Blogosfera Shooting Range

Jesu li pariški teroristi profesionalci ili nisu?!

Objava 12. siječnja 2015. 1 komentara 607 prikaza
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell
Charlie Hebdo

U trenutku kada su se u Parizu zbili nedavni krvavi teroristički napadi na sjedište satiričkog tjednika Charlie Hebdo, a koji su rezultirali brutalnim ubojstvima nenaoružanih civila mediji su započeli svoje frenetično izvještavanje.

U takovoj poplavi raznih izvješća obično se u pravilu nastoji javnosti predočiti što više informacija koje bi trebali rasvijetliti sve aspekte nemilih događaja. Traže se komentari i mišljenja raznoraznih stručnjaka. Stručnjaka za sigurnost, geopolitička pitanja, terorizam, politiku međunarodnih odnosa kao i mnogih drugih.

Po nekom nepisanom obrascu javni nastupi većine stručnjaka nažalost dodatno dramatiziraju već ionako tešku i naelektriziranu situaciju.

Kao da šok i panika počinjenog krvoprolića nisu same po sebi dovoljne!?

Većina njih tom prilikom javnosti se obraća nekim isuviše stručnim jezikom koji iskreno sumnjam da razumije više od pet posto gledateljstva, slušateljstva ili pak čitateljstva. Zavisi koji im je medij u tome trenutku dostupan.

Uistinu je zadivljujuće vidjeti tu ozbiljnu utrku u dodatnom kompliciranju i nabrijavanju ionako već nabrijane situacije. Dodamo li k tome i senzacionalne naslove u tiskovinama događaji poprimaju neku dodatnu, višu dimenziju.

Meni osobno bilo je vrlo zanimljivo čitati i slušate ozbiljne komentare stručnjaka s još ozbiljnijim i zabrinutijim grimasama na njihovim licima kako nastoje javnost, a ujedno vjerojatno i sami sebe uvjeriti u smrtnu istinitost svojih tvrdnji.

Dakako, sasvim je jasna psihologija i potreba obraćanja javnosti nerazumljivim jezikom!

Uostalom pa to svaki dan vidimo od političara diljem svijeta.

S jedne strane na taj način oni dodatno zbunjuju neupućene, a s druge pak ostavljaju dojam visoko obrazovanih osoba upućenih u tajne nedostojne običnog puka.

Naime, moramo imati na umu da stručno izražavanje čini važnijim i moćnijim onoga tko se njime služi!

I većina tome teško odolijeva.

Samodopadnost je uvijek bila jedna od onih osobina ličnosti kojoj se teško odolijevalo.

Ne daj Bože jednostavnog izražavanja!

Ono bi moglo biti protumačeno kao neznanje, a to mnogi stručnjaci ne žele jer onda ih narod ne bi smatrao stručnjacima. A onaj tko o njihovoj materiji pokuša taj isti problem, ali ovaj put jednostavnim rječnikom pojasniti i približiti većini (o.a.popularizirati) ozbiljno riskira da ga pribiju na stup srama etiketirajući ga kao „popularizatora“!

Kada slušamo ili čitamo te i takove ozbiljne komentare moramo se zapitati jeli autorima stalo do predstavljanje vlastite slike o sebi ili do toga da njihovo znanje dopre do ljudi?

Vjerojatno se radi o ovom prvom jer kako inače objasniti iznošenje neutemeljenih tvrdnji koje osim što uhu stručno zvuče niti jednom činjenicom ne potkrepljuju istinu.

Ili je javnost toliko nezainteresirana i zaglupljena do te mjere da je prosta u prihvaćanju što bombastičnijih i ozbiljnijih priloga čija tajanstvena pozadina daje toj istoj javnosti konačni osjećaj važnosti.

I baš u inat tim stručnjacima pokušati ću dati jedan drugačiji profil pariških terorista posebice se vezujući za njihovu navodnu „profesionalnost“!

Naime, već prvog dana napada na redakciju Charlie Hebdo časopisa hrvatski su se stručnjaci mahom olako složili u jednom, a to je kako se radi o profesionalnim napadačima odnosno teroristima.

