Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Hrvatska javnost upecala se na udicu bačenu iz Sarajeva. Što nam je činiti?

Objava 05. studenoga 2016. 11 komentara 3150 prikaza
Foto: Ivica Galovic/PIXSELL
Gordan Grgurić
Kolumna 2016/11/05

Banja Luka piše dvadesetak optužnica protiv Posavljaka, u vezi s ratnim zbivanjima 90-ih. Te optužnice dolaze u Sarajevo i godinama sjede u ladici Tužiteljstva BiH. Nakon najave ozbiljnijeg angažmana Hrvatske u zaštiti prava bosanskohercegovačkih Hrvata, optužnice se vade iz ladice, etnički filtriraju, i one koje se tiču Hrvata (ali ne i Bošnjaka) počinju se provoditi. Rezultat je oživljavanje hrvatsko-srpskih prijepora, dok unitaristi u Sarajevu zadovoljno trljaju ruke: cilj je ostvaren, hrvatsko-srpska suradnja u i oko BiH do daljnjega je onemogućena.

Ovo je u najkraćem sažetak događaja kojima smo svjedočili proteklih dana. Čim je premijer Plenković najavio da će BiH - potpuno opravdano - biti vanjskopolitički prioritet Hrvatske, moglo se očekivati iskrenje na relaciji Zagreb-Sarajevo. Izjava Bakira Izetbegovića o tome da “neki u Hrvatskoj nisu dobro informirani” o stanju u BiH bila je prva najava diplomatskog rata, no rukavice su pale vrlo brzo: deset uhićenih Hrvata pripadnika HVO-a jasan je diplomatski šamar Zagrebu.

Ono što u povodu uhićenja najviše zabrinjava je javni diskurs u Hrvatskoj. Počevši od reakcije Željka Glasnovića pa sve do televizijskih komentara Milijana Brkića (Otvoreno, 3. studenog 2016.), fokus je na hrvatsko-srpskom ratnom sukobu. Sve rečeno uglavnom stoji, no mora se znati da u ovom času takva retorika ide na ruku isključivo unitarističkim snagama u bošnjačkom korpusu. Ona naime onemogućava političku suradnju Hrvata i Srba unutar BiH, odnosno Hrvatske i Srbije, a upravo je to jedan od načina da se, pritiskom na bošnjačko vodstvo, počne djelovati u smjeru poboljšanja položaja najmalobrojnijeg B-H naroda.

Svjesni smo da je velika kost u grlu većini Hrvata samo postojanje Republike Srpske, i ovom su autoru trebale godine da istu politički “probavi”. No, ako ništa drugo, protok vremena - konkretnije, smjena generacija - nalaže revalorizaciju, inače ćemo se naći u situaciji da potomke krivimo za djela njihovih roditelja: upravo ono protiv čega su se Hrvati u Jugoslaviji opravdano borili, u odnosu na NDH.

Ovih dana čitamo da u BiH “malo tko stariji od 45 godina nije sudjelovao u ratu”. Ova izjava, metaforički izrečena kao polovično puna časa, može se međutim promatrati i kao poluprazna: naime, svi mlađi od 45 godina u ratu nisu sudjelovali (ili nisu bili niti rođeni). Čekajući još dvadesetak godina broj ratnih sudionika sveo bi se na minimum, ali Hrvati u BiH nemaju luksuz čekati toliko vremena da bi tražili saveznike u borbi za svoja prava.

Hrvatski političari i javni djelatnici - prije svega oni na desnici - trebali bi se prisjetiti mudrih riječi konzervativnog i antikomunističkog Winstona Churchilla, nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez:

Nitko od mene nije bio dosljedniji protivnik komunizma u posljednjih 25 godina. Neću poreći ništa što sam o njemu rekao. Ali to sve blijedi u odnosu na događaje kojima sada svjedočimo.

Churchill tih dana također kaže da “kada bi Njemačka napala pakao, rekao bih u Parlamentu nešto pozitivno o đavlu”. Ovo bi trebali imati na umu svi oni koji nepromišljenom retorikom opet rasplamsavaju hrvatsko-srpski sukob, a koji je zapravo završen. Najsažetije rečeno, Srbi više nisu bitan politički čimbenik u Republici Hrvatskoj, a Hrvati nisu bitan čimbenik u Republici Srpskoj. O tome tko je za što i koliko kriv svatko ima svoje mišljenje (ovaj autor o svojem je na ovim stranicama već pisao), no isključivo gledanje unatrag u ovom času kontraproduktivno je za hrvatske interese.

Osnovni ton koji se glede bosanskohercegovačkih Hrvata može čuti u samoj Hrvatskoj je indiferentnost, na ljevici nekad pomiješana i sa zluradošću (“sami su si krivi”). Glede onoga što je potrebno činiti vlada konfuzija, te nadasve - kao što vidimo ovih dana - malodušnost i fatalizam. Položaj Hrvata u BiH i reakcije u matici u mnogočemu podsjećaju na položaj Srba na Kosovu. Pitanje je što napraviti.

