Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Republika Srpska želi 9. siječnja kao svoj praznik. Pa što?

Objava 20. rujna 2016. 17 komentara 3100 prikaza
Foto: Srđan Ilić/PIXSELL
Gordan Grgurić
Kolumna 2016/09/20

Tresu se brda, da bi se - eventualno - rodio miš. Ovako je najjednostavnije sumirati planirani referendum u Republici Srpskoj. Da je možebitno novorođenče maleno i beznačajno ne bi nikoga trebalo iznenaditi, no to samo naglašava paradoksalnost silne halabuke koja se oko ovog referenduma digla.

Republika Srpska želi nastaviti obilježavati 9. siječnja kao svoj praznik. Tog dana je 1992. proglašena Republika Srpska Bosna i Hercegovina. To je bio samo jedan od datuma (i proglasa) u formalnom procesu rastakanja BiH, koji je počeo već u jesen 1991, a završio tek u proljeće 1992. - proglašavanjem neovisnosti BiH (5. travnja) te proglašavanjem odvajanja Republike Srpske od BiH (7. travnja). Sam 9. siječanj nije dakle direktno vezan za rat.

Protivnika referenduma mnogo je i na raznim stranama, ali svi se služe nepotpunim, netočnim ili irelevantnim argumentima. Počnimo od argumenta da su “referendumi prethodili ratovima u bivšoj Jugoslaviji” pa ih se stoga treba kloniti. Dejan Jović, bivši savjetnik predsjednika Josipovića, koristi taj argument (RTS “Oko”, 1. rujna 2016.), no on brka uzroke i posljedice. Ratovi u Jugoslaviji nisu počeli zbog referenduma: referendumi su bili samo eksplicitan pokazatelj volje u tom času već potpuno polariziranih naroda. Njihovo je održavanje bilo važno ne zato što je rezultat bio neizvjestan, nego zato da se, bez i najmanje sumnje, dokumentira volja većine u tom času. Sasvim je jasno da je ovo potonje i razlog najavljenog referenduma u Republici Srpskoj.

Mnogo češći i ozbiljniji argument jest da je ovo samo uvod u onaj “pravi” referendum, o odcjepljenju Republike Srpske od BiH. Tu međutim međunarodna zajednica i zagovornici unitarizma unutar BiH svojim (i)racionalnim strahovima dovode do upravo suprotnog efekta. Proglašavati izjašnjavanje o jednom datumu - kao što to čini Bakir Izetbegović - “crvenom linijom” preko koje nema prelaska znači omalovažiti onu pravu “crvenu liniju”, te samo poticati dalje otuđivanje Srba od BiH. Bosnu se, kao niti Jugoslaviju, neće moći ojačati nasilnim unitarizmom: dapače, to samo dovodi do kontraefekata nad kojima bi se svi trebali zabrinuti. Istina je da se možemo ironično osmjehnuti slušajući sadašnje (i Dodik i Ivanić) ili bivše (Krajišnik) političare bosanskih Srba kako u Bosni zagovaraju upravo ono što su Hrvatska i Slovenija zagovarale u odnosu na Jugoslaviju kasnih 1980-ih. No činjenica da decentralizaciju srpski političari zagovaraju sada kada je (i) njima u interesu ne znači da ona više nije poželjna.

Nakon preko dvadeset godina slušanja mantre da moramo biti zahvalni Daytonu i međunarodnoj zajednici jer je “zaustavila rat”, vrijeme je da se kaže: jest, zaustavila ga je, ali što je napravila nakon toga? Centralizacijom koju je nasilno provodila preko Ureda visokog predstavnika dovela je do još većeg udaljavanja Republike Srpske od ostatka BiH; učinila je Bošnjake i njihovu političku elitu ovisnima o međunarodnoj potpori (palestinski sindrom, sa svim patologijama koje uz to idu); te rezultirala preglasavanjem i majorizacijom Hrvata u Federaciji. Sve ovo rađeno je s ciljem nekakvog bosanskog nation buildinga, projekta tipičnog za moderni liberalizam, a kojem se sa sigurnošću može predvidjeti samo jedno: da neće uspjeti.

