Blogosfera Shooting Range

Koliko su građani Hrvatske uistinu naoružani ili kako je nož izgubio bitku protiv vatrenog oružja

Objava 05. studenoga 2013. 0 komentara 50 prikaza
Foto: Dubravko Gvozdanović
Foto: Dubravko Gvozdanović
Dubravko Gvozdanović

Svojedobno, ne toliko odveć davno da ne bude zabilježeno, tadašnja Vlada (ako ju tako i možemo nazvati) jedne rastuće i mlade nacije uvjeravala je domorodni narod zemlje koju su osvajali, kako im oružje uopće nije potrebno jer će se ta ista Vlada brinuti o njihovoj sigurnosti.

I dakako o svemu drugome ma što to značilo!

Taj narod mnogi danas nazivaju Indijanci, a neki čak i crvenokožci.

Iako su oba ova naziva sasvim pogrešna ona su postala sastavni dio suvremene zapadne kulture i općeniti pojmovi pod kojima prepoznajemo prave, neki bi rekli, originalne i prirodne stanovnike Sjevernoameričkog kontinenta.

U svakom slučaju bijeli čovjek i njegova Vlada smatrali su ih običnim divljacima, više manje nedostojnim normalnog života, no to je tek neka druga priča ili možda i nije…

Jer ipak i Indijanci su ljudska bića sa svim svojim pravima koja proistjeću iz činjenice da je i njih svemoćni Bog stvorio na svoju sliku i priliku…

A kao takva Božija djeca oni su se stoljećima prehranjivali svoje obitelji i sebi s oružjem u rukama. Dakako, oružje im nije samo služilo naprosto kao alat s kojim su dolazili do hrane već i kao sredstvo samoobrane što od napada divljih zvijera što od drugih ratobornijih plemena koji su ih ugrožavali.

I tako „jednog lijepog sunčanog dana“ u njihovoj zemlji pojavili su se čudni ljudi njima još čudnog izgleda i stila odijevanja sa sasvim jasnim namjerama – civilizirati divljake.

Nakon samo par stoljeća civiliziranja ti su ljudi na prirodnom teritoriju indijanske zemlje uspostavili nešto što su nazvali država/e s centralnom Vladom koja je igrom slučaja zavladala i Indijancima.

Sužavajući im životni prostor novi su gospodari ponudili sasvim poštenu ponudu bezobraznim Indijancima: Slobodno predajte oružje i ne trebate ništa brinuti. Za sve ostalo ćemo se pobrinuti mi!

Među Indijancima još uvijek je bilo i onih koji su „bijelim gospodarima“ i dalje vjerovali no također je bilo i onih koji su se odlučili boriti za svoju slobodu, zemlju i ono malo dostojanstva koje im je ostalo. Kako i priliči pravim divljacima, što uostalom Indijanci i „jesu bili“, dio neposlušnih odlučio je odbiti velikodušnu ponudu „legalne“ vlasti i suprostaviti joj se s oružjem u rukama.

Oni koji u postupku civilizacije nisu pobijeni potrpani su u rezervate gdje su polagano, većinom umirali živjeći životom nedostojnog čovjeka.

A što je najvažnije nisu imali slobodu iako su živjeli u prividu nametnute, umjetne slobodne. Preživjeli su tek samo bili preživjeli no ovaj put su ipak bili prosvijetljeni civilizacijom.

Danas nam povijest kazuje kako je priča o indijanskim „divljacima“ zavšila i kako se Vlada nakon što im je oduzela pravo na posjedovanje oružja pobrinula za njih.

Sličnih primjera brige za drugoga, a sve kroz prizmu određenih nazovimo ih zakonskih ograničenja možemo pronaći u svakoj civilizaciji, carstvu, kraljevstvu, slobodnoj republici pa čak i u intergalaktičkim imperijima znanstveno fantastičnih novela Ratova zvijezda.

Svugdje se provlači ista nit vodilja vladajućih garnitura…

Uvjeriti potlačene da se nisu u stanju brinuti za sebe već da je to jedino pravo i ekskluziva elita, ma koje one bile.

