Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Oktava - bez najnižeg tona

Objava 02. veljače 2016. 0 komentara 306 prikaza
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell
Kolumna 2016/02/01

Posljednja debata Republikanaca prije izbora u Iowi trebala je imati osam sudionika, no Donald Trump nije se pojavio, navodno uvrijeđen prethodnim provokativnim pitanjima jedne od troje moderatora - voditeljice Megyn Kelly. Tako je na podiju u Des Moinesu od prvotno planirane osmorice kandidata izostao - po crescendu sasvim sigurno najviši, ali po kvaliteti zvuka najniži član. To je debatu učinilo monotonijom, što je u ovogodišnjim republikanskim izborima dobro jer je omogućilo usporedbu ostalih kandidata bez (prevelikog) medijskog prenemaganja.

Bit će još dosta prilike usporediti sedmoricu - u ovom času više ili manje ozbiljnih - republikanskih kandidata. Ovdje se možemo osvrnuti na odsutnog člana prema kojem Republikanci na vlasti imaju ambivalentan odnos, a koji Jeremy Carl u National Reviewu opisuje otprilike kao "(oni) ne mogu pobijediti niti s Donaldom Trumpom, niti bez njegovih pristalica". Da bi se razumjela širina - nikako ne dubina - lepeze kroz koju je prošla Trumpova politička metamorfoza, korisno je prisjetiti se nekih od njegovih javno iznesenih stavova u proteklim vremenima.

Trump je 1988. održao govor na promociji studenata sveučilišta Lehigh u Pennsylvaniji. U jednom aspektu tog govora pokazao je konzistentnost sve do današnjih dana: i tadašnje američke političare nazvao je "glupima", jer navodno dozvoljavaju da ih nadmudre japanski tajkuni na tržištu nekretnina. Trumpova apokaliptična predviđanja - koja pokazuju veliku razliku u odnosu na vino, tj. vrijeme ih ne čini kvalitetnijima - treba usporediti s "izgubljenim desetljećem" japanskih 1990-ih, u čemu je glavnu ulogu imao krah tržišta nekretnina, a u što su "pametni" japanski tajkuni toliko investirali.

Druga tema o kojoj je Trump u istom govoru lamentirao su američki troškovi obrane zemalja Perzijskog zaljeva. I dok Trumpovi argumenti stoje - Amerika, svojim ogromnim izdacima za naoružanje, pruža "besplatnu" uslugu obrane zemljama saveznicama - ne smiju se izgubiti iz vida koristi koje Amerika ima iz takvih aranžmana. U slučaju zemalja Perzijskog zaljeva, to je npr. svjetska cijena nafte, koja je izražena u dolarima. U slučaju Europe, to je sama činjenica da je ista vojno ovisna o Americi pa stoga ne može - čak i ako bi htjela - ozbiljnije samostalno vojno intervenirati. Kad Amerikanci kroz NATO - s pravom - zahtijevaju odvajanje dogovorenih minimalnih 2% BDP-a za obranu, to inzistiranje treba - iz američke perspektive - biti oprezno i obazrivo: u onoj mjeri u kojoj bi Europa počela trošiti osjetno više na svoju obranu, u toj mjeri postala bi vojno - te posredno i na druge načine - samostalnija, što bi sigurno dovelo do većih divergencija u budućnosti. Ovo samo pokazuje da održavati bilo kakvu "imperiju" i te kako košta (može te i bankrotirati - Sovjetski Savez samo je posljednji primjer), ali finese ovakvih argumenata očevidno su iznad Trumpovog načina razmišljanja.

Kada Trump u govoru te 1988. koristi termine poput "klauni" za dužnosnike u američkoj vlasti, to se odnosi na Reaganovu administraciju. Toga bi se trebali prisjetiti svi konzervativci koji misle da podrškom Trumpu nastavljaju Reaganovu tradiciju. O mnogim razlikama između dvojice argumentirano piše Michael Reagan u New Hampshireskom Union Leaderu, zaključujući kako se ne može istovremeno biti Trumpov Republikanac i Republikanac njegova oca.

Reagan je kao glumac pokazao da u moderno doba može biti korisno imati medijsko iskustvo u promociji političkih ideja: Trump pokazuje da medijsko iskustvo nikako nije samo po sebi dovoljno. I Reagan i Trump mijenjali su tijekom života političke stavove, no kod Reagana je to trajalo desetljećima, a - aludirajući na radikalizam 1960-ih - on sam je to najbolje opisao rekavši da "nije on napustio Demokrate, nego su Demokrati napustili njega". Trumpova pak podrška Carteru 1980. još se i može razumjeti - obzirom da je američka liberalna ljevica Reagana smatrala za kauboja koji će započeti treći svjetski rat - ali njegova podrška Mondaleu 1984. - koji je osvojio 13 od 538 elektorskih glasova, i pobijedio samo u jednoj (svojoj) saveznoj državi - govori jako mnogo o njegovim političkim pogledima u tom razdoblju, vjerojatno i mnogo kasnije.

Nakon govora na Lehighu Trump je - uvriježenom praksom u takvim prilikama - dobio titulu počasnog doktora. Dobivši svoju titulu istog dana, a nakon četiri godine mukotrpnog rada, ta mi se praksa već tada učinila prilično neprimjerenom. Sada vidimo da neprimjerenost nije bila samo u dodjeljivanju titule, već i u odabiru osobe.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.