Blogosfera Shooting Range

Jesmo li svi psihički bolesnici koji ne smiju doći u priliku posjedovati vatreno oružje!

Objava 11. listopada 2013. 0 komentara 230 prikaza
Foto: Dubravko Gvozdanović
Foto: Dubravko Gvozdanović
Dubravko Gvozdanović

„Ova je priča tako grozna da ju najradije ne bi niti ispričali!“- rečenica je kojom je započeo prilog nedavne HRT-ove emisije Reporteri, vanjskopolitičke emisije posvećene aktualnim događajima u svijetu.

U svom prvome dijelu koji započinje ovom već famoznom rečenicom, a kojoj je jedina namjera odmah na početku šokirati i pripremiti gledatelje na ono što slijedi, nacionalna nam je dalekovidnica vrlo suptilno predstavila jedan nadasve zanimljiv no prije svega tendenciozan i sugestivan prilog. Naime, po tko zna koji put pojedine tzv. „istraživačke“ medijske zvijezde, a pod formulom „Šoka i nevjerice!“, nastoje utjecati na mišljenje javnosti usmjeravajući ga kako prema svojim osobnim stavovima tako i prema interesima određenih naredbodavaca. Pritom uopće nije bitno do koje se mjere eksploatiraju grozne ljudske sudbine, jer gladna publika još od Antičke (Stare) Grčke i Starog Rima naprosto obožava tragediju.

Posebice ako je stilski dobro uobličena u grotesku patetike i susjećanja s jedne i koristi duštvenih elita s druge strane.

Tako je našem gledateljstvu servirana još jedna patetična priča o teško naoružanom američkom narodu koji je sam sebi smrtna prijetnja.

Pritom se nitko nije pitao koji vrag uopće puštamo takve priloge kad je naše zakonodavstvo dijametralno suprotno od američkog u cijelosti?!

Krije li se nešto iza toga?

I to sve kroz prizmu stravičnog, no i dalje vrlo kontroverznog pokolja djece i učitelja u Sandy Hook osnovnoj školi u američkom gradiću Newtownu u državi Conecticut.

Očito računajući na učinak što ga na emocije gledateljstva izaziva smrt djeteta, pravog bogatstva svakog društva, Hilary Andersson autorica priloga pod nazivom America´s Gun Addiction (Američka ovisnost o oružju) dobro je iskoristila priliku da pod krinkom stradanja nedužne djece i kroz već prokušanu formulu (najeklatantniji primjer je Mooreov dokumentarac Ludi za oružjem) ionako dobrano stvorenog animoziteta prema vatrenom oružju u javnost pokuša na vrlo perfidan način proturiti ideju o „zaštiti“ društva i to kroz dva vrlo bitna čimbenika: razoružanja građana i preventivnog utamničenja „potencijalnih ubojica“ u psihijatrijske ustanove.

Ako bismo se samo malo odmakli od naizgled osnovne teme priloga (stradanje nevine djece i učitelja kao posljedice nekontroliranog naoružavanja civila) uočili bi tragove vrlo smišljenog proturanja određenih ideja čiji bi krajnji cilj definitivno vrlo lako mogla biti dodatna kontrola i stavljanje pod nadzor civilnog društva u cijelosti.

Kako je u prilogu Reportera ipak osnovna tema opća sigurnost ili bolje rečeno bojazan od nesigurnog stanja civilne zaednice SAD-a ne možemo, a ne spomenuti (možda i uz malu dozu bezobraznosti i drskosti) i zapitati se, jesu li već nadaleko čuveni FEMA kampovi u bliskoj i uzročno posljedičnoj vezi se tzv. fenomenima masovnih pokolja vatrenim oružjem po obrazovnim centrima diljem Amerike?

Kako ipak američki FEMA kampovi nisu tema ovog posta za one koji ništa ne znaju o njima dovoljno je upisati na net tražilicu pojam FEMA i u tren oka izaći će dovoljno materijala za analizirati.

Djeca kao krinka

Ovakav „modus operandi“ odnosno zlouporaba dječje patnje poznata je i korištena odavnina.

Dakle, slobodno možemo zaključiti kako uporaba djece kao svojevrsne krinke nije nepoznata metoda „mazanja“ očiju javnosti te ju redovito možemo pronaći u bližoj i daljoj povijesti.

Dovoljno je prisjetiti se iskorištavanja djece u nacističke promidžbene svrhe kada su luđačke ideje o pokoravanju svijeta pravdane boljitkom za budućnost njemačke djece, da vidimo kako se i danas sustavno koristi ista formula.

Zar i sadašnji američki predsjednik ne čini sličnu stvar (posebice prema svojim građanima ponajviše nakon Sandy Hook incidenta) i to u isto vrijeme dok njegovi dronovi u pravilu na drugom kraju svijeta u velikom broju slučajeva ubijaju upravo tuđu nevinu djecu?!

