Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Nizozemska je proglasila suverenost

Objava 13. ožujka 2017. 2 komentara 1450 prikaza
Foto: Reuters/PIXSELL
Gordan Grgurić
Kolumna 2017/03/14

Verbalni rat Nizozemske i Turske, koji traje već neko vrijeme, eskalirao je ovog vikenda, pretvarajući se u diplomatsku krizu između dviju zemalja. Nizozemska je - s potpunim pravom - odbila zahtjev turskog ministra vanjskih poslova Mevluta Cavusoglua da održi predreferendumski skup podrške Erdoganu u Rotterdamu. Kada je Cavusoglu rekao da će ipak doći, Nizozemci su mu odbili dozvolu za slijetanje.

Europski uzusi ponašanja rekli bi da je time jasno prenesen nizozemski stav o prikladnosti ovakvih skupova, i to bi trebao biti kraj priče. Umjesto toga, turska ministrica za obitelj i socijalnu politiku Fatma Betul Sayan Kaya pokušala je iz Njemačke - gdje su joj skupovi također zabranjeni - doći u turski konzulat u Rotterdamu. Ovo sve pod plaštom noći, i s nekoliko lažnih konvoja automobila da joj se zamete trag. Kaya je ipak zaustavljena pred konzulatom te, nakon nekoliko napetih sati, pod policijskom pratnjom upućena natrag u Njemačku. Redarstvene snage su uz prijetnju vodenih topova raspršile oko 1000 etničkih Turaka-prosvjednika koji su se okupili.

Turska reakcija bila je brza - i predvidiva. Najprije je nizozemskom ambasadoru, koji je trenutačno na odmoru u domovini, poručeno da slobodno produlji svoj odmor i ne žuri s povratkom na posao. Turska policija također je okružila nizozemsko veleposlanstvo u Ankari i konzulat u Istanbulu, te nikome ne dopušta ni izlazak ni ulazak.

Zatim je Erdogan, u svojem bombastičnom stilu, optužio nizozemske vlasti za “nacizam i fašizam”. Posebna verbalna poslastica bilo je slušati odgovor, i povijesnu lekciju, rotterdamskog gradonačelnika. Ahmed Aboutaleb, rodom Marokanac, ali politički Nizozemac odnosno Europljanin, podsjetio je turskog predsjednika da su upravo njegov grad bombardirali nacisti u Drugom svjetskog ratu. Aboutaleba se inače sjećamo po vrlo direktnim opaskama (koje ovdje nećemo ponavljati jer nije prikladno) o tome što bi trebali napraviti muslimani koji ne cijene slobode života na Zapadu.

“Patriotizam je posljednje utočište hulja”: ovu izjavu Samuela Johnsona vole citirati današnji liberali i ljevičari, no trebali bi znati da Johnson ovdje nije mislio na patriotizam općenito, već na zloupotrebu istog od strane Williama Pitta u britanskim kolonijalnim ratovima 18. stoljeća. Kakogod bilo, danas je mnogo točnija tvrdnja da je “prozivanje (nekoga) nacistom ili fašistom posljednje utočište hulja” - tj. onih kojima nedostaju bilo kakvi stvarni argumenti.

Recep Tayyip Erdogan već gotovo deset godina šalje jasne signale da se ne smatra - niti želi biti - dio političkog Zapada. U početku su to bile čistke sekularnih struktura turske vlasti, da bi nedavno Deniz Yücel, reporter njemačkog Die Welta, bio optužen za “širenje propagande terorističke organizacije” te za “pozivanje na mržnju”. Njegova “krivnja” sastoji se u tome da je intervjuirao jednog od vođa Radničke stranke Kurdistana (PKK). Turske vlasti ovu stranku smatraju terorističkom organizacijom, no čak ako se to i uzme kao relevantno, kakav pravosudni postupak možemo očekivati nakon što Erdogan u svojim govorima Yücela javno proziva “predstavnikom PKK” te “njemačkim agentom”?

Yücel kao njemački agent gotovo je sigurno alternativna stvarnost, ali Yücel kao, uz turskog, i njemački državljanin, nepobitna je činjenica. To baca posebno svjetlo na drskost Erdoganovih postupaka. Nakon neuspjelog pokušaja puča, turske su vlasti pritvorile tisuće svojih građana, dale otkaz desecima tisuća zaposlenih u državnim službama, te prisilno zatvorile preko 120 medija. Ovih dana još uvijek ne dozvoljavaju njemačkim diplomatima pristup svojem državljaninu Denizu Yücelu.

Navodeći sigurnosne i logističke probleme - a mogli bismo dodati, prije svega moralnu opravdanost - nekoliko njemačkih gradova odbilo je dati dozvolu za održavanje pro-Erdoganovih skupova pred turski referendum. Cilj turskog predsjednika je da Turci u dijaspori svojim glasovima “prevagnu” i doprinesu uspjehu izjašnjavanja koje bi turski parlamentarni sustav pretvorilo u predsjednički - bolje rečeno diktatorski - s Erdoganom na čelu.

Erdogan potom u svojim zapaljivim govorima Njemačku (opet) uspoređuje sa zna-se-kime. Ovo je posebno ironično kad se ima na umu da je Angela Merkel prema Turskoj i njemu osobno pokazala više razumijevanja od većine ostalih europskih političara. “Vi nas učite o demokraciji a onda ne dozvoljavate našim ministrima da kod vas govore”, kaže Erdogan na skupu u Istanbulu. Prijevod: kako se Nijemci samo usuđuju braniti mi da koristim njihov demokratski javni prostor da bih ugušio turskog?

Problem u slučaju njemačke kancelarke nije njezin sadašnji, osjetno trezveniji stav, već njezine prvotne, kriminalno naivne greške. Ona izvorna, milijunska, i danas je neshvatljiva. Ta je posljedično dovela i do ostalih, npr. one da se Turskoj (barem teoretski) omogući da u Njemačkoj, na njemačkom sudu, tuži njemačkog komičara zato što je navodno vrijeđao turskog predsjednika. Erdogan je poruku shvatio: ja radim onako kako ja hoću i kod mene i kod vas, a vi ne samo da ne možete raditi kako vi hoćete (i po međunarodnom pravu) kod mene (slučaj Yücel), nego niti kod vas samih.

Dobra stvar svakih izbora je da jasno pokažu prirodu pretendenata na vlast. Ako je itko još imao ikakve dvojbe o Erdoganu kao “zapadnom partneru”, one bi trebale biti raspršene poput mjehura od sapunice. Agresivno ponašanje jedne strane u kampanji - za razliku od vladanja - mora dovesti do odgovora druge, ergo jasni stavovi i potezi nizozemske vlade i premijera Marka Ruttea. (Što se Geerta Wildersa i njegove ultra-desne Stranke za slobodu tiče, najbolja od svega je činjenica da postoje, sprječavajući tako otklon javnog diskursa u utopistički liberalizam.)

Posljednjih dana Nizozemska je na djelu pokazala svoju suverenost. Možemo se samo nadati da će je slijediti i druge europske zemlje.

Message