Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Hrvatska politika je disfunkcionalna - i u ovom času dobro je da je tako

Objava 31. svibnja 2016. 0 komentara 704 prikaza
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
Kolumna 2016/06/01

Pogled na bonacu iz istoimenog mjesta na najvećem hrvatskom otoku daje varljiv dojam o smirenosti i skladnosti života u Lijepoj našoj. Dovoljno je međutim već i nekoliko površnih razgovora te opservacija (o praćenju medija da se i ne govori) da se vidi kako stvari stoje.

A one stoje dosta neobično. Prvo, trinaest je u Hrvatskoj - barem za neke: imućnije te strane posjetioce - sretan broj. To je naime stopa PDV-a koju gosti plaćaju na hotelski smještaj te prehranu u restoranima. Iz ovoga slijedi da umirovljenici, nezaposleni, te oni na minimalcu - između ostalih - nabavkom proizvoda za puko preživljavanje (ah, da: kruh i mlijeko još uvijek su iznimka) subvencioniraju prvospomenute kategorije. Nije čudno da socijalizam ima podršku u društvima s ovakvom - alanfordovsko-superhikovskom (“uzmi siromašnima i daj bogatima”) - preraspodjelom dohotka.

Turistički lobi (Udruga poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske) nastoji da se stopa PDV-a na gore spomenute usluge još i smanji, na 5,5%, i za to čini se ima potporu premijera (evo jedne njegove loše odluke). To bi navodno dovelo do realiziranja 15 milijardi kuna dodatnih investicija te otvorilo 11.000 novih radnih mjesta u hotelijerstvu. Također bi - kaže se - pomoglo cjenovnoj konkurentnosti hrvatskog turizma, koji je, s najvišim stopama PDV-a na Mediteranu, svjetski rangiran na 109. mjestu od 141 države.

Zanimljivi argumenti, ali krivo postavljeni. Jedino što kod navedenog svjetskog ranga Hrvatske iznenađuje jest da on nije i viši. Hrvatska je mala zemlja, a broj za nju zainteresiranih posjetilaca u svijetu višestruko premašuje njezine kapacitete. Jedini tržišni način da se ovaj nesrazmjer regulira je cijena: Dubrovnik je samo ekstreman primjer. (Što je krivo u činjenici da ljetna cijena dnevnog parkiranja u gradu ispod Srđa - od 600 do 800 kn - premašuje svjetski najskuplji London, o Manhattanu da se i ne govori? Apsolutno ništa.)

Hrvatski hotelijeri navode da bi dodatni prihodi od zamaha u građevinarstvu (gradnjom novih kapaciteta) te dodatnih posjetilaca i više nego nadoknadili prvotni proračunski gubitak snižavanjem stopa PDV-a. Ovo je zavodljiv i naoko tržišni argument, ali treba imati na umu što se od vlade i premijera traži: dodatna pogodnost, uz već postojeću. Ako su u ovoj, drugoj godini za redom koja će po svemu sudeći turistički biti rekordna, potrebni dodatni poticaji države turizmu, kada onda poticaji nisu potrebni? Ne zaboravimo, snižavanje “turističkih” stopa PDV-a u prvom će času značiti veće porezno opterećenje nekih drugih kategorija - ili dalje povećanje javnog duga. I jedno i drugo trebalo bi u hrvatskoj fiskalnoj situaciji biti neprihvatljivo.

