Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Od konfederacije do federacije

Objava 27. siječnja 2016. 0 komentara 808 prikaza
Joseph J. Ellis: "Kvartet"
Joseph J. Ellis: "Kvartet"
Kolumna 2016/01/27

Dvije krize koje posljednjih godina potresaju Europsku uniju - dužnička i izbjeglička - uvijek iznova otvaraju pitanje daljih integracija odnosno smjera u kojem bi se EU trebala kretati. Pobornicima veće integracije ne bi bilo na odmet pročitati novu knjigu koja opisuje kako je do toga došlo u Americi, neposredno nakon rata za nezavisnost.

U “Kvartetu” (“The Quartet: Orchestrating the Second American Revolution, 1783-1789”), autor i dobitnik Pulitzerove nagrade Joseph J. Ellis opisuje sve slabosti prvog američkog sustava vlasti, te četiri ključne osobe (George Washington, Alexander Hamilton, John Jay i James Madison) koje su dovele do transformacije Amerike iz konfederacije u federaciju. Ellis - s pravom - to naziva drugom američkom revolucijom, odmah nakon one prve u ratu za nezavisnost.

Kad je 1776. u Philadelphiji donesena Deklaracija o nezavisnosti, oružani sukobi između kolonista i britanske vlasti već su trajali oko godinu dana, da bi se nakon toga rat nastavio sve do konačnog britanskog poraza kod Yorktowna (Virginia) 1781. Pariškim mirovnim ugovorom 1783. Velika Britanija priznala je nezavisnost Amerike, čiji je teritorij definiran istočno od rijeke Mississippi, južno od Kanade i sjeverno od (nanovo španjolske) Floride.

Prvi američki tip vlasti - konfederacija (Articles of Confederation) - u najkraćem bi se mogao opisati kao međudržavni ugovor trinaest izvornih kolonija. (Ovu konfederaciju ne smije se miješati s konfederacijom južnjačkih država koje su se odcijepile u američkom građanskom ratu 1861-1865.) Ellis kaže da je 1787. izvorna konfederacija bila na rubu raspada. Početni entuzijazam za “nacionalni projekt” splasnuo je nakon dobivenog rata za nezavisnost, a uvijek prisutna skepsa Amerikanaca prema centralnoj (tj. dalekoj) vlasti samo je, umjesto prema Londonu, bivala usmjerena prema Philadelphiji ili New Yorku - nekima od često mijenjanih lokacija američkog glavnog grada u tom periodu.

Američka skepsa prema centralnoj vlasti nije u tom času imala mnogo osnova: konfederacija je imala vrlo male ovlasti, i sav je suverenitet praktički ostao na pojedinim državama. Jedan od problema s kojima se suočavao Kongres konfederacije bio je nedostatak kvoruma za bilo kakve odluke, jer su nadležnosti bile dovoljno male da države često nisu niti slale svoje predstavnike na zasjedanja. Konfederacija nije imala ovlasti prikupljati nikakve poreze, a financirala se samo donacijama država. U godini u kojoj je od država zatraženo ukupno 3 milijuna dolara, dobiveno je - 39 tisuća. (Ovo je dobar primjer onima koji misle da se Europska unija može ojačati isključivo “solidarnošću” - te 1781. američka solidarnost iznosila je točno 1,3%.) Tako se dug iz rata za nezavisnost plaćao tiskanjem novca - jedna od ingerencija koju je konfederacija imala - a što je, predvidljivo, dovelo do hiperinflacije i potpunog obezvrjeđivanja valute (tzv. continental).

Transformacija koja se dogodila na ustavnoj konvenciji u Philadelphiji 1787. nije nipošto bila direktan izraz volje pučanstva tadašnje Amerike (stoga Ellisov pojam “revolucija” - iako nenasilna - a ne npr. “demokratski preobražaj”), već rezultat angažmana nekoliko jakih ličnosti te sklopa sretnih okolnosti. Među ličnostima Washington je svakako na prvom mjestu, obzirom da je već tada imao auru vojskovođe koji je zaslužan za pobjedu u ratu za nezavisnost. Time što je bio voljan kandidirati se - i praktički aklamacijom biti izabran - za prvog predsjednika po novom, federalnom Ustavu, dao je tom dokumentu i institucijama stvorenim u njemu neupitan legitimitet. Striktno govoreći, Washington je tek jedanaesti američki predsjednik: prvih deset bili su predsjednici Kongresa konfederacije, čija dužina mandata (šest mjeseci do godine dana) te (i) time rezultirajuća neprepoznatljivost također govore mnogo o ograničenim ovlastima prvog američkog sustava vlasti.

Gdje je u svemu ovome EU? S jedne strane, potreba jedinstvenog djelovanja u mnogim je oblastima danas i neusporedivo veća nego u 18. stoljeću. S druge, ono čime se Europa (uglavnom) ponosi - kultura, tradicija te povijesno nasljeđe - nastajalo je stoljećima kroz individualnost pojedinih država. Trinaest američkih kolonija to - izuzev u kratkom periodu konfederacije - nikada nisu postale, pa je harmonizacija bila utoliko jednostavnija.

Jednostavnija, ali kao što pokazuje Ellis, nipošto ne trivijalna: svi su znali da je pitanje ropstva - osnove južnjačke ekonomije - eksplozivno, pa su ga zaobilazili gdje god su mogli. Nisu ga međutim mogli zaobići u (inače isključivo tehničkom) pitanju popisa pučanstva. Dok su za potrebe reprezentacije u budućem federalnom Kongresu južnjačke države smatrale da se i robovi moraju brojati (iako bez prava glasa, naravno), za potrebe alokacije po državama duga iz rata za nezavisnost robovi su smatrani isključivo svojinom. Na primjedbu Benjamina Franklina o nekonzistentnosti, Južna Karolina je - prvi, nikako ne i posljednji puta - zaprijetila odcjepljenjem.

Najintrigantniji aspekt Ellisove knjige je pitanje demokratičnosti u procesu američke federalizacije. Shodno prosvjetiteljskim shvaćanjima 18. stoljeća, “demokracija” kao pojam tada ima uglavnom negativnu konotaciju koja implicira vlast mase odnosno ulice. Pojam koji se umjesto toga koristi je “republika”, gdje je indirektnost izbora - pučanstvo bira svoje predstavnike, koji onda odlučuju po svojem nahođenju, i/li biraju više organe vlasti - namjerno ugrađena u sustav (Madison, glavni tvorac američkog federalnog i čuvenog Ustava, to zove “filtracija”).

Ovo znači da često lamentiran nedostatak demokratskog legitimiteta europskih tijela danas možda i nije sam po sebi problem (nego je, dapače, koristan u filtraciji europskih suprotnosti), ali jake ličnosti s legitimitetom i vizijom neophodne su za ozbiljnu transformaciju. Takve ličnosti uglavnom dolaze na političku scenu - točnije rečeno, stvara ih - krizna situacija, što implicira da će europska dužnička i izbjeglička kriza morati postati još akutnije prije eventualnog ozbiljnog zajedničkog djelovanja.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.