Blogosfera Shooting Range

Oružje u Hrvata ili oružjem po Hrvatima…

Objava 02. kolovoza 2012. 0 komentara 50 prikaza
Foto: Dubravko Gvozdanović
Foto: Dubravko Gvozdanović
Dubravko Gvozdanović

Proteklih dana svjedoci smo male okupacije medijskog prostora oružjem i svim onim dekorom što oružje u određenim trenucima prati.

Prilozi, izvještaji, analize, prijedlozi i u konačnici zaključci variraju, od izuzetno oštro negativnih do onih začuđujuće pozitivnih čak dapače i komičnih. Sami prilozi toliko su dijametralno suprotni u svojoj biti i značenju da iole površnog čitatelja vrlo lako mogu navesti na pomisao kako se u pojedinim slučajevima uopće ne radi o istoj materiji (čitaj oružju) odnosno istom povodu za izradu tih i takvih priloga.

Ovakav pristup sam je po sebi nedvojbeni dokaz kako se vrlo jednostavno i lako iskrivljuju činjenice te kako je «de facto» u stvari vrlo lako navesti puk na krivi trag te krojiti i stvoriti javno mišljenje prema svjetonazorima određenih interesnih skupina.

Pri tome uopće nije bitno zasniva li se takav ciljani stav na činjenicama ili samo ničim utemeljenim i vrlo tendencioznim pretpostavkama!

Govoreći u kontekstu oružja sasvim je razvidno kako su negativno obojani prilozi nešto što je već s godinama poprimilo uobičajeni obrazac poželjnog novinarskog izvještavanja. Prilozi pozitivnog karaktera tek se povremeno i stidljivo probiju u vidu par redaka u dnevnom tisku ili par sekundi dragocjenog televizijskog prostora.

Posebice u trenutcima od važnosti za državu poput trenutnih Olimpijskih igara.

Tu je oružje zaslužilo svoj dio pozitivne slave i to sve zahvaljujući sportašima u malim, ne toliko razvikanim i financijsko isplativo popularnim sportovima. Odlazak naših sportaša na OI bio je prigoda da se u medijski prostor probiju i oni sportaši za koje obično i jedino u ovakvim prigodama i čujemo. I njihovi sportski rekviziti u ovom slučaju streljačke sportske puške.

Ponajviše kroz prizmu Snježane Pejčić naše iznenađujuće osvajačice medalje na OI u Pekingu, javnost je imala priliku pročitati neke pozitivne aspekte posjedovanja oružja. Tim više, ona je zbog svoje vještine primljena i u sastav HV-a.

S druge pak strane, isti tretman nemaju i mnogi sportaši drugih streljačkih disciplina. Primjerice, sportaši koji se bave praktičnim streljaštvom nikako u našoj državi da izbore svoje mjesto pod suncem. U RH Zakon o oružju kao ključni čimbenik koji regulira materiju oružja drastično sputava bavljenje i razvoj ovog lijepog sporta. Pri tome vještina ljudi koji se bave praktičnim streljaštvom, a koja je najpogodnija za vojsku i policiju, nije dovoljno dobar argument. Primjera radi niti jedan medij u RH nije prenio prošlogodišnji nastup hrvatskih strijelaca na Svjetskom prvenstvu u praktičnom streljaštvu, a koje se održalo u Grčkoj na otoku Rodosu. A na istom se okupilo 1500 strijelaca iz cijelog svijetu. Kroz ova dva gotovo jednaka sportska primjera vide se dvostruki kriteriji koji i mediji svojim izvještavanjem i neujednačenim tretmanom dodatno potenciraju.

Drugačije i ne može biti jer se obično mediji o oružju razgalame tek kada dođe do nekog teškog kaznenog djela sa ljudskim žrtvama.
I tada se promptno pokušava sva krivica svaliti na vatreno oružje kao zlo koje je dovelo do krvoprolića. A vatreno je oružje ipak sportski rekvizit koji rabe strijelci praktičnog streljaštva.

