Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Konzervativci su antifašisti

Objava 15. veljače 2016. 14 komentara 1428 prikaza
Winston Churchill (Foto: arhiva)
Winston Churchill (Foto: arhiva)
Kolumna 2016/02/16

Nedavne kontroverze oko hrvatskog ministra kulture samo su najnoviji primjer (pre)često ponavljanih rasprava o fašizmu - pa onda implikacijom i komunizmu. Ministrove naknadne izjave su dobrodošle, uz napomenu da je uvijek bolje o takvim - kontroverznim - temama progovoriti sam, jer inače ostaje dojam iznuđenosti kasnije izrečenih stavova. Ovo sve u cilju Hasanbegovićevog uspješnog rada, gdje se raspuštanje Povjerenstva za neprofitne medije (o čemu argumentirano piše Marinko Jurasić) može samo pozdraviti.

Konzervativci - kao misaoni ljudi desnice - jasno uočavaju ekscese modernog liberalizma. Jedan od tih je relativizacija vrijednosti i pojava u današnjem društvu: od definicije braka do multikulturalnosti, sve su opcije jednakovrijedne, a razlike među njima samo su površinske - pa stoga implikacijom i lako prebrodive. Posljedice takvog pristupa, što se tiče kulturne kompatibilnosti izbjeglica i migranata s Europom, vidimo ovih dana dovoljno često u vijestima iz zapadnoeuropskih zemalja.

Upravo zbog toga što imaju sustav vrijednosti u kojem postoji hijerarhija, konzervativci ne pristaju na izjednačavanje odnosno relativizaciju fašizma i komunizma. O fundamentalnoj razlici između dva sustava govori se dosta rijetko - iako je često implicirana - pa je dobro navesti je eksplicitno: to pomaže u jasnijem sagledavanju i vrednovanju.

I fašizam i komunizam progonili su ljude. Pojednostavljeno ali u osnovi točno, fašizam ih je progonio na bazi etničke pripadnosti, komunizam na bazi ekonomske "pripadnosti" (imućnosti). U onoj mjeri u kojoj čovjek može biti odgovoran samo za ono na što ima utjecaj, u toj mjeri progonjeni u fašizmu ne mogu napraviti ništa za svoje spasenje. Izuzev prethodno imućnih koji su uništeni, pripadnici sljedećih generacija u komunizmu - ako ne žele biti progonjeni - "samo" se ne smiju ekonomski isticati. Na to imaju utjecaj: to je naposljetku njihova odluka. Ovo čini bitnu i vrijednosnu razliku između dvije ideologije.

Nedozvoljavanje ekonomskog isticanja bila je naravno sustavna greška komunizma koja mu je zapečatila sudbinu od prvog dana. Tim više što je, pokušajem supstitucije svoje ideologije za svaku drugu vrstu društvenog organiziranja, svoj prestiž poistovjetio s materijalnim napretkom - a koji je, nakon prvotnog rasta (u komunističkim zemljama koje su uglavnom bile nerazvijene) kasnije izostao. To je komunizmu i glavni razlog propasti: ne jednopartijski sustav kao takav ili ograničavanje slobode misli i govora. Protiv ovih potonjih karakteristika - zvuči možda žalosno, ali je istinito: konzervativci su realisti - spreman je boriti se samo manji dio populacije. Kina, koja se odavno odrekla osnovne postavke komunizma o ekonomskom neisticanju, ali ničega drugoga, pokazuje kako je upravo to bila slaba točka sustava.

Konzervativcima je u globalnom sukobu ideologija 1940-ih heroj Winston Churchill, čovjek koji je već tijekom rata upozoravao (prilično naivnog) Roosevelta o stvarnoj prirodi sovjetskog režima, i kojem nitko ne može osporiti antikomunizam. Taj isti Churchill bio je međutim ključan i može se slobodno reći nezamjenjiv faktor u borbi protiv fašizma. Povjesničar John Lukacs - jedan od najpronicljivijih analitičara britanskog ratnog premijera - to je točno ustvrdio rekavši da Churchill nije bio taj koji je 1945. dobio rat; da on više nije bio presudan faktor niti 1943. kad su Saveznici preuzeli inicijativu na bojištima; ali da je on bio taj koji 1940. rat nije izgubio.

Europski hegemon u tom je času Velikoj Britaniji de facto nudio ono što se činilo kao razumna nagodba: meni (već pokorena) Europa, vama vaše prekomorsko carstvo i kolonije. Racionalan odgovor - kome su bili skloni Halifax i neki drugi u britanskom kabinetu - bio bi “da”, u situaciji kad je opstanak same Velike Britanije bio upitan. Da je odgovor ipak bio - gotovo pa iracionalno - “ne”, zapadna civilizacija može zahvaliti britanskom premijeru. Tu se više nije radilo o klasičnom britanskom protivljenju bilo čijoj hegemoniji nad Europom: u tom času bilo je upitno hoće li Velika Britanija moći obraniti sebe, a kamoli utjecati na događaje na kontinentu. Radilo se o antifašizmu iz principa, odnosno o čuvanju (ergo, konzerviranju) tradicionalnih vrijednosti koje je u tom času bilo i te kako vrijedno sačuvati, u odnosu na “vrijednosti” novostvorenog europskog poretka.

Govoreći o Hrvatskoj u tom razdoblju, možemo samo nagađati što bi se dogodilo da je u NDH Maček - shodno prvotnoj njemačkoj želji - preuzeo vlast. Imajući u vidu dalji globalni razvoj događaja, tragičan ishod vjerojatniji je od sretnog. Maček je sačuvao svoju moralnu vertikalu, ali je time i omogućio da dva minorna pokreta na rubu hrvatske politike 1930-ih zauzmu centralno mjesto. Ovo pokazuje da je u politici i nečinjenje - činjenje.

Konzervativci su u Hrvatskoj i Jugoslaviji imali zdravu dozu skepse prema najavama “novog doba” i “novog čovjeka” 1945, sve prekidajući bilo kakav kontinuitet s prošlošću. Ali su bili više užasnuti progonima ljudi zbog karakteristika na koje ti ljudi ne mogu utjecati, a koji su počeli nakon travnja 1941.

  • dokazano.istinito:

    konservativci su i muslimani, ali nije nitkome jasno sto znaci biti "konservativac" nije definirano jasno

  • dokazano.istinito:

    churchil je kazao da rusiju treba masovno nuklearnim bombama sravniti sa zemljom

  • Avatar gutenabend
    gutenabend:

    Antifašizam je komunistička floskula. Konzervativci su bliski fašizmu.