Od Istoka ka Zapadu i obrnuto bez obzira o kojem dijeliću ljudske povijesti govorili uvijek ćemo naići na jedan te isti i to ključni faktor vladavine, a to je oružje, bez obzira na tip i vrstu.

Povijest nas uči da ako želimo vladati da moramo biti jači, a to svakako u konačnici ostvarujemo oružjem.

Bez ikakve sumnje možemo biti uvjereni kako oružje oblikuje povijest i upravlja njome.

Oružje jednako porobljava i oslobađa, ali samo jedino kao alat čovjeka i nikako drugačije.

Dok god je tako, a tako će uvijek i biti postojati će i one malobrojne skupine koje tu činjenicu kroz kontrolu i nadzor oružja žele zlouporabiti i opet bez obzira na tip i vrstu.

Dakle, ako znamo da će uvijek postojati tzv. elitisti koji će željeti vladati nad većinom hoćemo li im dopustiti da nas razoružaju i ostave bez obrane?

Današnje civilizacijske tekovine navodno bi trebale svakom čovjeku osigurati život dostojan ljudskog bića.

Jedno od prava tih i takovih civilizacijskih tekovina trebalo bi biti i pravo na samoobranu svakog pojedinca.

Ako znamo da se samoobrana najbolje može postići uporabom oružja što ćemo učiniti?

Hoćemo li samo gledati kako nas vlast „legalno“ razoružava ili ćemo joj, zavedeni nametnutim stavovima o opasnostima „naoružanog“ civilnog društva, u tome čak i pomoći dobrovoljnom predajom oružja?

Ili bih se možda trebali više angažirati u zaštiti svojih temeljnih prava na legalno posjedovanje oružja?

Jedna od prednosti uređenih društvenih sustava koja proistječe iz svojevrsnog „ugovora“ između države i njenog građanina jest briga o sigurnosti svih građana.

Dok na općem planu država više manje uspješno štiti svoje građane od vanjskih oblika ugroze dotle je sasvim nesposobna na najprizemnijoj razini pružiti učinkovitu i stvarnu zaštitu svakog pojedinca.

Ne želeći obezvrijediti rad niti učinkovitost policije kao državne profesije notorna je činjenica kako policija nije u stanju pružiti neposrednu sigurnost svojim građanima.

Razloga je više i nisu tema ovog posta, no treba biti svjestan ograničenja policijskog poziva.

Prosto rečeno, a kada govorimo o sigurnosti pojedinca, policija gotovo uvijek u pravilu kasni.

Imajući to na umu pravo je i dužnost svakog građanina brinuti se o svojoj osobnoj sigurnosti, sigurnosti svoje obitelji i svoga doma.

U trenutku kada se suvremeno društvo suočava sa sve bezobzirnijim kriminalom, kada nasilje postaje dio opće kulture i sredstvo ostvarenja cilja, odgovoran pojedinac je zadnji stup sigurnosti društva.

Ako znamo da je to tako postavlja se pitanje zašto i tko pokušava oduzeti pravo pojedincu na samoobranu?

Iza pokušaja kriminalizacije samoobrane kao legalnog instituta, samim time i prava na posjedovanje oružja za kojim pojedinac u cilju zaštite može posegnuti sasvim sigurno stoje dublje namjere.

Nametanje ničim dokazivog no ujedno lako prihvatljivog kolektivnog straha od oružja i samim time pojedinaca naoružanog njime dio su sustavnog plana koji se kroz povijest nameće „podanicima“.

Još nitko nikada nije moralno opravdano i suvislo objasnio zašto bi se država ili njeni građani trebali bojati legalno naoružanih građana?

Nisu li takvi građani upravo temelj povećanja opće sigurnosti društva, a ne osnov njenog straha i uzročnik nesigurnosti?

Kako bi dodatno potaknuli i održali osjećaj straha među lakovjernim građanima svako malo nam se serviraju nekakve navodno šokantne informacije!