I sve se to pravda svetim ciljem zaštite svoje djece i njene budućnosti odnosno temelja budućnosti i opstojnosti jedne nacije na račun druge.

Čak sam svojedobno osobno i to vrlo brutalno na svojoj koži osjetio učinke ovakvog djelovanja. Naime, još mi je u živom sjećanju iskorištavanje motiva djece (u ovom slučaju izmišljenog događaja!!!) te u ime toga spravljene jedne sulude podvale cilj koje je bilo opravdati rušenje jednog grada i ubijanje nedužnih civila među kojima je bio i veliki broj smrtno stradale i osakaćene djece.

Naime, sredinom studenog mjeseca sada već mnogima davne 1991.godine kada je Vukovar najviše krvario i izdisao svoje posljednje dahove obrane zadnjih je dana s nadirućom četničkom vojskom u njega ušla i hrpa novinara, među kojima su većinom bili režimski plaćeni suradnici. Među njima se nalazio izvjesni fotoreporter imenom Goran Mikić koji je u javnost plasirao informaciju o pobijenih odnosno poklanih četrdesetoro srpske djece u Borovo naselju, a koje su navodno poklale hrvatske snage u povlačenju. Rezultat ove podvale bio je stravičan, divljanje i ubijanje zarobljenih hrvatskih branitelja i civila na terenu, dok se na međunarodnom planu nastojalo ocrniti hrvatsku državu i kompromitirati njenu borbu za nezavisnost. Kasnije iako opovrgnuta kao podvala i dezinformacija, ova netočna informacija baš upravo radi emotivnog efekta koje u javnosti izazivaju „dječje žrtve“ mnogima je i dalje djelovala kao istina koju je teško bilo osporiti.

Također mnogima djeluje i danas!

Upravo se na ovaj način protivnicima određenih političkih ideja, zamisli i planova u startu iz ruku izbijaju svi protuargumenti ma kako oni valjani bili!

Naprosto zato što je javnost uvijek i u pravilu vrlo senzbilizirana na stradanja i patnje djece te je tako nespremna prihvatiti bilo kakvo drugo mišljenje koje bi dovelo u pitanje način na koji je djelo izvršeno pa u konačnici i upitnost stvarnog čina.

Sandy Hook incident – mediji, istina, zablude i zlouporabe…

Škola Sandy Hook (Foto: Truth and Shadows)

Za one koji nisu upoznati s ovim incidentom odnosno pokoljem u osnovnoj školi malog i mirnog američkog gradića Newtowna u državi Conecticut valja podsjetiti kako se krajem prošle godine, točnije 14.prosinca u Sandy Hook školi zbio jedan od najstrašnijih masovnih pokolja u američkoj povijesti počinio kojeg je naoružan vatrenim oružjem izvjesni Adam Lanza, dvatesetogodišnji mladić navodno s određenim duševnim problemima. U samo nešto manje od 5 minuta, Adam Lanza je uspio ispucati impresivnih 154 metka te oduzeti živote dvadestšestero nedužnih od čega dvadesetero djece u dobi od 6 i 7 godina. Prethodno je ustrijelio i svoju majku u obiteljskoj kući u kojoj su zajedno živjeli.

Slučaj pokolja u osnovnoj školi Sandy Hook u američkom gradiću od trenutka kada se zbio ne prestaje izazivati kontroverze i privlačiti pozornost javnosti.

Pritom ne želim niti u jednom trenutku reći da se ovaj incident nije zbio već samo da postoji vrlo osnovana sumnja u način na koji se cijeli pokolj odigrao.

Iako moram priznati da svatko tko u prvom redu pokuša osporiti pokolj u Sandy Hook školi odnosno dovesti u pitanje neke vrlo bitne činjenice vezane za njega riskira da ga prozovu luđakom i u krajnjem slučaju morbidnom osobom sumnjivog zdravstvenog stanja, pa tako i ja ovim postom preuzimam sličan rizik.

Naime, untaoč tomu što na svome blogu obrađujem fenomen oružja i njegovog utjecaja na društvu do sada nisam, baš upravo radi specifičnosti slučaja, niti pokušao javno ga obraditi. Time više što nisam pobornik nikakvih teorija zavjere, a čijim velom je Sandy Hook incident ponajviše prekriven. Kontroverznom statusu ovog slučaja ponajviše su pridonijeli mediji koji su toga dana i nekoliko slijedećih javnost obasipali raznim poluinformacijama, kondtradiktornim pa čak i izmišljenim tvrdnjima, pogrešnim imenima i drugim detaljima koji su dodatno unijeli pomutnju o tome što se stvarno zbilo i izazvali opravdane sumnje u predočeno stanje.

