Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Hrvatski izbori iz sarajevske perspektive

HNS je, čak i za hrvatske prilike, postao - u doslovnom smislu riječi - nevjerojatan čimbenik. Stranka koja je željela pokrenuti opoziv vlade istovremeno je de facto s njom pregovarala o koaliciji, i time pokazala da Nikola Grmoja nije bio paranoičan kad je tu mogućnost spominjao.
Objava 06. lipnja 2017. 0 komentara 159 prikaza
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
Sarajevo

HDZ je definitivni pobjednik drugog kruga (a time i ukupnih) lokalnih izbora 2017. S više osvojenih županija i gradova nego na prethodnim lokalnim izborima, poseban dobitak najjačoj hrvatskoj stranci osvajanje je Splita. Ovo sve usprkos Kerumovim zahtjevima o grafološkom vještačenju - istina, brojnih - nevažećih listića.

Sve ostale stranke doživjele su manji ili veći poraz. Najsolidnije kod SDP-a u izbornoj noći bilo je Bernardićevo obraćanje medijima. Da su mu, po jasnoći i manirama, takva bila prethodna ključna izlaganja poput onog o opozivu ministra Marića, danas bi kotirao neusporedivo bolje. Javni nastup ipak nije jedini Bernardićev problem: stranka mu nije dovoljno profilirana, a manjak novih, obećavajućih kandidata više je nego očit. Ovo je sve u dobroj mjeri političko (i osobno) nasljeđe Zorana Milanovića, no ako Bernardić tu zaostavštinu nije u mogućnosti prevladati, vrijeme je da pokuša netko drugi.

HNS je, čak i za hrvatske prilike, postao - u doslovnom smislu riječi - nevjerojatan čimbenik. Stranka koja je željela pokrenuti opoziv vlade istovremeno je de facto s njom pregovarala o koaliciji, i time pokazala da Nikola Grmoja nije bio paranoičan kad je tu mogućnost spominjao. Točnije rečeno - predsjednik HNS-a je o tome pregovarao, te to javno i prilično neuvijeno davao do znanja. Potpuno svjestan činjenice da time može samo naštetiti izbornim šansama svoje kandidatkinje za zagrebačku gradonačelnicu. Ako Ivan Vrdoljak ostane na čelu ove stranke, pod hitno promijeniti njezinu registraciju iz liste političkih stranaka u onu trgovačkih društava.

Može se reći da Most ostaje treća snaga u hrvatskoj politici, no činjenica je da su na ovim izborima i oni doživjeli poraz. Mostovci su izgubili vlast u Metkoviću, a nisu osvojili niti jedan mandat župana u tri županije gdje su imali ozbiljne kandidate. Za ovu stranku-platformu rezultati otvaraju nekoliko pitanja: prvo, koliki naglasak staviti na “stranku” - s većom homogenošću i jasnijom ideološkom profilacijom, a koliki na “platformu” - po definiciji manje ideološki izraženu. Vidjevši uspjehe nezavisnih lista na završenim izborima, ne smije se podcijeniti njihova važnost u prikupljanju novih kandidata i ideja.

Drugo pitanje je ono koje muči svaku manju stranku u koaliciji s većom. Koliko držati do svoje samostojnosti, a koliko se “utopiti” u funkcioniranje cjeline gdje veći partner dominira. U hrvatskoj političkoj praksi (pre)često smo imali ovo drugo, što se onda kompenziralo raznim ustupcima. Stoga su termini politika i trgovina postali de facto sinonimi. Most je radikalna promjena u tom pogledu, svoju principijelnost definitivno je dokazao, tako da ubuduće treba imati na umu i upozorenja - opravdana ili ne - o nemogućnosti bivanja “oporbe u vlasti”.

Treća opservacija u vezi je političke komunikacije. Anka Mrak-Taritaš, ta “sam svoj majstor” kandidatkinja, u svojem je govoru sportski priznala poraz i vidjelo se da govori iz srca. Ovakav, pozitivan pristup uvijek ostavlja bolji dojam od onoga koji navodi razne “ali”. Takvo jedno “ali” tiče se mogućih prekograničnih birača, koji ipak nisu službeno dokazani, a - ako ih i ima - onda su konstanta te svoju praksu sigurno nisu započeli s ovim izborima. 

Diskutirajući o navedenim temama s građanima glavnog grada susjedne države, većina ovih finesa gubi se u pojednostavljenoj, i na žalost lokalno medijski potenciranoj, slici o strankama koje su “tolerantne” i onima koje to nisu. Jasno je gdje se u toj klasifikaciji nalazi (hrvatski) HDZ. Spominjanje Plenkovićeve verzije najveće hrvatske stranke kao prilično ideološki bezbojne (minus Hasanbegović, plus HNS!) uglavnom nailazi na sumnjičava odmahivanja glavom. 

Dobar dio razloga za sumnjičavost sasvim sigurno je preslikavanje hrvatske situacije na bosanskohercegovačku. U toj translaciji retorika biva pojačana, te u B-H kontekstu “antifašizam” de facto znaci “tolerantnost” - i obrnuto. Jedna korisna sugestija za sve narode Bosne i Hercegovine, posebno za najbrojnijeg: desetogodišnji embargo na javno korištenje pojmova “fašizam” i “antifašizam”. Ovo uopće ne isključuje javni diskurs, pa i fundamentalno neslaganje oko mnogih stvari. Ali samo zamjena svakog “oni su fašisti” u “oni su netolerantni” ne može nego poboljšati atmosferu u javnom mnijenju. 

Kao prostor koji je i u - pretežno građanskom - ratu 1940-ih i u ratovima 1990-ih pretrpio najveća stradanja, razumljiva je gotovo refleksna potreba lokalnog stanovništva da neugodne teme gura pod tepih. Rane građanskih ratova zacjeljuju izuzetno sporo: u američkom slučaju trebalo je stotinu godina da nestanu i posljednje institucionalne posljedice istog. Privid da je mučna prošlost prevladana - stvoren zabranom slobodnog diskursa - jedan je od razloga, nipošto ne i jedini, da je druga Jugoslavija još uvijek na visokoj cijeni među ovdašnjim stanovništvom. 

To se između ostalog očituje i u nazivu glavne sarajevske prometnice - Ulica maršala Tita sasvim će sigurno nastaviti nositi ovo ime i u doglednoj budućnosti, za razliku od istoimenog trga u Zagrebu čije se preimenovanje počinje nazirati. Jugoslavenski se maršal za svoju budućnost u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ne treba brinuti. Mnogo više od samih oznaka ulice reklamiraju ga - doslovno - brojne zastavice na stupovima javne rasvjete u centru grada, koje navode gdje se nalazi lokalni McDonald’s: u maršala Tita 36.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.