Takve sročene i ciljane informacije nisu ništa drugo doli tek maleni dio specijalnog rata koji određene grupacije provode spram svoga naroda.

Prema dobro smišljenom obrascu „šoka i nevjerice“, a putem „mainstream“ medija javnost periodično biva zasipana pažljivo sročenim tekstovima cilj kojih je stvoriti osjećaj straha i ugroze od izmišljenje prijetnje. Ovakvi tekstovi polazište imaju u stvarnim informacijama no prezentiranim na sasvim drugačiji način od onoga što u stvari jesu.

Kada govorimo o oružju, posebice o vatrenom oružju, zadatak je olakšan jer oružje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Posebice u slučajevima kada dođe do zlouporabe oružja.

U tim trenutcima javnost je izuzetno senzibilizirana i kao takva podložna manipulacijama. Jer u slučajevima kada su emocije u pitanju u pravilu onda razumu mjesta nema!

No, u onim trenutcima kada nastupi period bez incidenata s oružjem valja izmisliti nešto što će biti dovoljno šokantno da održi dovoljnu razinu straha kako ne bi došlo do opuštanja, a samim time i racionalnog promišljanja.

Jednu od takvih, inteligentno plasiranih informacija, pročitati smo imali prilike prije par dana na nekoliko naših internetskih portala.
Naime, u startu je sam naslov dovoljno šokantan da jednako privuče oko nepažljivog čitatelja kao i oko onog čitatelja kojeg ne zanima ništa više od crne kronike, sporta i eventualno celulita na boku neke domaće ili strane starlete!

Naslov „Hrvatska osma u Europi po broju „ljubitelja“ oružja, EK najavljuje strože propise o vatrenom oružju!“, trebao je biti dovoljno zastrašujuć da kod nepažljivog čitatelja potakne dodatnu fobiju od oružja koji se nadvio nad Europom pa se eto ona strožijim propisima mora braniti od svojih legalno naoružanih „divljih“ građana.

Iako tekst sam po sebi ne spada u ništa drugo doli evidentni propagandi pamflet jedne interesne grupacije, dakako izuzetne moćne, on čitatelju nastoji direktno sugerirati da Hrvatska spada u naoružanije zemlje Europe što je dakako samo po sebi sasvim logično čim se nalazi na tako visokom mjestu!

Autor ovog pamfleta sasvim je jasno računao na činjenicu kako će čitatelj „popiti“ predočenu informaciju bez da se imalo zapita jeli ona istinita.

No, koliko je u stvari Hrvatska odnosno njeni građani uistinu naoružana?

Kada bismo postotno izračunali ispada da je od cjelokupnog stanovništva 3,5-4 % (podatci se mijenjaju svake godine) hrvatskih građana naoružano. Dakako pri tome mislimo na legalne posjednike vatrenog oružja.

Zar je to toliko zastrašujuć postotak da bi se ostatak stanovništva Hrvatske ili ne daj Bože Europe trebao bojati?

Dakako, da nije jer prije osim što se radi o malom postotku od cjelokupne populacije radi se i o odgovornim i poštenim građanima koje su svoje pravo ostvarili prema posebnim uvjetima posebnog Zakona.

Iako je sasvim jasno da legalno naoružani građani bilo koje države ne predstavljaju nikakvu prijetnju sigurnosti društva u cijelosti oni u pravilu prva meta udara jer prije svega predstavljaju neku eventualnu prijetnju vladajućim elitama.

Kako bi se dodatno osigurali odnosno osigurali nesmetano provođenje svoje volje (jer pretpostavljaju da policiju i vojsku posjeduju i drže pod kontrolom) te elite u zadnje vrijeme sve otvorenije i žešće agitiraju na legalne posjednike vatrenog oružja, kao posljednje i jedine koje u potpunosti ne mogu kontrolirati.

Ravnajući se logikom da ako se nekoga ili nešto ne može kontrolirati onda to valja eliminirati i iskorjeniti te elite su u svojevrsnoj ofanzivi prema legalnim posjednicima vatrenog oružja.