Kao prilog tomu mnogi su iznijeli detalje koji su trebali potvrditi njihove tvrdnje poput hladnokrvnosti (napad izvršen bez panike), odlučnosti, iznimne vojne vještine te brižno isplaniranog napada.

Da bi dodatno potkrijepili svoju tezu o „profesionalnosti“ dodatno su naglasili detalje poput tipično vojnih kretnji (ma što to značilo..sic!!!), hladnokrvnog u hodu potvrđujućeg pogotka u tijelo policajca na zemlji, evidentnog znanja rukovanja oružjem, pojedinačnog pucanja umjesto rafalnog pa čak i smirenog kupljenje predmeta (tenisica) s kolnika pored vozila.

No, krenimo redom…

Jesu li uistinu počinitelji ovog gnjusnog čina profesionalci ili tek zavrbovane mlade osobe kakvih možemo pronaći u bilo kojem mjestu na svijetu uključujući i naše susjedstvo?

Misli li se pritom na profesionalne teroriste ili profesionalne ubojice/samoubojice?

Kako nam taj dio nije pojašnjen polemiku ću usmjeriti na njihov „modus operandi“ (i ovo zvuči vrlo učeno, zar ne… ;) … ) te nastojati razbiti famu o posebno profesionalno uvježbanim ubojicama.

Dakle, moje osobno mišljenje jest da se ne radi o nikakvim profesionalcima, bar ne u stvarnom i pravnom smislu te riječi te ih ne treba dodatno uzdizati na nivo na kojem ne pripadaju. U ovom slučaju radi se naprosto o beskrupuloznim ubojicama potaknutih vjerskim radikalizmom, a ne pripadnicima nekakvih posebnih postrojbi nadljudskih sposobnosti i vještina.

I to ću pokušati dokazati!

 

Hladnokrvnost/odlučnost

Kao najznačajniji detalj po kojem naši stručnjaci ove ubojice identificiraju kao profesionalce jest  hladnokrvnost izvršenja djela!

Pitanje koje nam se onda samo po sebi logično nameće jest čini li nas hladnokrvnost profesionalcem? Dakako, da ne.

Ako govorimo o ubojicama primjerice tek puko praćenje crne kronike s naših ulica otkrit će nam pregršt hladnokrvnih ubojica. Jesu li oni po tome onda profesionalci? Nisu! Oni su naprosto psihopatske ubojice od kojih su mnogi čvrsto odlučili svoju mračnu ideju sprovesti u djelo.

Tako i hladnokrvnost pariških ubojica možemo jednostavno objasniti odlučnošću (ne ulazeći pritom u motive i temelje te odlučnosti) psihopata. Pritom čak načelno psihopat nužno nije niti ne mora biti ubojica! Hladnokrvnost kao takva je bitna odlika psihopata, ali ne nužno i profesionalaca. Pa tako niti profesionalnih ubojica. Naime, mnogi su tzv. profesionalci znali pokleknuti pritisku gubeći prisebnost u kritičnim situacijama. Temeljem toga jasno je kao dan da hladnokrvnost nije nešto po čemu se prepoznaje profesionalca niti je profesionalac nužno hladnokrvan. U ovom je slučaju hladnokrvnost, po osobnom skromnom mišljenju, tek čvrstom odlučnošću dodatno potaknuta karakterna osobina osobnih ličnosti ubojica. Ključni detalj koji  mnoge dovodi u zabludu profesionalizma jest odlučna riješenost počinitelja sa suočavanjem posljedica određenog čina bez obzira na cijenu. U takvim situacijama, kada je osoba ili osobe, spremne na posljedice svojih dijela bez obzira na cijenu, a koja u pravilu uključuju i njihovu smrt, dolazi do smirenosti odnosno hladnokrvnosti. No to, ponavljam,  nikako ne znači da se radi o profesionalcima.