Slučaj «Batman» i novi vjetrovi o vatrenom oružju u hrvatskim medijima

Činjenica kako oružje ne može biti loše ili dobro već samo takvi mogu biti ljudi, nije omelo HRT-ovog voditelja Dnevnika da u tijeku izvještavanja o pokolju u kinu za premijere The Dark Knight Rises (kod nas prevedenog kao Vitez tame: Povratak), najnovijeg filma o super junaku Batmanu, pokuša razgovor sa izvjestiteljicom iz Amerike usmjeriti upravo u smjeru oružja kao problema.
No, isti je voditelj nemalo ostao iznenađen kada su odgovori s druge strane bili suprotni njegovim sugestivnim pitanjima.

Naime, na već klasična i šablonski izlizana pitanja o lakoj dostupnosti i prevelikoj količini vatrenog oružja u rukama američkih građana (što bi prema njemu trebao biti glavni uzrok pokolja!) te o potrebi za preispitivanjem uvjeta za njegovu nabavku, odgovori koje je dobivao naprosto su odudarali od uobičajene dotadašnje prakse. Svakako da treba čestitati izvjestiteljici koja je očito shvatila bit problema od pukih okolnosti koje se odnose na puku nabavku oružja u SAD-u.

Ako bismo samo na to sveli cijeli problem, onda bi zabrana civilnog posjedovanja vatrenog oružja riješila većinu kriminala. Posebice teških djela sa smrtnim posljedicama, a što nikako ne odgovara istini.

Ovakva prijevara i stvorena iluzija kako je vatreno oružje nešto loše i zlo, a samoobrana kriminalni akt na primjeru Velike Britanije, a koja je civilima zabranila posjedovanje gotovo svog vatrenog oružja (izuzev nekih lovačkih pušaka), raskrinkana je do kraja.
U Velikoj Britaniji ne samo da ta ista vladina zabrana nije smanjila broj nasilnih djela sa vatrenim oružjem i podigla opću sigurnost građana na višu razinu kao što je i obećala već je dovela do toga da se njezini građani danas suočavaju sa najekstremnijim oblicima nasilja povezanog sa vatrenim oružjem.

Logično se nameće pitanje kako je to moguće ako je civilima zabranjeno posjedovati vatreno oružje? Je li možda famozna zabrana ipak promašila cilj?

Prema izvještajima HRT-ove suradnice iz SAD-a može se lijepo vidjeti da u slučaju pokolja u Aurori nitko ne dovodi u uzročno posljedičnu vezu legalno posjedovanje vatrenog oružja i njegovu laku dostupnost američkom građaninu!

Mogu li legalni vlasnici oružja biti jedan od stupova sigurnosti društva?

Dapače, sve žešće su se u javnosti počela pojavljivati pitanja bi li možda sve drugačije završilo i sa manje žrtava da je netko od civila iz kina bio naoružan i na vrijeme neutralizirao napadača?

Ovako promišljanja za sobom neminovno povlače pitanja prava na samoobranu i samim time legalnog i odgovornog posjedovanja vatrenog oružja kao sredstva efikasne samoobrane?

Tim više što je dva dana prije pokolja u kinu u Aurori u Coloradu, na Floridi legalno naoružani starac u dobi od 71 godine sa dozvolom za nošenje vatrenog oružja uspješno spriječio pljačku u «internet caffeu» suprostavivši se dvojici naoružanih pljačkaša. Ranivši pritom obojicu i nagnavši ih u bijeg prije negoli su uspjeli u svojem kriminalnom naumu. (Stop or the senior citizen will shoot! Moment 71-year-old gunman shot two robbers as they tried to hold up Florida internet cafe)

Preventivno djelovanje zakonski naoružanih i odgovornih građana postaje realnost uvjetovana nužnom potrebom za zaštitom osobne imovine i života.

Pokolj u kinu u Aurori na čuđenje mnogih nije potaknuo preispitivanja okolnosti nabavke oružja, već isticanja prava na samoobranu i pitanja efikasnosti policijske zaštite!

Poveću dozu čuđenja izrazila je i tjedna kolumnistica Nove TV koju je grozomorno začudilo povećanje prodaje vatrenog oružja građanima od čak 40 %, a koje je uslijedilo neposredno nakon masakra. Čuđenje je tim bilo veće jer su kupci novog oružja najvećim dijelom bile žene, a koje valjda po njoj nekoj čudnoj logici ne bi trebale imati sklonosti ka oružju?!