Niti policija sa svojim službenim izvješćima, stručnjaci iz područja medicinske patologije, a čak i sami roditelji žrtava nisu pomogli u dobijanju pravilnije slike i točnijeg uvida u činjenično stanje stvari. Dakako, kao što sam već i spomenuo ovakva situacija pokrenula je pravu lavinu raznoraznih teorija o tome što se u stvari zbilo.

Mnoge su uostalom kao i u sličnim slučajevima graničile sa znanstvenom fantastikom potpomognute baš upravo, u zadnje vrijeme vrlo popularnim, fenomenima raznih teorija zavjera. Dok su druge teorije ozbiljno analizirale i promišljale što se u stvari zbilo postavljajući utemeljena i logična pitanja, treće su nastojale osporiti i ismijati prve i druge i tako u krug.

A sve to najvjerojatnije s ciljem kako se prava istina ne bi nikada doznala.

No, zanimljivo je da je Sandy Hook incident za razliku od mnogih drugih sličnih oružanih incidenata do danas ostao predmetom s najviše rasprava, promišljanja te konstantne eksploatacije i najzanimljivije od svega slučajem koji je proizveo i još uvijek prizvodi hrpu kako logičnih tako i još više besmislenijih teorija.

Čak i u slučajevima kada su se postavljala stvarna i to vrlo realna pitanja koja su kompromitirala istinitost službenih izvješća gotovo u pravilu bi se istom trenu u javnosti (posebice na raznim internetskim stranicama i forumima koji su vrlo zahvalan medij za raspačavanje kako informacija tako i dezinformacija) pojavio vrlo veliki broj teorija i postavki čiji su sadržaji graničili ne samo sa zdravom logikom već i sa zdravim razumom.

Vjerojatno će biti i onih koji će reći kako i moja promišljanja idu u smjeru koji baš i nije posve razuman svjesno pruzimam taj rizik jer sve ovo što se oko nas u praksi događa vezano za zakonska ograničenja legalnog posjedovanja vatrenog oružja te posebice nastojanja da se kriminalizira institut samoobrane upravo dokazuje da moje tvrdnje nisu tek puka naklapanja.

Cilj tih i takovih teorija očito je napraviti efekt dimne zavjese te zamaskirati pravo stanje stvari skrećući pozornost s stvarnog problema na drugi nevažni ili izmišnjeni trag.

Svakako da među ovakvim teorijama postoje i one koji su plasirane s jednim jedinim ciljem, a to je da budu toliko loše u svojoj biti kako bi se navodna „stvarna“ verzija činila boljom, logičnijom i realnijom i u konačnici lakšom za prihvatiti.

Ovakav način zavaravanja javnosti i stvaranja određene iluzije iz same srži onoga što želite nametnuti također je poznata metoda sovjetskog revolucionara, komunista i druga Vladimira Iliča Lenjina koji ju je volio vrlo često citirati nazivajući je “kontroliranjem opozicije“!

Njegova tvrdnja kako je najbolji način kontroliranja opozicije taj da ju sami predvodite toliko je jaka, brutalno istinita i jasna da ako ju razumijemo možemo razumijeti mnoge stvari oko sebe.

Primjera radi, a vezano za ovaj konkretni slučaj, pod „kontroliranom opozicijom“ misli se da uvijek u slučaju potrebe za zaštitom željene obmane (nužno ne mora biti obmana) pojedinac ili grupa koja je i pokrenula obmanu ujedno pokreću i lažnu suparničku grupu tj.opoziciju čiji je osnovni cilj kroz očito „naivno“ djelovanje učiniti u javnosti pravu obmanu stvarnijom i istinitijom nego što ona u stvari jest.

Adam Lanza (Foto: ABCnews)

U slučaju Sandy Hook incidenta i navodog ubojice Adama Lanze javnost još nije dobila ozbiljne odgovore na jedna od temeljnih pitanja kriminalistike: Kako i zašto?

Zašto je tih i povučen, a iznimno pametan mladić najednom bez ikakvog povoda „poludio“ i odlučio krenuti u takav grozan ubilačko samoubilački pohod?

Kako je uspio bez ikakvih dodatnih streljačkih vještina biti toliko iznimno učinkovit i brz (svi koji se imalo razumiju u vatreno oružje znaju da pod ovim ne mislim tek na puko pucanje već na kompletno rukovanje vatrenim oružjem, a u konkretnom slučaju osim vještine pogađanja podrazumijeva se i prepunjavanje puške, sic!!!)?

Službeni odgovori toliko su općeniti i površni da se mogu primjeniti na gotovo svaki oblik asocijalnog ponašanja s kakvim se svakodnevno susrećemo.