Na taj način jednostavno je objasniti i smireno, bez panike kupljenje tenisice s kolnika prije ulaska u vozilo i odlaska s mjesta događaja, a koja je jednom stručnjaku upravo ključni dokaz profesionalnosti. Eto baš…  

 

Vojne vještine/naoružanje

Svi naši stručnjaci koji su izašli s svojim mišljenjem u medijima složni su također u još jednom detalju koji dodatno potkrepljuje njihov stav o profesionalnim počiniteljima djela, a to je navodno evidentno vojno umijeće počinitelja! Kao prilog tomu iznose se činjenice kako je vidljivo da su vješti u rukovanju automatskom puškom „Kalašnjikov“, pucaju k tome pojedinačnom paljbom te s jednim metkom pogađaju policajca na ulici, kreću se kao uvježbani vojnici i dr. Kao definitivna potvrda rabi se „hladnokrvno“ u hodu ispaljivanje metka u već ranjenog policajca dok se isti previja od bolova ležeći na stazi uz kolnik.

No, jeli to baš tako ili tek na prvi pogled samo djeluje?

Počnimo od izbora oružja. Zašto baš „Kalašnjikov“ kao oružje izbora, a ne netko drugo?

U pripremi iz organizacijskog centra nalogodavca koji je potaknuo izvršenje ovog zlodjela očito se razmišljalo kako će počinjenje vatrenim oružjem, a ne eksplozivom izazvati veći šok na javnost. I u tome su definitivno bili u pravu što znači da se radilo o dobro promišljenoj odluci. Kada je već takva odluka donesena sasvim je logično, a i praktično izabrati „Kalašnjikov“ kao oružje izbora. Prvi i ključni razlog jest laka dostupnost ovakvog tipa naoružanja. Ne treba smetnuti s uma kako je do oružja tzv. istočnog podrijetla puno lakše doći na crnom tržištu od onog zapadnog. Osim što je lako dostupno ovo oružje pruža i veliku razornu moć koja je upravo poželjna za ovakav tip zločina cilj kojeg je počiniti što krvavije nedjelo. Dakle, odabir oružja nije ništa posebno niti se po njemu može zaključiti kako se radi o profesionalcima.

S druge pak strane jedan od također navodnih ključnih detalja kako se ipak radi o profesionalcima jest činjenica da su počinitelji bili obučeni u rukovanju „Kalašnjikovim“. Kako to znamo? Pa navodno su se kretali i rabili oružje kao profesionalni vojnici, a ujedno znaju i efikasno pogađati?

Jesu li uistinu počinitelji obučeni baš onako kako to tvrde naši stručnjaci!

Izvjesni stručnjak čak decidirano navodi da jedan atentator gađa policajca bez ciljanja i „s ramena“ i pogađa ga od prve s dvadesetak metara! Koliko god gledao snimak pucnjave ja nikako to nisam uspio vidjeti. Dapače čuo sam ispaljenje desetak metaka  s isto tolike približne udaljenosti u smjeru policajca prije negoli je jedan od terorista dotrčao i pogodio ga iz neposredne blizine. Očito ga je jedan od ispaljenih metaka i pogodio! Pitanje svih pitanja jest kako li je taj stručnjak vidio što je vidio?!?!

Eh sad, dođoh u napast napisati nešto što bilo bi neprimjereno blogu, al ipak ću odustati od toga…Jer svatko ima pravo na svoje mišljenje, no onda se ipak ne smiješ predstavljati stručnjakom. Tada se od tebe očekuje realnost, a ne tek puko fantazijsko mišljenje odnosno nagađanje.

Kako se bavim oružjem što uključuju i previše pucanja, a sudjelovao sam i u mnogim obukama u rukovanju vatrenim oružjem mislim da sam dovoljno kompetentan kako bih mogao nešto suvislo napisati, a da to ima i neke argumente.

Naime, uistinu mi nije jasno koje i kakve su to vojne kretnje počinitelji napravili da bismo ih mogli identificirati kao profesionalce? Možda pojedinačno pucanje?

Pa dajte… Ne živimo u šezdesetim ili sedamdesetim godinama prošlog stoljeća da su nam  jedine informacije dostupne temeljem holivudskih ratnih filmića…

Nazvati nekoga profesionalcem samo zato što puca iz „Kalašnjikova“ i to pojedinačnom paljbom osim što je površno i vrlo je neozbiljno spram javnosti. Danas su informacije dostupne svima i to u vrlo kratkoj jedinici vremena. Za temeljnu obuku funkcionalnosti oružja, a pritom mislim da čisto mehaničku funkciju punjenja oružja i opaljenja, dovoljan vam je pristup internetu i naći ćete hrpu materijala, pisanog i video, koji će vam do u detalje objasniti sve. Ako želite vidjeti kako to funkcionira u praksi u krajnjoj vam liniji niti ne treba stvarno oružje. U bilo kojoj pristojnoj specijaliziranoj trgovini danas možete kupiti „airsoft“ replike koje gotovo pa u cijelosti mehanički izgledaju i funkcioniraju kao pravo oružje osim što ne mogu ispaljivati prave metke. Čak i mnoge službe upravo baš upravo radi realističnosti, a u smislu temeljne izobrazbe u obuci početno rabe takve replike oružja.

