Blogosfera Shooting Range

Licemjerje pseudo boraca za ljudska prava…

Objava 14. kolovoza 2012. 0 komentara 9 prikaza
Foto: Dubravko Gvozdanović
Foto: Dubravko Gvozdanović
Dubravko Gvozdanović

Prema Vladimiru Aniću odnosno njegovom Velikom rječniku hrvatskog jezika, licemjer ili licemjerka jest onaj koji se predstavlja kao dobar i ispravan, onaj koji prikriva svoju pravu prirodu hineći osjećaje i stavove koji nisu njegovi, hipokrit, himbenik, podlac… Nadalje, prema tome istom rječniku licemjerje jest prikrivanje svog karaktera, svoje prirode, lažno prikazivanje vrlina, licemjernost.

Praksa nam je ukazala i dokazala da je ovaj opis sa godinama postao zaštitni znak velike većine hrvatskih političara i onih koji se vole tako predstavljati i nazivati. Mnogi će reći kako je to normalno jer političar takav i mora biti.

Uzmimo za primjer da je tako i da je to osnovno obilježje politike kao takve.

No, jeli normalno da smo kao društvo baš upravo radi politike i političara, svojevrsnih društvenih vođa, postali u tolikoj mjeri ravnodušni na raznorazne druge licemjere i njihova djela što nam ih serviraju mediji da ih uopće niti ne doživljavamo već slijepo pratimo njihova usmjeravanja?

Iako baš upravo ta apatija naroda, kao nukleusa društva kao takvog, s druge strane ostavlja dovoljno manevarskog prostora ostalim licemjerima da se takvom okružju ravnodušnosti polagano i sigurno promiču u vrlo važne društvene čimbenike!

Pri tome izravno mislim na raznorazne dežurne moraliste i pseudo borce za ljudska prava!

Bez obzira na identične posljedice određenih kaznenih djela gotovo kao po nekom nepisanom pravilu mediji u pravilu reagiraju jedinstveno i po istom obrascu.

Tako se obično konstantno pojavljuju jedni te isti ljudi uvijek kao sugovornici i osobe koje bi trebale i imale što reći. To nužno ne mora biti loše niti zlo, no kada se te osobe prema žrtvama nejednako odnose onda to može postati vrlo loše po društvo u cijelosti.

Kako percepcija velikog dijela javnosti o nečemu ili nekome događaju zavisi isključivo od medijske prezentacije jasno nam je da odabir sugovornika predstavlja vrlo bitan dio kojim možemo manipulirati informacijom pa i samim činjenicama.

Ne želeći širiti priču u nedogled ovaj ću se put usredotočiti samo na jedan po meni vrlo važan detalj, a koji uistinu bode oči te jasno i glasno ukazuje na svu licemjernost koja vlada našim informativnim prostorom.

Posredstvom tih i takvih obično samoproglašenih i od medija rado viđenih pseudo boraca za ljudska prava javnost sve više biva ne samo loše i neistinito informirana već i usmjerena u smjeru kojim ti stručnjaci za sve i svašta upravo i žele.

Sasvim je jasno kako je njihovo djelovanje usmjereno ka stvaranju kritične mase koja bi im time dala temelj i oslonac za promicanje često vrlo uskogrudnih i ciljano interesnih, a kao što možemo vidjeti najčešće i licemjernih stavova.

Nažalost praksa upravo dokazuje suprotno te se ne mogu oteti dojmu kako iz svega toga stoje jasni ciljevi. Jedan od njih je i stvaranje čvrste platforme tzv. neovisnih nevladinih organizacija putem i pomoću kojih, a i kroz ovakav vid medijske promidžbe, bi se utjecalo na određene institucije te time proširio utjecaj i na zakone koje te institucije u konačnici i izrađuju.
Osim što se na ovaj način dobiva na značaju i moći putem implementacije svojih stavova, želja i ideja u zakone omogućava se i financijski lagodan i neovisan život tih i takvih stručnjaka i pseudo boraca za ljudska prava. U pravilu onih najglasnijih među njima.
No, da to nije naprosto osobna fikcija dokaz jest i nedavna želja pa čak i nastojanje za kadroviranjem vrlo značajnog resornog ministarstava od strane izvjesne nevladine organizacije. Koliko su se takvi pseudo borci za ljudska prava, a u stvari prvoklasni licemjeri, uspjeli nametnuti društvu možemo vidjeti na primjeru ministra tog istog resornog ministarstva koji je u nekoliko navrata čak i pohodio prostorije jedne od tzv. «NGO» udrugica kako bi se konzultirao o tijeku i načinu stručnog kadroviranja svog amisnistarstva..