Objašnjenja poput imao je mentalnih problema i odlučio se osvetiti društvu pa je rabio iznimno razorno oružje po meni više liče kao opravdanje doli stvarno i stručno objašnjenje!

I sve to dok medicinska struka upozorava da autistične osobe ili one s Aspergerovim sindromom (mediji su bez ikakvih opiljivih dokaza Lamzu okarakterizirali baš takvim!) ni po čemu posebno rizične osobe sklone nasilnom ponašanju!

Tim više što još nitko razumno nije objasnio zašto bi osoba koja je krenula u samoubilački pohod pokušala prikriti tragove koji bi doveli do motiva zločina jer je opet „navodno“ Adam Lamza uništio „hard discove“ na svome računalu?

Rezultati pretrage njegovog obiteljskog doma, a u kojem je „navodno“ uz nekoliko komada legalnog vatrenog oružja također pronađeno nekoliko bajuneta, mačeva (naglasan na samurajski mač), koplje, sjekira pa čak i par časopisa o oružju i gle čuda – video igra Call of Dutty samo su dodatno u javnosti trebali potaknuti mišljenje u određenom smjeru i prikazati te ojačati službeni stav o opsesivnom i od stvarnosti otuđenom mladiću ujedno zaluđenom oružjem svih vrsta do te mjere da se svaki tren trebao i mogao očekivati ovakva eskalacija nasilja. Po tome bi gotovo svaka pristojnija obitelj trebala biti pod nadzorom kao sumnjiva jer noževa su pune kuhinje, a da ne spominjem sjekire koje gotovo da postoje u svakome kućanstvu.

I odjednom se više nitko i ne pita od kada je to čudno posjedovati razne vrste hladnog oružja od kojih su većina alati dok drugi primjerice mačevi uobičajeno imaju dekorativnu namjenu?!

Ova, inače omiljena „novinarska“ fora kojom se nastoji na brzinu izgraditi nečiji psihološki profil temeljem šturih informacija i inače sasvim normalnih stvari i aktivnosti gotovo pa je postala pravilo u svakodnevnom izvještavanju te iako se većinom primjenjuje u slučajevima nasilnih djela rabi se sve češće i u izradi priloga iz svih segmenata svakodnevnog života.

Posebice ju se voli primjenjivati u tzv.“žutoj“ štampi!

Primjerice, ukoliko se nađete u nekakvoj situaciji u kojoj ste bili (prisiljeni braniti svoje bližnje i sebe pa makar i nevinim fizičkim kontaktom, a iz nekog ste razloga zanimljivi medijima, morate biti svjesni da Vas i bezazleni „like“ na recimo „facebook“ stranicu neke tvornice oružjem može vrlo lako u javnosti pretvoriti u manijakalnog luđaka koji je jedva čekao da nekog ubije.

Ovakav jeftin, ali za medije dovoljno brz i aktraktivan način procjenjivanja nekoga i nečega naprosto je postao praksa u svijetu u kojem vijest živi tek par sekundi ili par dana ukoliko je došlo do uistinu kapitalnih događanja od interesa za društvo u cjelini.

No, takav način s vremenom se toliko duboko ukorijenio da je postao i obrazac po kojem se nekoga ili nešto uzima zdravo za gotovo trpajući u isti koš dokazane kriminalce i obične građane bez ikakvog kriminalnog iskustva.

Velika većina javnosti i onako informaciju prihvaća slijepo i u obliku u kojem joj je servirana i to bez ikakve želje, a kamoli potrebe za dubljim i ozbiljnijim promišljanjem.

Javnost je obično slijepa i ne trebamo živjeti u zabludi da tu notornu činjenicu netko sa skrivenim namjerama neće pokušati iskoristiti.

Dakako, moram ponovno napomenuti kako nisam pobornik fenomena teorija zavjera, no nisam niti guska koja luta u magli, već nastojim obično imati širi pogled na stvari i događaje koji me okružuju.

Slično je i sa prilogom novinarke Hilary Andersson u nedavnoj emisiji Reportera koja je napravila toliko tendenciozan prilog da se sasvim logično nameću određena pitanja.

Kad vidimo kako je pažljivo birala riječi kojima bi naglasila grozotu čina i opasnost što prijeti od uporabljenog oružja, pritom dozirala mimiku tijela i ruku, pravila patetične izraze lica koji bi gledatelju trebali sugerirati suosjećajnost s patnjama roditelja žrtava i zgražanje nad činjenicom da civil posjeduje oružje pa u konačnici šok i strah dok se nalazi pored osobe koje puca, te povrh svega degutantno sugestivna pitanja pomno odabranih sugovornika mora nam biti očit cilj priloga.

A on jest da kroz diskreditaciju osoba koje su zalažu za pravo civilnog posjedovanja vatrenog oružja udariti u same temelje prava na legalno posjedovanje istog te u konačnici zakonski ga i zabraniti.