Upravo baš što se tiče vještine pucanja moram priznati da se tek tu ne slažem s mišljenjem naših stručnjaka, a mislim da ipak imam itekako više temelja od svih njih zajedno za takvu tvrdnju. Za razliku od njih meni je to već više od dvadeset godina hobi, a i sportska disciplina u kojoj se natječem.

I moram priznati da uopće ne vidim neku posebnu vještinu pucanja u činu egzekucije bespomoćnog policajca s udaljenosti od pola metra, kao što je ne vidim niti u ubijanju nenaoružanih civilnih osoba u uredima časopisa Charlie Hebdo. Posebice ne da bi se mogla svesti pod profesionalizam!

Nadalje nigdje na snimkama nisam vidio neke posebne kretnje koje bi ukazivale da se radi o obučenim osobama odnosno profesionalcima kako nam je sugerirano. Dapače ono što sam uspio vidjeti sve je samo ne uvježbano vojno kretanje, niti u bilo kojem obliku. Teroristi oružje nisu držali kao obučeni i posebni pripremljeni vojnici, a kretanje je takvo da jedan drugome ulaze u liniju vatre što priznati će te nije baš dokaz profesionalizma. Skoro su se čak u jednom trenutku i međusobno sudarili! Detalj koji baš ne govori u prilog teoriji o profesionalnim počiniteljima.

Ali eto netko je u tim kretnjama prepoznao pokrete koji odaju profesionalizam!

Vjerojatno je

 

Izvršenje/priprema

Još jedan segment u kojem su mnogi prepoznali obrise vojnog profesionalizma. Ključan je odabir mete, upad, izvršenje napada i opet način uporabe vojnog oružja koji ukazuju da se ne radi o kriminalcima i amaterima. Dakle sve je jasno. Prema našim stručnjacima tako bi bilo da su svi kriminalci redom „niš koristi“ bijedni amateri kojih se ne treba bojati jer što…?!?

Iskreno, dalje mi je nejasna tvrdnja…

Valjda misle tako zbog toga što u ovome slučaju izričito opet ističu vojno oružje! Znači li to da su onda i oni kriminalci koje rabe vojno oružje profesionalci ili su i dalje tek bijedni amateri ma što to značilo? Pa ne očekuje li valjda netko da se u ovakav pokolj krene s lovačkom puškom?!?!

Kako sam o oružju već dovoljno ranije rekao htio bih malo analizirati način izvršenja te i tu demistificirati profesionalnost!

U odabiru cilja napada ne vidim nikakav obris profesionalizma! Svatko tko nekome želi nanijeti zlo može doći na ideju napasti bilo koga. To naprosto nije nešto što bi se ekskluzivno ticalo profesionalizma. Udarac u srce slobode medijskog izvještavanja sasvim sigurno spada u red inteligentno odabranih ciljeva no po čemu bi to značilo da je netko profesionalac?!

Upad u redakciju i počinjeni masakr niti po čemu također ne ukazuje na profesionalizam.

Dapače, čak mislim da jasno možemo vidjeti kako se uopće i ne radi o profesionalcima.

Naime, manje je široj javnosti poznato da su počinitelji u dolasku promašili zgradu redakcije te su upali u skladište tri broja dalje od ciljane zgrade. Uz to nakon što su se na ulici međusobno skoro izudarali, sjeli su u nasumično oteti auto i u očito paničnom bijegu uz put orobili benzinsku postaju kako bi uzeli hranu! Zar to spada u brižno planirani napad sa odstupnicom i pravcima izvlačenja?