Prvo, saveznike treba tražiti, a ne odbijati ih. Republika Srpska u ovom je času - iz svojeg interesa, naravno - de facto saveznik bosanskohercegovačkim Hrvatima. Bombastična Dodikova retorika često sakriva činjenicu da je srpski entitet u BiH nakon ofenzivnog rata sada zapravo u defenzivnom miru. Bošnjaci u RS-u sa svojih 14% u udjelu stanovništva nisu zanemariva manjina, pogotovo kad se ima na umu stara izreka da je demografija sudbina. Uvjereni smo da Davor Ivo Stier i njegov tim sve ovo jako dobro znaju, i zato ohrabruju najave otvaranja suradnje sa Srbijom po pitanju BiH.

Drugo, međunarodnoj zajednici mora se neprestano ponavljati da je upravo hrvatski pristup - cjelovita BiH, ali s visokom autonomijom za sva tri naroda - jedini garant opstanka te države. I unitarizam i separatizam jednako su pogubni u bosanskohercegovačkom miljeu, a ukoliko Hrvati prestanu biti politički faktor, nestat će onog središnjeg elementa koji - uz angažman Hrvatske kao članice EU - priječi oba ova ekstrema. Da bi Hrvati opstali, praksa pokazuje da moraju imati (i) teritorijalno definiranu autonomiju.

Treće, među Bošnjacima treba tražiti one koji shvaćaju pogubnost unitarizacije i spremni su na kompromise. Istovremeno, mora se uzvratiti istom mjerom na progone gdje je tajming očevidno politički motiviran. Priprema optužnice za Atifa Dudakovića dobar je početak, a ovdje možemo dodati Sefera Halilovića kao još jednog kandidata koji je u ratu uspio spojiti zločinačko s vojno neuspješnim djelovanjem.

Ovakav angažman Republike Hrvatske ne treba gledati niti kao prosrpski niti kao antibošnjački, već prije svega kao prohrvatski. Međutim, imajući u vidu gore navedene argumente, ovaj pristup istovremeno je i jedini zaista probosanski. Izazov koji stoji pred hrvatskom vladom jest da u ovo uvjeri međunarodnu zajednicu te - ukoliko je to uopće moguće - predstavnike najvećeg naroda u Bosni i Hercegovini.

  • lovren.uvoda:

    Hrvatska se mora zalagati za uspostavu trečeg entiteta i u tome će imati i treba nastojati stvoriti Srbiju kao saveznika a posredno i Rusiju jer oslanjanje na Ameriku koja je ukinula hrvatski entitet i čija je politika od Daytona do ... prikaži još! danas zapravo antihrvatska i probošnjačka a u vezi sa Turskom neće zasigurno promjeniti ništa u korist Hrvata i njihovog zapravo golog opstanka , pritom moramo biti svjesni da ne može treči odnosno hrvatski entitet obuhvatiti sve ono što bismo htjeli ali može i treba glavninu hrvatskih područja , oni koji govore da onda treba RS ustupiti djelove svog teritorija zapravo pušu u bošnjačke trube i ne žele hrvatski entitet , takva argumentacija je mogla vrjediti i za Hrvatsku u doba njenog osamostaljenje od Jugoslavije u smislu zašto bi se Hrvatska osamostalila ako će oko milijun Hrvata ( u BIH i Vojvodini) ostati izvan njenih republičkih granica . Trebamo nastojati spasiti barem Hercegovinu jer to nam je i strateški iznimno važno kad smo već praktički izgubili Bosnu u večem djelu osim ove dvije općine u Posavini mislim na Odžak i Orašje koje su večinski hrvatske i oslanjaju se na Hrvatsku , bilo bi lijepo da i dio Srednje Bosne priključimo ali to neće biti moguće bez rata i tu dolazimo do ključne stvari da su se Srbi itekako žrtvovali da danas imaju pola BIH u svojim rukama , trpjeli su i sankcije i optužbe za genocid ali su uspjeli ostvariti svoju prekodrinsku mini Veliku Srbiju, sa hrvatske strane nije bilo spremnosti za toliku žrtvu i stoga smo danas u takvoj situaciji ,konkretno nismo smjeli dopustiti da izgubimo Bugojno , Travnik , Istočni Mostar, Konjic i Jablanicu , još manje da područja osvojena od Srba poput Mrkonjić Grada i Šipova im vratimo u Daytonu kako bi Amerikanci ostvarili svojih unaprijed određenih 49% teritorija za Srbe , s druge strane oni su dobili Posavinu ali mi smo dobili odnosno osvojili Grahovo, Drvar i Glamoč sve odreda izrazito etnički srpske općine plus naravno tzv.Krajinu u Hrvatskoj , dakle imali smo dobru situaciju na ratištu 1995. i trebali smo se kvalitetno teritorijalno zaokružiti , onda kad smo ušli u tzv.Federaciju sa Bošnjacima upropastili smo sve a bili smo i previše naivni u vezi Bošnjaka u mnogo slučajeva .

  • ivan.skoko:

    Jedan od najboljih komentara o BiH

  • adriaturanj:

    Grguriću, kapa dolje...fenomenalan komentar.

Message