Osim što cijeli prilog vrvi od iznimno teških riječi koji bi kod gledatelja trebali izazvati zgražanje i gađenje viđenim, napose prema vatrenom oružju, on nam nakon ne čak niti toliko detaljne analize može otkriti niz kontadiktornih tvrdnji u koji se sama reporterka, vjerojatno nesvjesno uvlači.

Povlačeći paralelu sa pokoljem u Sandy Hook školi, a kroz prizmu onog dijela američkog društva koje se protivi zabrani posjedovanja vatrenog oružja, reporterka ističe kako postoje oni ljudi koji smatraju da bi barem jedan naoružani učitelj uspio zaustaviti napadača.

Kako bi provjerila o kakvoj se to čudnoj grupi ljudi radi te na čemu temelje svoje tvrdnje odlučila se upisati na jednodnevni tečaj rukovanja vatrenim oružjem te provesti neko vrijeme s takvim čudacima. Kao što i u prilogu možemo lijepo vidjeti da se ne radi o nikakvim čudacima uočavamo da ona tijekom tečaja dolazi i do još jedne spoznaje i to kako pucati i rukovati vatrenim oružjem nije baš jednostavno i lagano već dapače teško!

No, nakon takve spoznaje iako je svoj prilog napravila na osnovu lika počinitelja Adama Lanze reporterka niti u jednom trenutku nije dovela u pitanje niti jedan detalj iz službenog izvješća.

Čak niti kako je moguće da u kratkom roku nevješt i mentalno bolestan mladić ispali toliko metaka sa takvom preciznošću i efikasnosti?
Zar samo radi toga što je pucao kako se u prilogu ističe „iznimno moćnim“ oružjem, puškom AR-15 konfiguracije?

Niti ne postavljući ovakva pitanja, reporterka nas časti još jednim briljantnim otkrićem, lakom i jednostavnom nabavom vatrenog oružja u Americi. Odlazi na neki sajam oružja, tajno snimajući kamerom (jer joj navodno na nekoliko sajmova nisu dopustili da snima?!) i uspijeva kupiti oružje. Tu svoju malu akciju, a ujedno i podlu diverziju začinjava tvrdnjom kako psihički bolesnici poput Adama Lanze bez ikakvih problema mogu doći u posjed vatrenog oružja.

No, ono što je zanimljivo, reporterka ne navodi da je ona oružje kupila u Teksasu, a radi prilog o incidentu u Conecticutu, državi koja je itekako udaljena od Teksasa. Također ne navodi da je Adam Lanza u posjed oružja došao kaznenim djelom!

Da oružje nije njegovo već njegove majke, koju je on prema službenim izvješću prethodno usmrtio.

Previdjevši gledateljstvu objasniti da se SAD sastoje od 52 savezne države sa različitim zakonskim regulativama (mnogi gradovi i okruzi također imaju svoje posebne zakonske odredbe) njena osnovna sugestija jest da u većini američkih saveznih država bilo tko, bilo kada i bilo gdje u Americi može legalno doći u posjed vatrenog oružja.

Ova tvrdnja iako naprosto netočna u široj javnosti je odavno prihvaćena kao notorna činjenica koju ovakvi prilozi dodatno učvršćuju.

Kako bi dodatno dramatizirala i cijelu situaciju s nabavkom oružja učinila još strašnijom, zabrinuta nam reporterka radi intervju sa majkom navodno od djetinjstva psihički bolesnim dječakom starim četrnaest godina gdje otkriva kako je mladić toliko agresivan da majka mora sakrivati i noževe iz kuhinje. Vrhunac intervja dolazi u trenutku kada majka otkriva kako je došla do informacije da je njihov rođak, a koji skuplja oružje, nedavno vodio njenog sina na streljanu gdje ga je učio pucati iz 9 mm pištolja!

Osim što nam se neizravno sugerira kako je „bad guy“ rođak dakle opet onaj iz populacije što posjeduju i vole oružje, reporterka daje priliku i zabrinutom očuhu da se pojavi pred kamerima što ovaj koristi da dječaku postavi vjerojatno unaprijed dogovorena pitanja od kojih jedno zvuči uistinu morbidno: „Bojiš li se da bi nekog mogao ozlijediti kad tako podivljaš?“, na što momak odgovara „Pa malo“.

Iako na kraju reporterka kaže da nema nikakvih argumenata da je momak opasan ona ipak iznosi pretpostavku koju izriče kao tvrdnju da će momak kada odraste, a ako se zakon ne izmjeni lako kupiti oružje!

Moram biti iskren i priznati kako već dugo nisam javno negdje vidio tako slično otvoreno sotoniziranje cijele jedne skupine ljudi kao što je bilo u ovom prilogu.

