Naslovnica Iz sjevernoatlantske perspektive

Sramotni govor Spikea Leeja američkim studentima

Objava 24. svibnja 2016. 30 komentara 15300 prikaza
Foto: VL
Gordan Grgurić
Kolumna 2016/05/25

Svibanj je doba matura (i norijade!), a sa zapadne strane Atlantika i doba promocija. Tipična svečanost američke sveučilišne promocije uključuje govor neke javne ličnosti, koja tom prilikom nastoji studentima prenijeti svoja životna iskustva, poruke te savjete kako voditi ispunjenu i produktivnu egzistenciju.

Ništa od ovoga nije bilo prisutno u govoru Spikea Leeja na prošlotjednoj promociji sveučilišta Johns Hopkins u Baltimoreu. Iako je Lee izlaganje započeo pozitivnom opaskom da voli svoje zanimanje filmskog umjetnika i redatelja, ostatak govora bio je posvećen mračno oslikanim temama rasne i klasne nejednakosti u Americi, često militantan, a bez ikakve koherentne poruke završenim studentima kojima se navodno obraćao.

Lee kaže da je “zabrinut za upravo diplomirane s Hopkinsa” koji ne ulaze u svijet “mira, svjetlosti i ljubavi”. “Mi ne živimo u bajci, ali onih 1% misli da žive” nastavlja, te dodaje da stvarnost nije šala za ostalih 99%. Zanimljivo je da Lee - čije ukupno bogatstvo se procjenjuje na 40 milijuna dolara - koristi zamjenicu “oni” za 1% (minimalno bogatstvo da bi se u ovu skupinu ušlo: 7 milijuna dolara).

U nastavku govora Lee kaže - i pobuđuje nadu u inspirativniji dio izlaganja - da studenti koji su diplomirali 2016. moraju učiniti svijet boljim za ostalih 99%. Umjesto očekivanih savjeta kako pojedinac može tome doprinijeti (volontiranje, pomaganje dobrotvornih društava, povezanost u zajednicu kroz crkvu i druge institucije), dolazi litanija nepravdi:

“...for the 99 percent, who are daily being hornswoggled, hoodwinked, duped, rebuked, and scorned, double-crossed, incarcerated, profiled, starved, mis-educated, used and abused, and even shot down on our streets.”

Wow! Nismo znali da Amerika veliku većinu svojeg stanovništva ovako tretira. Ljudski rod mora da je vrlo čudna vrsta s obzirom na to da bi, prema Gallupovim podacima, 150 milijuna ljudi željelo emigrirati u Sjedinjene Države, sve da bi - ako je suditi po Leeju - bili iskorištavani, izgladnjivani, krivo obrazovani, zatvarani i naravno ustrijeljivani.

Lee priznaje da su Sjedinjene Države “odlične”, ali odmah i dodaje “usprkos nasljeđu genocida nad Indijancima te ropstva”. Promiskuitet kojim liberalna ljevica koristi pojam “genocid” nevjerojatan je, a u slučaju američkih Indijanaca on uključuje i (najveći) dio stradalih koji su preminuli od posljedica zaraznih bolesti prenesenih iz Europe. Ovo nimalo ne umanjuje tragičnu sudbinu izvornog američkog stanovništva, ali ovdje je u pitanju pravilno korištenje i značenje gore navedenog pojma. Ne zaboravimo, radi se o govoru u povodu završetka jednog formalnog obrazovnog procesa.

Ono što Lee - točno - uzdiže kao snagu Amerike je “različitost”. Ista mora uključivati toleranciju, ali i neke zajedničke vrijednosti: npr. jednaka šansa, no ne i jednaki rezultati, za sve - bez obzira na etničku, rasnu ili drugu pripadnost. Lee je međutim zaokupljen (rasnim) prebrojavanjem kad kaže da će za pet godina djeca bijelaca biti u manjini, a do 2049. i bijelci kao cjelina. U kontekstu čitavog izlaganja, ono što bi trebalo biti puka demografska činjenica počinje zvučati kao prijetnja.

Recitiranjem Princeove pjesme “Baltimore” - o rasnim nemirima koji su prošle godine obuhvatili ovaj grad - Lee je, činilo se, nastojao skrenuti pažnju na lokalne rasne i druge probleme. Oni koji su barem tim povodom očekivali neku njegovu poruku studentima, ostali su opet razočarani. Nikakve poante ili savjeta - npr. tražite posao ovdje i nastojte ostati u Baltimoreu, koji treba vas, mlade obrazovane ljude - nije bilo; jednom riječju, ništa.