Slično kao i u slučaju priče o Indijancima s početka posta narod se treba uvjeriti da će mu vladajuće garniture, a u zamjenu za oružje (u ovom slučaju zakonsko pravo na oružje i samoobranu) i dobrovoljno odricanje na pravo posjedovanja istog osigurati svu potrebnu zaštitu.

Da bi se građanina potaknulo na tzv. dobrovoljno odricanje toga svetoga prava potrebno je kod njega poljuljati vjeru u potrebu za tim pravom.

Dapače, po mogućnosti potaknuti i svojevrsno gnušanje prema tome pravu.
A ovakvi natpisi u potpunosti služe toj svrsi.

Osim „šokantnog“ naslova kroz sam se tekst proteže jedna uistinu morbidna i kontradiktorna teza o tome kako se Europska komisija želi pobrinuti da legalno oružje ne dođe na nelegalno tržište te stoga treba donijeti strožije propise kojima bi se dodatno ograničilo pravo nabavke i pojedovanje te u konačnici u potpunosti i zabranilo civilima.

Izjave tipa: „Cilj nam je pojačati borbu protiv ilegalne uporabe vatrenog oružja kako bi spriječili da kriminalci ili mentalno poremećene osobe ne iskoriste pravne praznine zbog različitih propisa u Europskoj uniji” ( izjavila je povjerenica Malmstroem.)“, samo treba istaknuti ozbiljnost navodne opasnosti koja se nadvila nad Europom.

Navodni je cilj komisije koji možemo vidjeti u izjavi dotične povjerenice: „Komisija između ostaloga predlaže da se pooštri legalna dostupnost vatrenog oružja, smanje mogućnost da ono završi u nelegalnim rukama te uskladi označavanje serijskim brojevima kako bi se lakše ušlo u trag oružju koje koriste kriminalci.“

Osim što je apsurdna sama po sebi te činjenično, a i pravno nepismena, ova izjava osim zastrašivanja čitateljstva nema niti jednu drugu namjeru.

Zakukuljena u plašt satkan od lažnog straha i običnog lupetanja te dodatno obavijena navodnom ozbiljnošću ova je izjava jasan pokazatelj skrivenih namjera.

Iako nitko nikada nije POJASNIO niti ARGUMENTIRAO koliko je to legalnog oružja završilo u nelegalnim rukama (misli se na oružje u legalnom vlasništvu civila) konstantno se ističe potreba za zaštitom od nečega što nikada samo po sebi nije bilo sporno niti je bilo problem, a kamoli prijetnja sigurnosti!

Zaštitom od pošasti nazvane „legalno oružje u legalnom posjedu građanstva“!

Dakle, i ovo malo naoružanih „divljaka“ treba milom i silom razoružati (jer nametanje nepravednih i ničim utemeljenih zakonskih propisa jest u načelu sila)!

Ista nam povjerinica u pamfletu ističe zašto to treba učiniti: „Cilj nam je pojačati borbu protiv ilegalne uporabe vatrenog oružja kako bi spriječili da kriminalci ili mentalno poremećene osobe ne iskoriste pravne praznine zbog različitih propisa u Europskoj uniji“!

Na prvu ova izjava svakome zgodno zvuči, no ona je predaleko od stvarnosti!

Jer prema bilo kojem propisu bilo koje države EU, kriminalci i mentalni bolesnici ne mogu ishoditi pravo legalo posjedovanje vatrenog oružja, pritom ne mislim na očita kaznena djela ili korumpiranost koja ionako nema nikakvih dodira sa zakonskim propisima naprosto zato što se po osnovi nalazi izvan zakona…

Kao što sam i u prošlom postu naveo cilj je stvoriti toliko širok zakonski osnov prema kojem bi se svatko „nepodoban“ mogao proglasiti duševnim bolesnikom ili osobom sa stanovitim mentalnim problemima ako već sam po sebi nije diskreditiran kao kriminalac.

Sve samo kako bi se civilima onemogućilo pravo na posjedovanje vatrenog oružja.