Ako bi bili realni, a prema ovome što nam prilog sugerira, svi vlasnici oružja koji imaju djecu tinejdžerske dobi trebali bi biti javno označeni problematičnim i potencijalno opasnim skupinama!

Naime, nisam također siguran da postoji bilo koja obitelj s djecom koja se nije suočila s pubertetskim bubicama svoje djece! Pa danas je postalo sasvim uobičajeno i normalno da djeca „nasrću“ na svoje roditelje, a pritom nam psiholozi sugeriraju da razgovaramo i razgovaramo jer djeca imaju svoja prava?

Po praksi koja je već zavladala i u HR bilo koja svađa sa djecom povlačila bi za sobom mjere poput preventivnog oduzimanja oružja od roditelja, žigosanje obitelji kao potencijalno opasne i u konačnici stavljanje pod nadzor iste. No, i dalje bi mali problem noževa u kuhinji jer eto u prilogu majka američke obitelje sakriva noževe po kuhinji sve kako ne bi njeno „problematično“ dijete došlo u posjed istih.

Nitko se pritom nije pitanje koja je granica takvih krajnosti?

Vratimo se ipak prilog i vidio što nam on još sugerira.

Bez ijednog jedinog argumenta da će se to i dogoditi, reporterka ne postavlja pitanje, onda daje izričitu TVRDNJU kojoj izravno gledateljstvu šalje jasnu poruku da će psihički bolestan i opasan momak sigurno kupiti oružje i da društvo nešto treba poduzeti kako do toga ne bi došlo, a to su promjene zakona, kako onih koji reguiliraju nabavku i posjedovanje vatrenog oružja tako i onih koji određuju skrb o duševnim bolesnicima.

No, pokušajmo si samo postaviti pitanje što mi znamo o ovom zadnjem dijelu priloga koji govori o obitelji s bolesnim djetetom?
Ne znamo NIŠTA osim onoga što nam je serviramo!
Identitet osoba je promijenjen, lica su zamagljena i to je sve što smo vidjeli, dakako uz razgovor koji smo čuli i koji može biti itekako montiran!

Pokušamo li samo obrnuti situaciju možda se možemo zapitati radi li se o problematičnoj obitelji koja je to napravila za novac? Kako smo čuli majka je navodno bolesnog mladića odavno htjela hospitalizirati, ali propisi su takvi da ne predviđaju hospitalizaciju no ukoliko plati pozamašnu svotu mali bi možda i mogao biti hospitaliziran! Možda joj mali smeta kako bi ona s novim partnerom (u ovo slučaju očuhom dječaka) nastavila drugi, bolji život bez „ožiljaka“ prošlosti, pa ga se najelegantnije riješiti tako da ga se proglasi ludim i strpa u psihijatrijsku ustanovu? Možda mladić uopće nije bolestan već naprosto samo zlostavljan od očuha? Ne bi bio niti prvi niti zadnji koji je zlostavljan!

Ako bih tako pristupili tome prilogu promijenila bi nam se i percepcija!

Ipak kraj priloga nam otkriva pravu bit i cilj koji stoji iza njega, a to je da sve pucnjave nisu iste!

Bez obzira na sličnosti i strašne žrtve možemo uočiti u jednom detalju s kraja priloga o Američkoj ovisnosti kada reporterka u razgovoru s demokratskim kongresnikom Adamom B. Schiffom postavlja opet sugestivno pitanje, „Ali ništa se nije promijenilo nakon pucnjave u Aurori u kinu (poginulo 12 osoba dok je 70 bilo ozlijeđeno)?“, na što kongresnik odgovara „Da, istina je, ali ovo je drugačije!“, jasno otkrivajući kako čimbenik stradavanja djece ima daleko veći učinak na javnost te stoga ostavlja kao takav i veće mogućnosti djelovanja što nas opet vraća na početak moga posta u kojem naglašavam kako su djeca nažalost najbolje sredstvo manipuliranja.

Projekt Orion i njegove posljedice

Sasvim je sigurno da je pokolj u Sandy Hook školi strašno odjeknuo u cijelom svijetu te je temeljem svoje strahote poslužio Obaminoj administraciji kao zamašnjak ka jačem nastojanju ograničavanja zakonskih odredbi koje reguliraju nabavu i posjedovanje oružja s krajnjim ciljem vrlo vjerojatne potpune zabrane posjedovanja većine vatrenog oružja, posebice onog kojeg se naziva jurišnim.

Ključni detalj te inicijative jest nastojati progurati ideju kojom bi se zabranila nabava i posjedovanje svog tzv.jurišnog oružja odnosno ono što predlagači podrazumijevaju pod jurišnim oružjem.

