Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Mladen Ivanić: portret jednog političara

Objava 18. travnja 2017. 0 komentara 700 prikaza
Foto: Boris Ščitar/Večernji list
Gordan Grgurić
Kolumna 2017/04/18

- Od tri vrste lidera, državnici imaju dugoročnu strategiju i nastoje smirivati situaciju. Političarima je najvažniji izbor, dok politikanti koriste gluposti i ne razmišljaju o posljedicama.

Ovako govori predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, opisujući situaciju u toj državi te nastojeći objasniti zašto stanje smatra najgorim u posljednjih 10-15 godina. Mladen Ivanić veteran je bosanskohercegovačke političke scene: već 1988. izabran je - sa svega trideset godina - za najmlađeg člana Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Iste godine doktorirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Nakon što su stare snage - usprkos pomlađivanju čiji je upravo on primjer - poražene na prvim višestranačkim izborima, Ivanić se iz Sarajeva vraća u Banja Luku. Tamo predaje političku ekonomiju na Ekonomskom fakultetu.

Tijekom rata u beogradskom časopisu NIN iznosi svoje viđenje da nitko u međunarodnoj zajednici neće pristati na podjelu Bosne, ali da ona ne može samo tako opstati niti kao jedinstvena država. Ivanić 1994. osniva srpski Intelektualni forum, a iste godine postaje i član Ekonomskog vijeća Vlade Republike Srpske. Jedan je od osnivača i prvi predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) RS-a, koja se deklarira kao konzervativna stranka desnog centra, a članica je Europske pučke stranke. Od 2001. do 2003. Ivanić je predsjednik Vlade RS-a, da bi sljedeće četiri godine proveo na mjestu ministra vanjskih poslova BiH. Od 2014. srpski je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Prema njegovoj vlastitoj klasifikaciji lidera, Ivanića možemo svrstati negdje između državnika i političara. U svojem javnom djelovanju, npr. sada na nivou čitave BiH, on uglavnom situaciju nastoji smirivati. No ne zaboravlja gdje mu je izborna baza te čije interese - manjeg entiteta - prije svega zastupa. Bez političara (tj. izbora) ne može se biti državnik: Ivanić ovo kao racionalan čovjek - ekonomist - shvaća od prvog dana.

Srpski član B-H Predsjedništva ne voli razglabati o dalekoj budućnosti ili o tome “što bi bilo kad bi bilo”. Proživjevši političku trusnost bivšeg jugoslavenskog prostora, Ivanić kaže da “za dvadeset godina ne zna što će biti (s Bosnom i Hercegovinom, op. aut.)”. Ovo ne treba - u njegovom slučaju - odmah iščitavati kao potajnu želju za odcjepljenjem Republike Srpske. Točnije je reći da se radi o trezvenom sagledavanju realnosti, u istom onom smislu u kojem turbulentna sadašnjost onemogućava predviđanje što će za dvadeset godina biti npr. s Europskom unijom.

Bosanskohercegovačku stvarnost Ivanić prihvaća kroz sintagmu “da sada nije realna niti BiH bez entiteta, s jednom vladom i jednim predsjednikom, niti samostalna Republika Srpska”. Smatra - točno - da je ključ u dogovoru tri naroda, a da se utjecaj vanjskih faktora najčešće preuveličava. Ovo vjerojatno zaključuje na temelju vlastitog iskustva boravka u inozemstvu (bio je na postdoktorskom studiju u Mannheimu te Glasgowu) te rada u B-H diplomaciji. Upoznavši velike izbliza, lako je steći zdravu dozu skepse prema njihovim mogućnostima, interesu, ili čak samo elementarnom znanju o bivšem jugoslavenskom prostoru.

Zanimljivo je vidjeti kako se Ivanić, kao pripadnik srpskog naroda, nosi s moralnom hipotekom koju su ratovi 1990-ih ostavili tom narodu. Odgovor je trojak: prvo, ne pokušavati braniti ono što se braniti ne može. Na pitanja o negiranju genocida ili davanja imena objektima u Republici Srpskoj po Radovanu Karadžiću, Ivanić kaže da “se slaže da ima provokacija”, i da se sam trudio da ih ne čini. Drugo, navoditi formalne geste pomirenja, npr. posjet samog Ivanića, Tadića ili Vučića Srebrenici. I treće, oštro reagirati na poistovjećivanja čitavog naroda sa zločinom. Tabla gdje se, na ulazu u obnovljenu sarajevsku Vijećnicu, spominju “srpski zločinci” koji su tu zgradu 1992. zapalili, primjer je protiv kojeg srpski član B-H Predsjedništva otvoreno negoduje.

