iz istočnonjemačkog tiska 1970-ih. 

Most je jedan, nikako ne i jedini, razlog da od dvije velike stranke u Hrvatskoj niti jedna više ne može samostalno formirati vladu. Ovo je nešto najbolje što se na domaćoj političkoj sceni - koju treba dobro protresti - moglo dogoditi. Sad kad trešnja dolazi i do temelja duboke države, vidimo reakcije: Milorad Pupovac (HRT Otvoreno, 2. svibnja) priznaje da na državnom “brodu” treba nešto/neke “iskrcati” - možemo odmah dodati: i njega između ostalih - ali se usprotivljuje “ljudima koji se krcaju na brod da bi tresli tim brodom”. Kamo sreće da se svojevoljno iskrcavaju svi koji bi morali, pa da trešnja nije ni potrebna.

Nakon lokalnih izbora vidjet ćemo kako će se u odnosu na vladu postaviti trio manjih stranaka. Jedino HSS-u koaliranje s HDZ-om nije programski neprirodno. Plenković ih otvoreno poziva, no razlog da Beljak ne odgovara je njegova predizborna koalicija sa SDP-om na lokalnom nivou. Samo još jedan primjer neophodnosti da se predizborno koaliranje - ta prevara birača - zakonski onemogući, kao što je to u Njemačkoj. 

IDS-ov Boris Miletić zaklinje se da od koaliranja njegove stranke i HDZ-a ne može biti ništa, jer su IDS-ovci navodno jedini koji “nikada” s HDZ-om nisu (i ne bi?) išli zajedno. Vidjet ćemo hoće li ovaj zavjet izdržati kušnju prešutne - ili stvarne - podrške eventualnoj HDZ-vođenoj manjinskoj vladi. “Zbog brige za stabilnost države”, ili kako se već podrška u takvim situacijama javno opravdava.

Što se HNS-a tiče, njegovo eventualno postizborno koaliranje s HDZ-om nešto je najbolje što bi se moglo dogoditi - ali SDP-u. Točno označen kao “parazitska stranka”, HNS se u posljednje vrijeme - koristeći Bernardićevu slabost - želi čak prikazati i kao nekakav predvodnik ljevice. Samo što nikome nije jasno na temelju kakvih samostalnih izbornih rezultata. Neobjašnjiva je stoga, ili možda indikativna sad kad je Hasanbegović out, nedavna izjava Franje Gregurića o “odgovornosti triju (? op. aut.) najvećih stranaka - HDZ-a, SDP-a i HNS-a”. Već je uočeno da Hasanbegović out omogućava HNS in.

Najzanimljivije preslagivanje moglo bi dugoročno ipak biti na konzervativnom krilu hrvatske politike. Svi su izgledi da će HDZ nastaviti svoju transformaciju u “fleksibilnu” stranku (da ne kažemo interesnu skupinu), čiji je jedan od simbola - novi predsjednik Sabora - fleksibilan do neprepoznatljivosti. To otvara mogućnost Mostu da se profilira kao demokršćanska stranka jasnih konzervativnih stavova i nekorumpiranih ljudi. Put će vjerojatno biti dug i trnovit, možda nešto poput konzervativaca unutar Republikanske stranke u Sjedinjenim Državama.

Predsjednički kandidat Republikanaca 1964. bio je Barry Goldwater, koji je svoj stav o komunizmu kao zločinačkom sustavu izražavao direktno i neuvijeno. Što se ekonomske politike tiče, bio je pobornik čvrste valute, niske inflacije te što manjeg državnog intervencionizma. Nakon što su ga Demokrati prikazali kao zagovornika trećeg svjetskog rata (sve sa slikom atomske “gljive” u pozadini), doživio je potpuni debakl: pobijedio je u svega 6 od 50 saveznih država.

Zatim su Republikanci imenovali, i uspjeli pobijediti, s kandidatom koji je bio “pragmatičan”, “fleksibilan” i “rješavao probleme”. Richard Nixon dogovorio je sa Sovjetskim Savezom detant - i produžio agoniju istočnoeuropskih naroda za dvadesetak godina. Ekonomski je bio “pragmatičan”: ukinuo je zlatnu podlogu dolaru, što je dovelo do slabljenja valute i visoke inflacije. Moralno je bio “fleksibilan” - znamo kako je završio.

Trebalo je 16 godina da se Goldwaterovi glasovi prebroje, no 1980. prebrojavanje je napokon završeno. Zanimljivo je da su i Goldwater (Arizona) i Reagan (California) došli iz država daleko od metropole, sa zdravom dozom skepse prema načinu funkcioniranja iste.

Radi se o drugom dobu, drugom kontinentu i (barem nekim) drugim temama. Ali svaka sličnost s mogućim hrvatskim raspletom nije slučajna. 
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message