Perfidnst ove inicijative jasno se ogleda u definiciji onoga što se to smatra jurišnim oružjem.

Mnogi su prepoznali krajnji cilj odnosno stvarnu opasnost putem koje određene političke elite žele u potpunosti razoružati svoje građane kako bi ostvarili bolju kontrolu i nadzor nad njima.

Naime, opis koji definira pojam jurišnog oružja toliko je širok da se gotovo pa svako vatreno oružje može smatrati jurišnim oružjem.
Iako zvuči kao znanstvena fantastika ovakva nastojanja gotovo pa su stvarnost, a slični incidenti ponajviše u anglosaksonskom dijelu svijeta već su i doveli do djelomične pa u konačnici i potpune zabrane posjedovanja vatrenog oružja.

I sve po sličnom obrascu i primjeru…

Tako je pucnjava u školi u Dunblaneu, malom škotskom gradiću 1996.godine (16 mrtvih od čega petnaestero djece u dobi od 5-7 godina starosti) dovela u Velikoj Britaniji samo u dvije godine do zabrane civilnog posjedovanje suvremenih pištolja i revolvera svih kalibara. Ovoj zabrani prethodio je 1987.godine tzv.Hungerford incident nazvan po engleskom gradiću u kojem se dogodio (također 16 mrtvih i 15 ranjenih) koji je potaknuo zakonsko ograničavanje posjedovanja svih vrsta poluautoautomatskih pušaka s centralnim paljenjem i ograničavanje kapaciteta pušaka sačmarica.

U konačnici niti jedno od tih zakonskih ograničavanja nije povećalo opću sigurnost građana niti je smanjilo broj djela počinjenih s vatrenim oružjem što jasno govori u prilog neučinkovitosti odnosno jasno promašenog cilja, ako je opća sigurnost društva uopće i bila cilj.

Isti obrazac po kojem su ovi masakri počinjeni i posebice psihološki profili ubojica odgovaraju odrednicama i smjernicama tajnog CIA-inog projekta nazvanog Orion za koji se lako može pretpostaviti da se provodi u praksi.

No, što je u stvari projekt Orion?

Osnova ovog tajnog dugoročnog plana jest putem droga i hipnoze utjecati na unaprijed odabrane osobe slabijeg duševnog stanja te u njima stvoriti želju za ubojstvima, a koju bi usmjerili prema školama. Dakle prema djeci! Ovakvi bi incidenti sa mnogo nedužnih i nasumice odabranih žrtava trebali izazvati osjećaj nesigurnosti i potaknuti stvaranje „anti gun“ lobija među građanstvom koje bi se u konačnici dobrovoljno razoružalo.

Dakako postavlja se pitanje postoji li uopće projekt Orion ili je on samo puka fikcija?

Osobno smatram da više nije niti važno je li projek Orion stvaran ili spada u red izmišljotina jer sve ono što je u njemu opisano danas se po identičnom obrascu u praksi i provodi.
Dapače i više nego uspješno.

Što nam sugeriraju ovakvi prilozi?

SAD-a i Europa dijametralno su suprotni svjetovi, po svemu.
Posebice u pogledu zakonske regulacije civilnog posjedovanja vatrenog oružja.

Pitanje koji bi si trebali postavi zašto bih nas onda uopće njihovo unutarnje stanje u društvu, a po pitanju „problematike“ oružja uopće trebalo i najmanje zanimati?

Možda tek kao fenomen ili „dobro“ iskustvo iz kojeg možemo nešto naučiti, ali zar već nismo bili dovoljno „trovani“ patetičnim dokumentarcima pojedinih svjetskih licmjera kojima je važna samo zarada, a nikako ne i briga za općenitu dobrobit cjelokupnog društva?

Ponovo treba istaknuti inteligentnog i promućurnog licemjera Michaela Moora i njegov dokumentarac o američkoj opsesiji vatrenim oružje!

Njemu treba skinuti kapu za učinjena djela, no s druge ga strane treba i razotkriti u svoj njegovoj licemjernosti!

S jedne strane ovaj nagrađivani filmaš i politički aktivist postavlja pitanja o teškim posljedicama civilnog posjedovanja vatrenog oružja propitkujući uzroke i posljedice i nameće svoj stav o boljitku društva bez oružja, dok s druge strane sebi ostavlja privilegiju posjedovanja vatrenog oružja i zaštite, dakako naoružanim ljudima.

Ne radi li slično po istom obrascu i sa istim ciljem i Hilary Andersson u svome prilogu?
Što nam ukazuje taj prilog?

Da SAD ima problem s određenim zakonskim regulativima nabave i posjedovanja vatrenog oružja ili da je vatreno oružje i oružje samo po sebi općenito zlo?