Jeli važan spol žrtve?

Žrtva je žrtva i ona u obradi i tretmanu ne bi trebala biti diskriminirana radi bilo kojeg razloga posebice spola iako očito kako u praksi to baš i nije tako.

Pažljivo analizirajući posljedice izvršenja određenih nasilnih kaznenih djela zapaziti ćemo jednu zanimljivu konstantu!
Uzmimo za primjer kaznena djela iz domene obiteljskog nasilja.
Definitivno je evidentno kako u ovome slučaju medijski tretman i privilegij komentiranja odnosno uzimanja u obranu dežurnih moralista i kao što sam već naveo pseudo boraca za ljudska prava zavisi o spolu počinitelja zločina, a manje o činjenicama odnosno samom djelu.

Ne mogu se oteti dojmu kako su te i takve stručnjakinje (namjerno rabim žensku imenicu jer muškarci u takvim slučajevima gotovo niti ne dobivaju mogućnost komentiranja) vrlo glasne i agilne kada je počinitelj djela muškarac, a vrlo samozatajne i gotovo nedostupne javnosti kada je počinitelj takvog djela žena.

Posebice se to odnosi na čelnicu jedne udruge koja se svojim cinično patetičnim i vrlo agresivnim istupima nametnula kao glavni borac za navodna ljudska prava. Ista je osim po upletenosti u raznorazna političko državnička pa čak i kriminalna spletkarenja javnosti postala najpoznatija i kao osoba kojoj smetaju ženske stražnjice u kupaćim kostimima na turističkim promidžbenim materijalima.
Iako odavno prepoznata više kao parazit na državnim jaslama doli borac za ljudska preciznije ženska prava, ona vrlo vješto manipulira javnosti. Unatoč činjenici kako nije pomogla niti jednoj ženskoj osobi to dotičnoj ne smeta u javnim nastupima.

Dapače, tamo gdje shvati da bi mogla imati koristi ne libi se nikoga neosnovano niti etiketirati obiteljskim nasilnikom i eventualno budućim kriminalcem, dok u slučajevima u kojima bi joj javni istup donio više štete, a uistinu se radi o pravom obiteljskom nasilju, ta zagovornica ženskih ljudskih prava postaje nedostupna javnosti.

Slučaj u Sisku kojem putem medija svjedočimo proteklih dana savršeno potvrđuje i razotkriva «modus operandi» naših dežurnih i lažnih boraca za ljudska prava.
Stravično nasilje u kojem duševno rastrojena supruga zamalo kuhinjskim noževima ubija svoga supruga i malodobnu kćer nije uspio biti dovoljno dobar mamac za medijske nastupe «naših» vrlih moralista.

Dok smo tako ostali pošteđeni njihove lažne patetike i suosjećajnosti ujedno smo ostali i uskraćeni za one već u šablonske ciljeve ispaljene strjelice krivnje.
Na žalost ili na sreću ovaj je put njihova reakcija izostala! I još je uvijek nema.

Zašto je to tako?

Zar ta mala curica i njen otac nisu zaslužili bar donekle potporu u javnosti koju bi baš upravo ti borci za ljudska prava trebali inicirati te time i potaknuti pa eventualno i pobuditi zainteresiranost određenih institucija?

Ne treba se zavaravati i naivno misliti da su svi slučajevi jednako važni. Konkretno više je razloga zašto ovaj slučaj nije zanimljiv ovim «profesionalnim» borcima za ljudska prava, posebice ranije spomenutim «borkinjama» za ženska prava (razvidno je kako one same prave razliku i rade jasnu distancu).