Devizni prihod od turizma čini 17% hrvatskog BDP-a, što je najviša vrijednost u Europskoj uniji (prosjek: 2,3%). Čak i otočne zemlje poput Malte (14%) i Cipra (12%) te dugom shrvana Grčka (7,5%) imaju manju zastupljenost ove grane u nacionalnoj ekonomiji, o nekim drugim državama (Austrija: 4,7%) da se i ne govori. Turizam - iznimno osjetljiv na vanjske, nepredvidive faktore kao što su vremenske nepogode te geopolitička nestabilnost - ima poslovne cikluse koji su i više izraženi nego u drugim djelatnostima. Zašto bi onda država trebala dodatno intervenirati sada kad smo u uzlaznoj (boom) fazi? To samo garantira da će silazna (bust) faza biti utoliko strmija, a ako do nje dođe prije negoli se proračunski manjak nadoknadi, hrvatski će porezni obveznik biti taj koji će pokriti razliku. Potencijalni profit usredotočen samo nekima, potencijalni rizik prebačen na sve: evo jedne definicije nepravednosti, koja ni izdaleka nije prisutna samo u Hrvatskoj.

Umjesto da raznim subvencijama pokušava stimulirati izabrane ekonomske grane (koje? obično one s najjačim lobistima), za društvo je gotovo uvijek bolje kad je država u gospodarstvu što manje aktivna. Ovih dana neprestano slušamo o političkoj nefunkcionalnosti sadašnje vlasti, no usprkos svemu Hrvatska bilježi - još uvijek nedovoljan, ali sve brži - ekonomski rast (posljednja, današnja procjena za prvi kvartal: 2,7%), industrijska proizvodnja i izvoz također rastu, a čak je i stopa nezaposlenosti u blagom padu (s preko 17% na 15,9%).

Nečinjenje ima i svoje vrlo korisne - iako neplanirane - efekte: za razliku od prethodnih vlada, restrukturiranje ministarskih resora i promjena upravljačkog kadra državnih firmi ovoga puta svedeni su na minimum, što je dobro za njihov kontinuitet rada. Proračunski deficit u 2016. - najmanji nakon 2008. - trebao bi biti ispod 3% BDP-a. To možemo zahvaliti i manjoj državnoj potrošnji u prva tri mjeseca, kad je privremeni proračun po sili zakona zamrznuo rashode na nivou prošlogodišnjih. Produžavanje ovog zamrzavanja na čitavu godinu jedna je od najboljih odluka sadašnje vlade.

Zagovornici “efikasnog” rada Sabora i vlade smatraju da je zakonodavna učinkovitost direktno pretočiva u svoju gospodarsku inačicu: ovo u većini društvenih sustava ne stoji, a u hrvatskom slučaju pogotovo. Sadašnja “neefikasnost” vladajućih nije uzrok, već posljedica kroničnih boljki koje hrvatsko društvo muče već (barem) četvrt stoljeća. Korupcija, sukobi interesa, te čak i privid sukoba interesa pojave su protiv kojih je - baš zbog njihove ukorijenjenosti - potrebna borba s nultom stopom tolerancije.

Stoga je grupacija koja u Hrvatskoj najviše obećava i dalje ona nazvana poput objekta koji kopno povezuje s najvećim hrvatskim otokom. U ovom trenutku još uvijek nije lako zamisliti MOST kao jednog od velikih hrvatskih političkih čimbenika, ali već je i tjedan u politici dugačak period, a mjeseci mogu biti vječnost. Andrej Plenković, koji u Bruxellesu ima dobar uvid u previranja na političkoj sceni europskih zemalja, upozorava - točno - svoju stranku da bi se na desnom centru mogle pojaviti alternativne opcije. Jedino griješi u glagolskom obliku: umjesto kondicionala trebao je upotrijebiti prošlo ili sadašnje vrijeme.

Dok se hrvatska politika ne raščisti - ne ideološki, već po pitanju korupcije odnosno sukoba interesa - u biranju između “efikasne” vlasti koja se svodi na društveno parazitiranje (uz stalno povećanje javnog duga) i “neefikasne” pat pozicije, ovo potonje je definitivno poželjnije. Konzervativci - kojima je prva vodilja kod društvenog angažiranja “ne učiniti situaciju još gorom” - nisu nezadovoljni hrvatskim ekonomskim pokazateljima, koji su, smatraju, takvi kakvi jesu ne usprkos blokade vlasti, nego upravo zbog nje.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.