Osobno se mogu složiti da u mnogim državama SAD-a to pitanje baš i nije sretno riješeno te da bi trebalo ipak izvršiti određene zakonske promjene, ali ponajviše u smislu reguliranja nadzora na oružjem te u konačnici i njegove dostupnosti.

Ono što reporterka ne iznosi jest da u SAD-u postoje mnogi gradovi u kojima je u potpunosti zbranjeno posjedovanje vatrenog oružja i da su upravo baš ti gradovi centri s najvećim postocima kriminala uključujući i nasilna djela počinjena vatrenim oružjem! Da zakonska zabrana posjedovanja vatrenog oružja nije donije ništa dobroga, dapače. Dok s druge strane, oni dijelovi SAD-a s liberalnijim zakonskim odredbama žive u boljem i sigurnijem okružju!

Načelno gledajući Europa ima daleko bolje riješeno zakonsko pitanje nabave i posjedovanja vatrenog oružja. I ne suočava se s sličnim problemima kao Amerika!

No, zadnjih je godina zamjetno da se slični pokolji prelijevaju i u Europu.
Slučajno ili ne, opet u zemljama pod angloameričkim utjecajem.

Nakon Velike Britanije i Norveška, zemlja s najvišim socijalnim standardom i svojevrsna oaza blagostanja i mira, našla se na udaru manijakalnog luđaka Andersa Breivika čiji je pokolj nevinih učenika nezapažen na tlu Europe.
Jeli to samo bila samo osveta društvu i želja za slavom jednog luđaka ostaje istrazi da utvrdi!

No, ono što je u prvi mah odmah izašlo pod lupu javnosti jest „problematika“ oružja koja je preko noći u Europi postala osnovni problem društva i prijetnja njegovoj sigurnosti unatoč višegodišnjoj pozitivnoj praksi.

Najednom se više nitko ne osjeća sigurnim, dok se vlasnici i ljubitelji oružja u trenu pretvaraju u čudake, manijake i potencijalne masovne ubojice. Mediji svojom hajkom preko noći počinju strašiti ljude stvarajući razdor na one koji su za i one koji su protiv oružja gradeći među njima duboki jaz suprostavljenih strana. Tako se unatoč dugogodišnjem mirnom suživotu odjednom ljudi koji ne žele posjedovati oružje počinju plašiti onih koji posjeduju isto.

Ključan čimbenik cijelog straha postaju mentalne bolesti te se najedanpot ljubitelji oružja stavljaju pod lupu možebitnih psihičkih bolesnika kojima su nužni posebni i dodatni psiho testovi i provjere svih vrsta. I to ne tek jednokratnih provjera već konstantnih i redovitih testova cilj kojih jest otkriti i najmanje tragove sumnjivog ponašanja i u konačnici zabraniti i strogo ograničiti pristup bilo kojoj vrsti oružja uključujući i kuhinjske noževe.

I tu ne leži problem jer dakako da bi budući vlasnici vatrenog oružja trebali proći psiho testove i provjere problem je u tome što je namjera zakonodavca odnosno što će se to u budućnosti smatrati mentalnim problemom koji bi vas eliminirao kao budućeg vlasnika oružja?

Prema prilogu koji nam je Hilary Andersson tako patetično servirala ne možemo, a ne zapitati se hoćemo li svi jednog dana biti proglašeni duševnim bolesnicima ili to već i jesmo?

Pogledamo li samo opet Ameriku, pa uz tzv.opsjednutost oružjem, možemo tako zamijetiti i svojevrsnu opsjednutost manijakalnom potrebom za parničenjem (tužbama odnosno odvjetnicima) i psihijatrijskom pomoći (psihjatrima). Prema njima svaki bi normalan čovjek trebao redovito odlaziti psihijatru, a ako odlaziš psihijatru onda definitivno imaš određenih mentalnih problema što znači i da si potencijalni manijakalni ubojica kojem treba ograničiti pristup vatrenom oružju.

Koju nam takvo promišljanje i takav stav šalje poruku?
Da smo svi psihički bolesnici koji ne smiju doći u priliku posjedovati vatreno oružje!

Namjerno nisam rabio termin cjelokupno društvo jer od takve kolektivne dijagnoze pogađate izuzeti će biti samo pripadnici političkih i financijskih elita. (U Hrvatskoj imamo i primjere čudovornog ozdravljenja političara netom instaliranog na ministarsku poziciju!)

Ti tzv. politički elitisti ljubomorno će privilegij posjedovanja oružja osigurati sebi, svojim obiteljima i svome imetku.

Upravo u trenutku dok ti isti političari običan puk uvjeravaju u besmislenost, pa čak i propitkuju zakonsku opravdanost instituta samoobrane posebice one vatrenim oružjem, dotle bez ikakve trunke skromnosti pravo na samoobranu daju sebi.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.