Građani se osjećaju nezaštićeno i izloženi nasilnim oblicima kriminala kao nikad dosad i to je neosporna činjenica.

Ovaj je trend osjećaja nesigurnosti i u Hrvatskoj je u porastu i nikad nije bio veći nego što je danas iako se on nastoji medijski vrlo jasno prikriti.

Osim materijalnog siromaštva društvo nam je sve siromašnije i duhovno, a u vrtlogu moralnog kolapsa države i izvrnutih sustava vrijednosti građanin se pita ima li pravo na osobnu zaštitu ili je to pravo i privilegij «svetih krava» ovog društva?
Onih istih ljudi koji ovom državom sustavno drmaju već dvadeset godina i koji u ime domoljubnosti kradu i urušavaju sve što je iole vrijedno trajno obilježavajući generacije mladih ljudi. Takvim ljudima oružje nije potrebno, iako ga, da stvari budu gore, većina i to vrlo licemjerno legalno i posjeduju. Oni će za svoju osobnu zaštitu imati zaštitarske tvrtke čije će zaposlenici smjeti nositi oružje dok bi svi drugi građani trebali biti razoružani.

Evidentno je da u okolnostima povećanja bezobzirnog nasilja policija ma koliko se trudila nije u stanju pružiti adekvatnu zaštitu svih građanina.

Baš zbog te činjenice građani bi trebali imati pravo na držanje i nošenje oružja u vidu samoobrane!

Država se ne treba bojati takvih građana, oni su odgovorni i zakonski podobni posjedovati vatreno oružja. Policija vodi njihovu evidenciju i u svakom trenutku zna koliko i kakvog oružja ima te gdje se ono nalazi.

Ti i takvi građani nisu počinitelji kaznenih djela!

Nažalost prema važećim propisima hrvatski građanin koji želi imati vatreno oružje za držanje i nošenje mora dokazati slijedeće, citiram:

«Fizička osoba ima opravdani razlog za nabavu oružja za samoobranu ukoliko dokaže da je njezina osobna sigurnost ugrožena ili bi mogla biti ugrožena u tolikoj mjeri da joj za njezino osiguranje treba oružje te ukoliko zbog naravi posla ili okolnosti u kojim ga obav­lja postoji potreba za nabavom oružja, a aktivnostima i mjerama institucija sigurnosti ili drugim mjerama se ne bi mogla osigurati dostatna zaštita.”

Iskreno rečeno ovaj je uvjet u praksi apsolutno nedokaziv!

Unatoč svemu država sustavno nastoji ograničiti fundamentalno pravo svojih građana na osobnu zaštitu.

Opća sigurnost kao univerzalni izgovor

Dugogodišnjom medijskom kampanjom u kojoj se oružje proglašava svim zlom ovog društva država nam svako malo donosi sve restriktivne odredbe Zakona o oružju i svaki put ih pravda povećanjem opće sigurnosti građana.

Ako se svaki put kao izgovor za uvođenje restriktivnijih i restriktivnijih normi Zakona, koristi jedna te ista floskula, a to je ovaj put «opća sigurnost građana» nešto nije u redu?
Ovdje se sam po sebi nameće sasvim logičan zaključak kako «opća sigurnost» očito nije pravi razlog donošenja sve restriktivnijih mjera i njihova implementacija u Zakon!

Jer da jeste onda bi trebalo postaviti pitanje onima koji predlažu te iste mjere i koji su zaduženi za opću sigurnost građana kako to da prijašnje restriktivne mjere nisu povećale razinu opće sigurnosti građana i dovele je na zadovoljavajuću mjeru da se opet moraju donositi još restriktivnije mjere kako bi se ta ista sigurnost opet povećala?!

Druga na listi omiljenih floskula, a bolje ju nazovimo jeftinim opravdanjem jest famozna EU odnosno kako se to voli službeno nazivati usklađivanje sa zakonodavstvom Europske zajednice i njenim direktivama kojima se zakonski reguliraju određena područja.
Pod ovom krinkom u Zakon se vrlo vješto ubacuju mjere, a koje EU uopće niti ne nalaže ili ostavlja samim zemljama da reguliraju ta područja onako kako ona žele.