Ivanić je u pravu kada kritizira kult žrtve koji se stvorio kod dijela bošnjačke javnosti, gdje “jedni misle da im je sve dozvoljeno, a da drugima nije ništa dozvoljeno”. Možemo međutim - bez zluradosti - Ivanića podsjetiti da se i u dobrom dijelu njegovog naroda gajio takav kult u odnosu na Drugi svjetski rat. Znamo kako se to očitovalo: u uvećavanjima broja žrtava jasenovačkog logora. Sada, kad i istraživači Muzeja žrtava genocida u Beogradu (Dragan Cvetković) govore o 122.000-130.000 stradalih, jasno je da dolazi do konvergencije u brojčanim podacima. Pa se postavlja pitanje zašto se u spomen-području Donja Gradina (BiH, Republika Srpska) još uvijek službeno spominje 700.000 žrtava, odnosno 366.000 samo na toj lokaciji. Ispravljanje ovakvih, očevidno neistinitih navoda potrebno je prije svega zbog pijeteta prema svim stvarnim žrtvama.

Nedavni pokušaj revizije tužbe BiH protiv Srbije rađen je paralelno, kroz neformalne grupe građana, a ne kroz institucije, tvrdi - točno - srpski član bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Svi kojima je doista stalo do ove države moraju se usprotiviti pokušajima da bilo koji od tri naroda samostalno govori u njezino ime. U tom smislu je, svojim pravnim i legalističkim slalomom proteklih mjeseci, Ivanić vjerojatno spriječio još veće podjele i sukobe. Slično se može reći i za njegovo kontroverzno postrojavanje jedinice Oružanih snaga BiH u povodu Dana Republike Srpske.

Ekonomičan na riječima i egzaktan, Ivanić kaže da rata neće biti - zbog toga što nema oružja, nema lidera za kojim bi ljudi u tako nešto pošli, a i “narod je umoran od sukoba”. Ovo potonje nikad ne treba podcijeniti, pa je utoliko važnije da prva dva razloga u BiH nedvojbeno stoje. No to ne znači da neće biti političkih napetosti: u nadolazećem razdoblju Ivanić ih uglavnom očekuje na relaciji Bošnjaci-Hrvati. Za najmalobrojniji B-H narod predsjedatelj Predsjedništva kaže da ne zna točno što žele (“a smatram se dobro informiranim čovjekom”), čime otkriva poznate hrvatske dileme unutar BiH - rezultat velikog broja Hrvata koji žive izmiješani s Bošnjacima.

Minimum kojeg Hrvati traže - promjenu izbornog zakonodavstva kako bi sami mogli izabrati npr. svojeg člana predsjedništva - Ivanić smatra razumnim i logičnim. “Ne vidim u čemu je problem da postoji izborna jedinica koja traje jedan dan ... u kojoj bi bile općine s natpolovičnom većinom hrvatskog stanovništva”, kaže on. Kao “dobro informiran čovjek”, ipak uočava gdje će vjerojatno biti problem. Na bošnjačkoj političkoj sceni koja je jako podijeljena, i gdje je pitanje hoće li itko imati hrabrosti, uz “građanske” a zapravo bošnjačke stranke poput SDP-a, DF-a te GS-a, napraviti takav iskorak. Ironično je da se bošnjačko višestranačje (srpsko u okviru RS-a postoji već čitav niz godina) pojavljuje kao prepreka de facto uspostavi hrvatskog, kad strah od preglasavanja više ne bi favorizirao najveću stranku B-H Hrvata.

Pesimist sam, kaže ovih dana Mladen Ivanić, u pogledu skorog rješavanja spomenutog i sličnih pitanja (npr. izbora u Mostaru). Možemo se samo nadati da je u toj procjeni čelni čovjek susjedne države u krivu. Zbog boljitka same Bosne i Hercegovine.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message