Rezultat svega? Odnosi između tri naroda zamrznuti su i praktički jednako zategnuti kao i 1995. Vremensko razdoblje nakon rata u BiH sada je već analogno 1960-ima u odnosu na Drugi svjetski rat u Europi. Sam taj podsjetnik dovoljan je da zapanji promatrača sa strane neuspješnošću bosanske poratne tranzicije. Lamentiranja tzv. građanskih intelektualaca o tome kako samo treba ukinuti nacionalna određenja pa će sve doći na svoje mjesto promašena su koliko i nerealna. U takvim krugovima često slušamo žalopojke o “tri tora” kamo se narodi žele strpati, međutim upravo je - da ostanemo na ovoj metafori - postojanje tri tora neophodan uvjet za postizanje onoga što bi svima trebao biti cilj: a to je da se krdo u svakom toru, relaksirano od percepcije vanjske opasnosti, podijeli odnosno grupira u više skupina.

Politički pluralizam odnosno politička konkurencija unutar svakog naroda najvažnija je stvar za Bosnu i Hercegovinu, jer će s vremenom dovesti do viših etičkih standarda, smanjenja korupcije i sl. u javnom životu. Ovaj pluralizam u srpskom korpusu RS-a već postoji, a histerija oko referenduma i Dana Republike Srpske samo dovodi do - potpuno očekivane i sa stanovišta pluralizma nepoželjne - homogenizacije tog biračkog tijela: ergo, referendum da se ta homogenizacija javno dokumentira.

Za razvoj pluralizma unutar bošnjačkog i pogotovo hrvatskog korpusa apsolutno je neophodna reorganizacija preskupe i glomazne - a nefunkcionalne - Federacije na bošnjački i hrvatski dio. Takva reorganizacija automatski bi onemogućila situacije kao što je bio izbor Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH 2006. i 2010. glasovima Bošnjaka, ili Lagumdžijino formiranje vlade Federacije BiH 2010. bez legitimnih predstavnika Hrvata. Izgleda da se i u bošnjačkoj politici napokon pojavljuju grupacije (prije svega Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića, ali i neke izjave Bakira Izetbegovića) koje daju naslutiti mogućnost promjena u ovom smjeru.

Svima koji u Bosni i, još više, izvan nje brinu da je ovo samo uvod u konačni raspad zemlje: to se neće dogoditi prije svega zato što se - i dalje - Bosna i Hercegovina de facto ne može podijeliti. Ono što je Cyrus Vance, aludirajući na predratnu etničku kartu BiH, zvao “leopardove pjege”, možda više nisu pjege kao takve, ali svakako nisu niti jedinstvene, niti vojno obranjive, niti ekonomski održive cjeline. Dva bosanska susjeda imaju pak svaki svoje razloge da ih mozak odvraća od onoga čemu srce eventualno teži. Bosanska Krajina, dio države Srbije, bio bi poput klina zabijenog unutar Hrvatske. Težnju bošnjačkog dijela Bosne za ujedinjenjem sa Sandžakom također - u slučaju podjele - nije teško za pretpostaviti. Evo pravih “crvenih linija”.

Svjesni smo da ništa od navedenog nije pozitivan razlog “za” BiH, već uglavnom negativni razlozi - rezultat činjenice da su sve alternative gore. Nije idealno, ali BiH nije ni prva ni posljednja država koja ima ovakav raison d’être. Umjesto fokusiranja na trivijalnosti kao što je Dan Republike Srpske, najpametnije što bi međunarodni predstavnici mogli učiniti jest da prestanu s unitarizacijom i nametanjem rješenja, te tako omoguće - u ovom času prije svega bošnjačko-hrvatski - dogovor.

Bosna i Hercegovina neće se raspasti. Ali neće ni zaživjeti dok je svaki od tri naroda ne počne doživljavati i kao svoju.

  • Hyperion196:

    Kako bi autor reagirao da mi tražimo 10.4. praznik,sa "pa što".Jedno i drugo su izraz volje naroda u onom vremenu ali stvorene na genocidu.Zato ono "pa što"vrijeđa zdrav razum.

  • djsebastijan:

    Ja imam spasonosnu ideju ! Kako od BiH napraviti Svicarsku?? Vrlo jednostavno !! izseliti sve bosance i hercegovce i to sto dalje (krajnji jug juzne amerike npr..) istovremeno doseliti svicarce pa da vidis !!

  • herold:

    Nastala na zločinu u Srebrenici. To nije Republika već dio BiH gdje žive Srbi.

Message