Ako u takvim slučajevima naša država donosi određena ograničenja, a koje im EU uopće ne nalaže, jasno je zašto se građanstvu «mažu oči» kojekakvim direktivama EU i njihovim navodnim inzistiranjem na tome.

Baveći se problematikom vatrenog oružja godinama mogu slobodno reći kako je osnovna namjera države, a koja to putem svog resornog ministarstva i lagano ostvaruje, što više moguće razoružati građanstvo.

Forsiranjem postojanja tzv.»kulta oružja» (još jedan izmišljen pojam!) ova se namjera, vješto skrivena pod građanstvu prihvatljivom i uhu ugodnom potrebom za povećanjem opće sigurnosti građana te pravno nužnim usklađenjem sa zakonodavstvom EU, sustavno provodi već godinama i nije ekskluzivno djelo niti jedne političke opcije.

Naime, u ovome slučaju kao da su sve hrvatske dominantne političke stranke (ima ih samo dvije) suglasne: Narod treba razoružati!
I zanimljivo pritom se uopće ne misli na ilegalno vatreno oružje, a koje je jedino stvarni i pravi problem sigurnosti građana, već jedino na legalno, ono koje odgovorni građani sa pravom i u skladu sa zakonom pošteno posjeduju.

Jasan primjer takvog združenog djelovanja jest ubacivanje u hitnu proceduru zadnjeg (još jednog u nepresušnom nizu promjena!) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju, a koji je još prošle godine za vrijeme vladavine HDZ-a upućen Saboru te dovršen usvajanjem istog pod SDP-om ove godine.

No, kako bilo da bilo, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o oružju jest donesen i sa sobom je na svjetlo dana iznio neke uistinu za posjednike vatrenog oružja zaprepašćujuće odredbe, a koje upućuju da se sam Zakon i dalje u mnogim odredbama ponajviše bavi sam sobom, a ne reguliranjem materije koju je trebao urediti.

Punjenje streljiva kao problem?!

Novi/stari Zakon osim što drastično ograničava sportsko bavljenje određenim streljačkim disciplinama nekim svojim odredbama doslovno udara samu srž streljačkog sporta.

Primjera radi, nakon gotovo 20 godina pozitivnog iskustva sa praksom punjenja streljiva za osobne potrebe u smislu lovstva i sportskog streljaštva Hrvatska država ničim argumentirajući svojim građanima, a napose legalnim vlasnicima vatrenog oružja te posebice strijelcima uskraćuje ovo pravo. Za one koji ne znaju ručno punjeno streljivo za osobne potrebe sasvim je uobičajena djelatnost među sportskim strijelcima diljem Europe, one iste na čije zakonodavstvo i direktive se predlagač Zakona i poziva.
Donošenje ovakve nepopularne mjere Hrvatska se svrstala u red sa BiH i Srbijom koje također brane ponovno punjenje streljiva, a izvan ostalih zemalja EU, kojima ulažemo ogromne napore kako bi im se pridružili. I dok Hrvatska svojim građanima zabranjuje punjenje streljiva dotle Mađarska kao članica EU ove godine svojim građanima upravo daje zakonsko pravo da pune streljivo te ukida zabranu kao svojevrsni relikt prošlosti.

Što to u stvarnosti znači?

Prije ovog odgovora treba odgovoriti zašto uopće vlasnici vatrenog oružja imaju potrebu puniti streljivo? Svatko tko se iole malo ozbiljnije bavi streljačkim sportom zna koliko važnu ulogu igra kvalitetan metak. Ručnim punjenjem streljiva strijelac sam sebi priprema metak najbliže moguće onom što bi trebalo predstavljati «idealan» metak za njega samoga. Tehnička strana znanja tih ljudi na znatnom je višem nivou od pukih trgovaca streljivom, a kojima najnovija zabrana ide upravo na ruku. Tim više što je cijena ručno punjenog metka čak do 5 puta niža od cijene streljiva u trgovinama.

Kako će se to odraziti na sport?

Vrlo negativno!