Pa krenimo redom…

Prvi i osnovni razlog jest činjenica da je počinitelj djela žena, još k tome očito i duševno bolesna. Drugi ne manje važan detalj jest to što je predmet djela običan kuhinjski nož. Dakle, predmet izvršenja koji ne traži poseban nadzor niti je pod paskom posebnih zakona. Ovo je vrlo važno jer se «dežurni vikači» ne mogu uhvatiti za ništa konkretno čime bi ucjenjivali nadležne institucije.
Za njih je ovo djelo običan i suviše prost slučaj kojeg valja što prije zaboraviti.
Naime, u fami ugroze i definicije obiteljskog nasilja po njihovom shvaćanju i željama nekako se ne uklapa žena kao počinitelj.
Stoga, što manje buke i galame po medijima znači i brži zaborav ili brisanje tog djela iz memorije javnosti.
Da bi neko djelo potaknulo njihovu reakciju ono se mora uklapati u njima prihvatljive okvire, a oni su slijedeći: a) počinitelj mora biti muškarac, b) smrt je poželjna posljedica nasilnog djela počinitelja i c) predmet počinjenja bi po mogućnosti trebalo biti vatreno oružje.
Ono djelo koje u sebi sadrži ove uvjete za njih je u stvari savršeno djelo temeljem kojeg mogu djelovati.
Muškarca su ionako svojim javnim i izuzetno agresivnim nastupima etiketirale gotovo pa kao univerzalnog nasilnika te se u toj slici žena kao nasilnik nikako ne uklapa jer uistinu bi bilu glupo priznati da postoje i žene nasilnici. Smrt žrtve njima savršeno odgovara jer tada jednim udarcem mogu poentirati više puta. U tome slučaju ne trebaju se o žrtvi brinuti (čitaj ostaje im više proračunskih novaca za druge potrebe), a i smrt kao posljedica sama po sebi djelu daje veći efekt (mogu inzistirati na povećanju osjećaja ugroze).
S njom naime muškarac postaje još veći monstrum.
Tim «zaštitnicama» savršeno odgovara da djelo bude počinjeno vatrenim oružjem jer tada mogu «udariti» po primjerice MUP-u! Time mogu početi neosnovano prozivati Zakon o oružju kao loš (bez obzira što je uporabljeno vatreno oružje ilegalno koje nema veze sa Zakonom) i na taj način direktno prozivati recimo ministra MUP-a (čitaj ucjenjivati) kao odgovornu osobu čiji je prema njima slab rad odnosno nerad indirektno i doveo do tragičnog djela. Kako je ministar politička osoba kojoj je stalo do imidža u javnosti u interesu mu je da ga se ne razvlači po medijima pa on stoga započinje kompromisno povlađivati «našim super junakinjama» koje time dobivaju savršen prostor za ostvarivanje svojih osobnih interesa. Nadalje, u takvim slučajevima MUP nije jedina institucija koju mogu udariti, tu su i liječničke službe koje redovito budu prozivane radi propusta jer eto nisu spriječile da počinitelj nosi vatreno oružje (i dalje nema veze što se radi o ilegalnom oružja jer iluzija u javnosti je već stvorena, a nitko ne smije podići glas budući se radi o ubojstvu dakle smrti nevine žrtve). Pa onda slijedi napad na socijalne službe itd…U takvim okolnostima nož, kakvo drugo hladno oružje ili alatka nikako ne predstavljaju poželjan detalj. Naime, one ne spadaju pod posebnu zakonsku regulativu kao vatreno oružje, a koja bi im dala bilo kakav argument i razlog za napad samim time i ucjenjivanje.

Stoga nikoga ne treba začuditi što je u slučaju događaja iz Siska izostalo klasično medijsko praćenje kao i sva prateća halabuka pseudo boraca za ljudska prava. Da su okolnosti drugačije situacija bi bila proporcionalno obrnuta te bi opet imali medijske najave donošenja novih restriktivnijih mjera Zakona o oružja, a vrlo vjerojatno bi i nekoliko sisačkih policajaca iz noćne smjene kada se napad te nesretne žene na supruga i dijete dogodio bilo suspendirano, a sve kao posljedica medijskih istupa dežurnih licemjerki. Grijeh tih istih policajaca bi bio jedino taj što su te noći bili na dužnosti. Dovoljno, da ih navodne stručnjakinje sustavno medijski prozivaju, a MUP kao poslodavac poklekne pod neutemeljenim pritiskom.

Javnosti bi slučaj iz Siska trebao poslužiti kao eklatantan primjer nejednakog odnosa u svakome pogledu i kao nit vodilja kako prepoznati raznorazne podlace, koji tužne ljudske sudbine iskorištavaju za osobnu promidžbu i ostvarivanje lake materijalne dobiti.

Žrtva je žrtva bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, vjeroispovijest, obrazovanje i socijalni status!
Danas su žrtve i napadači u jednakoj mjeri muškarci i žene samo mi sami moramo prihvatiti činjenicu kako nasilje nije ekskluzivni privilegij jednog spola.
Nasilje je postalo top problem samog društva i ono je svuda oko nas, ali baš upravo zbog toga ne treba biti naivan i nasjedati na slatkorječivost i jednostranost dežurnih galamdžija koji se glasaju jedino kada imaju koristi od svoga javljanja.
A do tada vješto šute i čekaju šansu kada će opet na tuđoj nevolji graditi svoju karijeru.
Da je drugačije netko bi već medijski istupio i pokušao bar kroz riječi utjehe pružiti podršku nesretnoj obitelji iz Siska…

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.