Koliko je u glavama „elita“ vatreno oružje veliki problem možemo vidjeti na primjeru medijskog tretiranja ubojstava vatrenim i hladnim oružjem.

Iako je načelno smrt kao posljedica sama po sebi ista ona nije baš tako u medijima prezentirana.

Primjerice kada se desi neko višestruko ubojstvo vatrenim oružjem u pravilu se podiže izuzetno velika halabuka pa tako mediji danonočno iznose i otkrivaju šokantne detalje koji su doveli do ubojstva.

U izjavama se natječu raznorazni predstavnici kojekakvih udruga za zaštitu ljudskih prava (u pravilu se radi u „smjehotresna olimpijada“ udrugama za sve i svašta), psihijatri, sudski medicinski vještaci, proziva se MUP jednako radi činjenja kao i nečinjeninja, traže se ostavke odgovornih (opet u pravilu većinom iz MUP-a), dijele se otkazi i sve u konačnici rezultira donošenjem još jednog u nizu strožijeg Zakona o oružju.

Jer ponajviše je krivo vatreno oružje koje treba maknuti s „ulica“ ma što to značilo!

U slučaju kada su ubojstva počinjena hladnim oružjem, mediji ako ne šute onda donesu tek crticu o tome slučaju ili ga pokušaju zamotati u plašt nekog drugog problema.

Primjerice prije par dana je navodno duševni bolesnik u SAD-u u New Yorku nožem ubio i ranio nekoliko ljudi i djece.
Naša je javnost dobila vijest u obliku par riječi dovoljno za jednu prostu rečenicu.

Također imamo svježi slučaj ubojstva od prije dva dana kada gdje je jedan mladić nožem usmrtio dva druga mladića.
I što možemo pročitati?
Kriva je djevojka, kriva je nacionalnost i ništa više!

Nema medijskih igrokaza dežurnih dušebrižnika iz kojekakvih na državnim jaslama zasnovanih „truleks“ udruga, nema izjava psihijatara, nema prozivanja ministra MUP-a, nema dijeljenja otkaza dežurnoj MUP-ovoj patroli, naprosto nemamo ništa za što se pravno netko može uhvatiti kako bi dobio svojih 5 minuta slave na tuđoj nesreći i usput prozvao nekoga preko koga bi dobio kakvu takvu medijsku pažnjui izgledao moćnije kada se pogleda u ogledalo!

Naprosto nož imamo u svakoj kuhinji i možemo ga kupiti u gotovo svakoj trgovini za cca maksimum od 15 kuna, a što je najvažnije noževi ne podliježu nikakvom posebnom Zakonu putem kojem bi u medijima mogli nekome „j…ti majku majčinu“ te kao u dobrom westernu preko poznatog revolveraša i mi postati poznati!

Nož kao oružje je naprosto izgubio bitku protiv tehnološki naprednijeg vatrenog oružja kako na bojnom polju tako i kao oružje kojeg bi se strašiti trebali vladajući.

Iako nekada tako nije bilo jer je i hladno oružje bilo zabranjeno za posjedovati jadnom i siromašnom potlačenom puku…

Doba samuraja u starom i dalekom Japanu nam nešto o tome može reći no tu ćemo temu ostaviti za neki drugi post…

No, tehnologija je učinila svoje i danas strah šire neka druga ubojita sredstva unatoč tome što prema primjerima iz prakse možemo vidjeti kako običan nož nije izgubio ništa na svojoj ubojitosti.

Za nas ljubitelje vatrenog oružja u suvremenom europskom društvu tek predstoji pravna bitka kako bi ostvarili svoje pravo u doba kada je percepcija oružja u očima prosječnog građanina isuviše negativna.

Nažalost mnogi se niti ne pitaju zašto je to tako i je li oružje uistinu problem ili je problem sam čovjek bez obzira na kojoj se strani nalazio!

Možda bi trebali malo dublje promisliti i ne dozvoliti da nas drugi „civiliziraniji“ smatraju divljacima jer ukoliko dopustimo snaći će nas ista sudbina kao i Indijance s početka moje priče ovog posta…

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.