Ukoliko je netko po treningu pucao 300 komada metaka 9 mm Para (i tako tri-četiri puta tjedno) više to neće biti u mogućnosti. Svi oni koji u nekim svojim ludim projekcijama misle da će strijelci nahrupiti u trgovine kupiti potrebno streljivo grdno se varaju. U jeku krize koje potresa svjetsko i naše gospodarstvo teško je vjerovati kako će netko kupovati streljivo po cijeni do pet puta skupljoj i to sve čisto radi hobija?! Već sada su mnoge karijere sportskih strijelaca bile pri kraju, a s ovim odredbama sasvim će se sigurno u potpunosti ugasiti. Naime, streljaštvo financijski isplativ sport kao nije nogomet. Većinom se radi ponajviše u čistom entuzijazmu pojedinaca.
Jeli itko tko je progurao tu zaista neshvatljivu odredbu uopće mislio o posljedicama?

Ne vjerujem da jest!

Dapače, vjerujem da uopće o ničemu, a što bi išlo u tome smjeru nisu mislili.

S druge pak strane negativne posljedice ovakve nesmotrene odredbe neće se samo odraziti na sport kao takav već i na policijsku službu kao takvu te pravosuđe.

MUP kao predlagatelj morati će odgovoriti na neka zanimljiva pitanja poput: Smiju li strani strijelci rabiti punjeno streljivo na nastupima u RH?, Kako utvrditi jeli streljivo punjeno ili je original?, Kako utvrditi kada je napunjeno (s obzirom da je do svibnja ove godine punjenje bilo dozvoljeno)? Smije li hrvatski strijelac rabiti punjeno streljivo kupljeno u inozemstvu?, itd…

Pitanja je mnogo i sasvim sigurno da će posljednju riječ morati dati pravosuđe, a dotle će mnogi legalni i odgovorni vlasnici vatrenog oružja nastradati ili imati ogromne probleme!

A zašto?

Naprosto nema odgovora na ovo pitanje!

Koliko je Novi/stari Zakon u mnogim svojim odredbama nepravedan navesti ćemo samo neke primjere: Ako se kojim primjerom želite natjecati u praktičnom streljaštvu sa puškom prema pravilima IPSC-a, u RH to sasvim sigurno nećete moći, barem ne na kompetitivnoj razini. I to sve ukoliko vam uspije registrirati pušku koja bi vam omogućila ravnopravno natjecanje. Prema Zakonu vi ne bi smjeli niti mogli registrirati poluautomatsku pušku koja izgledom sliči na vojno oružje.

Dok je ta dugo sanjana Europa kojoj težimo od stoljeća sedmog svojim građanima omogućava bavljenje ovim sportom (ne trebamo ići dalje od npr. Slovenije, a upravo je završilo i prvenstvo Europe u Bugarskoj:

naša država ga zatire, a sve u cilju povećanja opće sigurnosti svojih prije svega sada već i gladnih građana. Želite li biti kolekcionar starog oružja? Bolje nemojte jer će te ubrzo morati to isto oružje tzv. trajno onesposobiti – čitaj: uništiti te to oružje više neće imati nikakvu vrijednost, a i više niti neće biti oružje pa vas se Zakon o oružju neće niti ticati.

Što se tiče liječničkih pregleda odnosno odredbi Zakona po tome pitanju i to naprosto u što se takvo to pretvorilo u praksi ne vrijedi trošiti vrijeme na pisanje. Jer osim što bi i ovako poveći prilog bio još veći uzeo bi važnost prostoru kojeg ta tema sama po sebi i zaslužuje s povećim osvrtom.

Pridodamo li na kraju konstantno plaćanje taksi registriranog oružja, nekoliko puta mijenjanja i plaćanja oružnih listova pa sve do toga da ne postoji ujednačena provedba ionako nejasnih članaka Zakona jasno je kako se već kako se sve to može podvesti pod jednu jedinu riječ: maltretiranje!

A koga?

Uvijek i jedino legalnih posjednika vatrenog oružja koji toj istoj državi redovito plaćaju namete i nad kojima država ima potpun nadzor i moć represalije!

Valjda tako i mora biti, kada se već oni koji imaju kriminalne namjere i ilegalno oružje sami ne prijavljuju!