Nadalje navodno je jednom od njih ispala osobna iskaznica u otetom vozilu te su ti vrhunski obučeni i pripremljeni teroristi u roku od dvanaest sati i identificirani!

Neki će reći da su i ovako bili spremni na smrt pa manje-više što su identificirani dok će drugi posumnjati u lažnu informaciju o izgubljenoj osobnoj iskaznici što otvara sumnje na namještaljku.
Kako kod bilo u oba se slučaja ne radi o profesionalnom činu. Ukoliko su željeli umrijeti mučeničkom smrću logičnije bi bilo da su se zabarikadirali u redakciji i borili do kraja. Ovako su ostavili sasvim drugačiji dojam, no nikako ne taj da se radi o profesionalcima. Ukoliko su zavrbovani i manipulirani s neke druge strane obavještajne priče onda tek nisu profesionalci.

I na kraju o kakvim se profesionalcima radi dovoljno govori činjenica kako su prošli u vatrenom okršaju sa pravim profesionalcima, francuskim specijalnim policijskim antiterorističkim postrojbama. Doslovno su pali bez ispaljenog metka što nikako ne ide u prilog tvrdnjama naših stručnjaka kako se radi o izuzetnim profesionalcima. A bili su teško naoružani. Da su uistinu bili likovi vrijedni definicije profesionalizma i među specijalcima bi bilo mrtvih. Ovako su samo svoju profesionalnost dokazali ubijajući nemoćne i nenaoružane civile.

 

Homo homini lupus

Posljednji teroristički događaji definitivno djeluju zastrašujuće.

Činjenica da se jedan običan dan svakome od nas u trenutku može iz obične idilične svakodnevice pretvoriti u pravi pakao s tragičnim posljedicama djeluje upozoravajuće.

I predstavlja realnost.

Sama narav terorističkog akta dovoljna je kako bi se među pučanstvom izazvala određena nelagoda. Uostalom to i jest cilj terorizma.

Izazvati strah i osjećaj nesigurnosti!

O motivima koji su doveli do ovog čina mediji su već dovoljno i jasno obradili tu temu.

No, zlo samo traži izgovor i ne treba ga još dodatno glancati i glorificirati davajući mu kvalifikacije koje ne posjeduje. Stvarajući famu o nekakvoj profesionalnosti sami potpomažemo povećanju „ugleda“ počinitelja i njihovih nalogodavaca, a ujedno dodatno strašimo svoju okolinu.

Nekada oni jesu vrhunski trenirani, a nekada kao što i ovaj slučaj govori naprosto nisu.

Teroristički akti samo su odraz zla koje je duboku ukorijenjeno u ljudskom biću.

Vjerski radikalizam kao jedan od inicijatora tek je jedna u nizu platformi i služi kao instrument u ostvarenju određenih ciljeva.

Stoga uvijek valja imati na umu bez ikakve potrebe za dodatnim mistificiranjem instrumenata zla kako je ono već i samo dovoljno strašno.

Još od trenutka kada je drhtavom, staračkom rukom Bijant iz Priene nevoljko na zidinama Apolonovog proročišta u Delfima dlijetom u kamenu uklesao svoju čuvenu maksimu „Većina ljudi je zla“ ljudska je civilizacija doživjela najdramatičniji sud koji je ikada izrekla grčka filozofija. Ova, ma kako ju svi mi na prvu ne željeli prihvatiti, maksima sposobna je uništiti svaku ideologiju i doktrinu temeljenu na ljubavi prema bližnjem svome. Unatoč vječitom pokušaju spašavanja dobre strane ljudskog roda peglanjem stanja stvari gdje nas Jean-Jacques Rousseau pokušava uvjeriti  kako je „čovjek ipak po prirodi dobar“ (o.a.to je isti onaj moralni filozof koji je tako vješto podvalio Mariji Antoaneti čuvenu izreku „frqu’ils mangent de la brioche odnosno hr. ako nemaju kruha, nek' jedu kolače“) nekako na kraju uvijek poentira i to nokautom Thomas Hobbes svojim sloganom „lat. homo homini lupus odnosno čovjek je čovjeku vuk“!

  • nobile157:

    Ovo smo (pre)dugo čekali... Malo je ovakvih tekstova danas a trebalo bi ih biti više.