Završivši sloganom “Crnački životi su vrijedni” (mnogi drugi bi - točnije - rekli “Svi životi su vrijedni”) Lee je uspio konsternirati i dobar dio prisutne publike. To se osjetilo u atmosferi same dvorane te u prigušenom pljesku koji je uslijedio.

Vaš autor prirodom je svojeg posla te stjecajem okolnosti imao priliku prisustvovati mnogim promocijama i prigodnim govorima javnih ličnosti. Jedan od njih čak je i možebitni budući predsjednik - koliko god to nevjerojatno zvučalo - Donald Trump. O njegovim nesuvislim političkim stavovima koje je tada iznosio na ovim je stranicama već pisano, ali to nije bilo jedino što je on tada rekao. Mlade ljude posebno je upozoravao na opasnost od droga, i vidjelo se da to govori - kao što je i sam naglasio - iz tragičnog iskustva mnogih svojih prijatelja. Svoj uspjeh objašnjavao je umješnošću (i “umjetnošću”) sklapanja poslova - Trumpov čuveni “art of the deal”, te to preporučio i upravo diplomiranim studentima. O takvom savjetu netko može misliti ovo ili ono - ipak se radilo o go-go 1980-ima - ali je barem misao bila upućena prisutnim diplomandima.

Teško je zamisliti osobu s većim egom od Trumpovog, ali Lee je na Hopkinsu uspio zvučati egoističnije nego njujorški milijarder. Ne zbog toga što je govorio o sebi - upravo to nije - nego zato što je dodijeljen mu prostor i vrijeme iskoristio isključivo za promociju svojih radikalnih (neki će reći: i rasističkih) stavova, bez ikakvog ozbiljnijeg pokušaja da sve stavi u kontekst obraćanja svojim slušaocima.

A mnoge od njih sasvim bi sigurno zanimalo čuti npr. koje karakteristike Lee smatra za ključne u ostvarenju svojeg uspjeha: umjetničkog, materijalnog i svakog drugog - na kojem mu se može samo čestitati. (Amerikanci nisu zavidni - zato socijalizam u Americi nikad nije imao veliku podršku.) Upravo je Lee primjer kako se razne nedaće u životu - uključujući rasizam koji je u njegovoj mladosti bio neusporedivo prisutniji nego danas - mogu prevladati, ali o tome nismo čuli ništa.

Jedan od ranih filmova Spikea Leeja bio je - 1989. - “Učini pravu stvar” (Do the Right Thing). U svojem obraćanju na Hopkinsu, Lee definitivno nije učinio pravu stvar.

  • Jedan_tamo:

    Rasisti bilo koje boje - moju mrznju necete dobiti - jer ja sam, kao i vecina mojih zemljaka, Hrvata, jednostavno dobar covjek: nikad ne napadam - al se to bolje branim, branim svoj dom, volim i respektiram sve ljude.

  • silverback:

    Poslušala sam i ja sve u originalu. Ovaj članak je čak i pre blag, štiti ovog rasistu koji je, ovaj puta, crnački rasist. Svima je u USA pun kufer takvih, zato Trump i tako uspijeva. Na kraju svojeg huškačkog govora ... prikaži još! taj rasista zaključuje sa "Black lives matte"???!!! Kakvi "BLM" - nitko njih niti ne diskriminira niti zaustavlja radi boje kože, nego ZATO kaj: neće stati kad ga zaustavlja policija (pa policija mora čak i pucati), neće u školi učiti i boriti se za sebe, nego bi sve badave, da im se da zato jer su bili "robovi". Pana Krimskom poluotoku Turci i Tatari prodavali su bijele mlade žene i djecu na trgovima u roblje ---- godine 1856 !!! Ti robovi bili smo mi, Slaveni! ... koji, ako dospiju nekako u Ameriku: svi uče, bore se, radišni su ... da se iskoprcaju iz siromaštva, neznanja i primitivizma. Ovaj crni rasista ovakvim govorima crnce samo dapače još i gura u još već zlo nego su ga imali do sada.

  • MahnitiTapir:

    Prvo pročitam sjajan članak i onda me komentari vrate u surovu hrvatsku stvarnost, punu socijalista, poluidiota koji ne svaćaju ništa i ne razlikuju babe i žabe, Kada će se ova zemlja osloboditi socijalističkih libtarda?!

Message