Jesmo li stvarno naoružani do zuba?

Još jednom vještom medijskom manipulacijom o već ranije spomenutom «kultu oružja», u velikom djelu javnosti već i previše negativno naklonjenom prema oružju, stvorio se dojam kako su Hrvati u stvari narod naoružan do zuba.

Toliko naoružan da osim što predstavljamo sigurnosni problem sami sebi možemo biti i dodatan izvor zarade države.

Na tragu potonjeg nekako nam je jasno zašto je tijekom saborske rasprave o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o oružju, izvjesni, vrlo živopisni lik inače saborski zastupnik poznatiji po tituli «najgoreg ministra unutarnjih poslova» u 20 godina hrvatske samostalnosti i ustvrdio kako je oružje zlo koje treba dodatno oporezovati (sic!).

U nastaloj raspravi hrvatska je javnost mogla svjedočiti ponajviše neukusnim i Saboru nedostojnim prepucavanjima između saborskih zastupnika doli argumentiranim polemikama, a koje bi možda mogle izroditi i nešto konstruktivno.

Mnogi bi rekli ništa novo za hrvatski Sabor!

Nitko niti jednom svojom riječju nije spomenuo da hrvatski građani, vlasnici i budući vlasnici vatrenog oružja prilikom kupovine novog oružja VEĆ PLAĆAJU svojevrsni porez na luksuz u visini nešto preko 30 % te na takvu ukupnu cijenu plaćaju PDV.

Dok ministar financija sa svojim živopisnim drugarom iz Sabora razmišlja kako dodatnim porezima još više zagorčati život i «ubiti» volju onim opasnim građanima koji eto zamislimo vole oružje te ga još u svojoj drskosti i privatno posjeduju dotle nas Vlada točnije naš premijer po pitanjima vatrenog oružja nasmijava.

Za razliku od spomenutog dvojca koji kroz ubiranje novca što direktno što indirektno želi prisiliti naoružane Hrvate na razoružavanje, drugi dvojac i to ništa više doli premijer i potpredsjednik Vlade čine istu stvar no na sasvim suprotan način.

Tako nas je premijer svojim već nadaleko poznatim šarmom na zasjedanju Vlade upoznao kako će Vlada dodatno razoružati Hrvate donirajući američkim marincima 1200 jurišnih pušaka AK-47 popularnih Kalašnjikova u protuvrijednosti od 455.868 kuna.

Iznenadivši sve prisutne naš nam je premijer održao i besplatnu lekciju iz povijesti vatrenog oružja upoznavši nas s činjenicom da je Kalašnjikov u stvari njemačka puška djevojačkog prezimena «Strumgewehr»?!?! (očito je mislio na Stg44, pa je pogrešno izgovorio Sturmgewehr.

Nakon što je hrvatskoj državi iz džepa izbio skoro pola miliona kuna, na što je ministar financija progutao ogromnu knedlu, strah me je da naš premijer ne dođe i na loš glas među svojim članstvom. Nehotično isticanje poznavanja povijesti razvoja vatrenog oružja može sasvim sigurno zabrinuti članstvo SDP-a jer im možda ne bude jasno gaji li to njihov lider neke sklonosti ka vatrenom oružju ili je to samo puka informiranost?! Ako gaji onda i on spada među one potencijalno bezobzirne i opasne Hrvate, legalne ljubitelje vatrenog oružja.

A koliko smo kao narod u stvari uopće i naoružani najbolje nam pokazuju policijski podatci. Do kraja srpnja 2012. godine u Hrvatskoj je registrirano ukupno 307.447 komada vatrenog oružja od čega je 299 727 komada vatrenog oružja u vlasništvu 138 004 fizičkih osoba, a 7720 u vlasništvu pravnih osoba.

Dakle, da zaključimo svega nešto oko 3 % stanovnika posjeduje barem jedan komad oružja.

Uistinu dovoljno da zaključimo kako u RH vlada KULT ORUŽJA kojeg hitno moramo zatomiti! Jer ukoliko ne uspijemo tko zna kakvu opasnost možemo predstavljati po sebe same i Sveto Rimsko Carstvo kojem se uskoro pridružujemo…

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.