Blogosfera Iz sjevernoatlantske perspektive

Trumpov poraz u Kongresu: likovati mogu samo liberali

Objava 28. ožujka 2017. 1 komentara 309 prikaza
Foto: Reuters/PIXSELL
Foto: Reuters/PIXSELL
Kolumna 2017/03/28

Politika je umješnost mogućeg”, rekao je još Bismarck, ali ideološki čistunci američkog Predstavničkog doma očevidno su zaboravili mudru izreku njemačkog državnika. Donji dom Kongresa u petak je odgodio (na neodređeno vrijeme) glasanje o zakonskom prijedlogu kojim bi se ObamaCare zamijenio nečim fleksibilnijim te fiskalno održivim - dakle boljim. Glavni krivci ovoga puta nalaze se među Republikancima.

Većina medija poraz pripisuje predsjedniku Trumpu te predsjedniku Predstavničkog doma Paulu Ryanu, no njih su obojica napravili više-manje sve što su mogli. Pravi problem bilo je tridesetak članova tzv. slobodarskog kluba (Freedom Caucus) donjeg doma. Ova grupa konzervativnih zastupnika glasala je u posljednjih pet godina preko 60 puta za ukidanje ObamaCarea. To su sve - kao što oni sami najbolje znaju - bile isključivo simboličke geste koje su garantirale Obamin veto. Za preglasavanje veta Republikanci u Kongresu nisu imali dovoljno glasova, pa je sve zapravo bilo velik igrokaz gdje se uopće nije moralo nuditi alternativu.

Članovi slobodarskog kluba i dalje se međutim ponašaju kao da su u oporbi, a ne dio vladajuće većine. Nakon što je Trump tjednima s njima pregovarao i uvažavao im primjedbe - čineći zakonski prijedlog boljim - oni su nastavili zahtijevati sve više, da bi na kraju ipak rekli ne. Većina njihovih stavova ispravna je (radi se na koncu o fiskalnim konzervativcima) i pokazuje smjer u kojem reforma ObamaCarea treba ići, ali ne možemo se složiti sa svime što ova grupacija zagovara.

Prije svega, tzv. individualna obaveza posjedovanja zdravstvenog osiguranja, koju ObamaCare propisuje: slobodarci se, kao utjelovljenje američkog individualizma, protive ovakvoj prisili. Ovo se teoretski može prihvatiti, no problem je praktične naravi - što s neosiguranima koji se razbole, a nemaju financijskih sredstava. Liječenje takvih (a u današnje vrijeme oni neće biti ostavljeni na ulici) pada na teret društva kao cjeline, što nije fer prema svima ostalima. Upravo konzervativci kažu da imaš slobodu raditi što i kako želiš, ali samo dok ne uzurpiraš isto pravo drugoga.

ObamaCare ovaj problem rješava kaznama koje neosigurani moraju plaćati. Jedan od problema Obaminog zdravstvenog sustava jest da su kazne preniske, odnosno zdravim ljudima mlađe dobi više se isplati plaćati kaznu nego osigurati se. Posljedica je tzv. spirala smrti u koju osiguravajuća društva polako upadaju, obzirom da su im korisnici u prosjeku bolesniji od populacije kao cjeline.

Neposjedovanje zdravstvenog osiguranja u kulturno se individualističkoj zemlji poput Amerike može dozvoliti, ali samo uz istovremeno osobno prihvaćanje preuzetog rizika. Jedan način bilo bi polaganje kaucije (od recimo 90% vjerojatnih većih medicinskih troškova za određenu starosnu dob itd.) na period od pet godina. Ovako dugačak period izabran je da smanji mogućnost izigravanja sustava timingom ulaska i izlaska iz populacije osiguranih.

Cilj navedenoga jest da među neosiguranima budu samo oni koji to žele i koji to mogu priuštiti. Svi ostali (velika većina) morali bi biti osigurani. Ovdje dolazimo do drugog pitanja - što uključiti u obavezno zdravstveno osiguranje. ObamaCare je ovdje vrlo rigidan i Trump-Ryanov zakonski prijedlog bio bi omogućio značajniju fleksibilnost: npr. veći izbor osiguranja s visokim samodoprinosima (franšizama).

Obično se smatra da je ono što poskupljuje zdravstveno osiguranje pokrivanje dugačkih hospitalizacija, kirurških zahvata i sl. Ovo jesu izrazito skupe stavke, ali je i njihova vjerojatnost za većinu populacije mala. Tako je osiguranje koje pokriva samo ovakve, velike medicinske troškove, zapravo osjetno jeftinije od onog koje uključuje “sve”. (Ovaj autor može navesti vlastiti primjer: zdravstveno osiguranje s godišnjim samodoprinosom od 4.000 $ otprilike je dvostruko jeftinije od onog koje - uz relativno simbolične nadoplate - pokriva “sve”.)

Jedan od načina da se rast cijena u zdravstvu stavi pod kontrolu jest upravo da sami pacijenti pokrivaju svoje manje (po iznosu) odnosno očekivane troškove. Time bi cijene medicinskih usluga postale transparentnije, te bi se i na to tržište uvela konkurencija. “Zašto je zdravstvo toliko skupo? Zato što ga toliko malo plaćamo”, kažu - točno - konzervativci. Američke državne subvencije zdravstvu neće nestati, niti to itko ozbiljan zagovara: njih treba preusmjeriti u obavezno osiguranje za one - ekonomski slabije stojeće - kojima takvo osiguranje inače ne bi bilo financijski dostupno.

Švicarski zdravstveni sustav uključuje mnoge elemente koji bi konzervativcima - zagovornicima privatne inicijative - trebali biti prihvatljivi. U njemu je navedena individualna obaveza osiguranja, ali postoji tržište privatnih osiguravajućih društava između kojih se vodi konkurencija. ObamaCare je nešto u tom smislu pokušao uvesti u Americi, ali još su uvijek prevelike birokratske prepreke da bi takvo tržište uspješno funkcioniralo (npr. osiguravajuća društva registrirana su za svaku saveznu državu pojedinačno tj. ne smiju izdavati police u više država istovremeno). Trump-Ryanov zakonski prijedlog, iako daleko od idealnog, barem je krenuo u smjeru rješavanja ovih problema, pa je utoliko veća ironija da su ga torpedirali upravo konzervativni Republikanci.

Od sada će za probleme ObamaCarea - koji su, prije svega fiskalni, i te kako na vidiku - javnost moći kriviti i Republikance slobodarskog kluba. Trump je već dao do znanja da će sljedeći puta saveznike tražiti među umjerenim Demokratima. (To još jednom potvrđuje da američki predsjednik, što god mislili o njemu osobno, nije nikakav rigidni ideološki desničar kakvim ga se (pre)često karikaturalno prikazuje u tisku.)

Ovakvom se pak razvoju događaja najviše raduju Chuck Schumer (vođa demokratske manjine u Senatu) te posebno Nancy Pelosi (vođa također demokratske manjine u Predstavničkom domu). Američki liberali već desetljećima zagovaraju tzv. single payer zdravstveni sustav gdje bi na tržištu osiguravajućih društava opstalo samo jedno - ono državno. (Naizgled paradoksalno, njima odgovara čak i financijski kolaps ObamaCarea gdje bi onda “nefunkcionirajuće” privatno tržište zdravstvenog osiguranja bilo zamijenjeno državnim.) Kakve bi to posljedice imalo na dostupnost i kvalitetu zdravstvenih usluga vidimo iz prakse mnogih europskih zemalja - uključujući i Hrvatsku.