Blogosfera Shooting Range

Umro Mihail Timofeevič Kalašnjikov, otac AK 47, simbola gotovo pa svih ratova 20.stoljeća

Objava 24. prosinca 2013. 0 komentara 150 prikaza
Foto: Dubravko Gvozdanović
Foto: Dubravko Gvozdanović
Dubravko Gvozdanović

Povodom smrti Mihaila Kalašnjikova, odlučio sam objaviti svoje tekstove o vjerojatno najznačajnijem pješačkom vatrenom oružju ikada proizvedenom, čuvenoj pušci AK 47. Također objavljujem i tekst o njemačkoj pušci Stg44 s kojom je i započela era oružja kojeg danas poznajemo kao jurišne puške, a koja je poslužila i kao temelj za izradu AK 47.
Oba su teksta objavljena u časopisu Vojna Povijest u izdanju Večernjeg lista.
Napravljena da radi i pouzdano služi masovne vojske sastavljene od loše obučenih vojnika jurišna puška AK 47 ili neka od njenih izvedenica danas je pronašla novu ulogu, idealnog oružja raznih radikalnih terorističkih grupacija.

“AK 47 – simbol gotovo svih ratova 20.stoljeća…

Automatska puška Kalašnjikova ili skraćeno AK 47 smatra se ikonom među vatrenim oružjem. Danas prisutna diljem svijeta, jurišna puška AK 47 uistinu spada u kategoriju legendarnih oružja. Ako bi se ikad birala puška koja je obilježila povijest najžešćih ljudskih sukoba, AK 47 svakako bi bila pri samom vrhu ako ne i na samom prvom mjestu tog neobičnog izbora.
Unatoč činjenici da sama po sebi nikada nije bila poznata po dobroj ergonomiji ili preciznosti kao nekim ključnim kriterijima po kojima se ocjenjuje vatreno oružje, AK 47 je kao pravi predstavnik filozofije sovjetskih konstruktora oružja postala poznata po svojoj robusnosti, jednostavnosti, niskoj cijeni izrade prilagođenoj masovnoj proizvodnji te napose iznimnoj pouzdanosti u najekstremnijim uvjetima. Ovi tipični sovjetski kriteriji doveli su u konačnici do toga da je AK 47 postala sinonim za oružje koje nikada ne izdaje u borbi!
Trenutak nastanka, povijesna politička i hladnoratovska podijeljenost, oslobađanje od kolonijalnih jarmova, borbe za nezavisnost i stvaranje mnogih novih država, revolucije i vojno državni udari diljem svijeta stvorili su pogodno tlo za ekspanziju AK 47 kao idealnog pješačkog oružja. Upravo zbog toga AK 47 je postala simbolom svih mogućih ratova.
Danas, početkom 21.stoljeća AK 47 se od vojnog oružja i simbola hladnoratovskih podjela pa preko revolucionarnog simbola pretvorila i u simbol kriminala i terorizma. Napravljena da radi i pouzdano služi masovne vojske sastavljene od loše obučenih vojnika jurišna puška AK 47 ili neka od njenih izvedenica danas je pronašla novu ulogu, idealnog oružja radikalnih islamskih terorista. Gotovo da i ne postoji teroristički vođa koji u svome obraćanju svjetskoj javnosti ponosno ne pozira sa ovom puškom. Do nedavno najtraženiji svjetski terorist Osama Bin Laden pak nije se odvajao od svoje suvremene inačice AK 47, navodno oduzete od ubijenog ruskog specijalca tijekom afganistanskog rata. S druge pak strane njezin golemi kulturološki značaj ne može se negirati što je vidljivo u svim sferama života. Mnogi su glazbenici raznih stilova posvetili pjesme upravo AK 47, proizvođači nude razne proizvode pod imenom AK 47 ili Kalašnjikov, u Rusiji se nudi čak i Kalašnjikov vodka dok neke države poput Mozambika svoju nacionalnu zastavu ukrašavaju siluetom Kalašnjikov puške. Za Hrvatsku puška AK 47 ili neka od njegovih izvedenica nezamjenjiv je sibol Domovinskog rata budući je bila osnovno oružje Hrvatske vojske i policije. Bez obzira na činjenicu kako se radi o prevaziđenoj pušci među mnogim hrvatskim borcima ova puška predstavlja najbolje oružje Domovinskog bez prava na ikakvu usporedbu.

Mihail Timofeevič Kalašnjikov – otac AK 47 i njenih inačica

Mihail Timofeevič Kalašnjikov spada u red najpoznatijih ruskih konstruktora vatrenog oružja čija plejada zaslužuje poseban osvrt.
Iako Kalašnjikov nije nikada spadao u red najbriljantnijih ruskih konstruktora vatrenog oružja činjenica da je konstruirao pušku koja je postala planetarno poznatom učinila ga je besmrtnim.
Automatska puška Kalašnjikova nikada nije bila najbolja, najpreciznija, najugodnija, najefikasnija, najubojitija, najpraktičnija pa čak niti najljepša jurišna puška na svijetu no svakako je sa oko 100 miliona proizvedenih primjeraka najdominantnija puška ikad proizvedena ljudskom rukom.
Ipak ovaj podatak Mihailu Timofeeviču Kalašnjikovu nije donio nikakvo bogatstvo osim svjetski poznate slave koju mu je svojom ubojitošću priskrbila puška koju je on sam stvorio.Osnovni razlog leži u činjenici da je on živio u tadašnjem Sovjetskom Savezu gdje se za takva postignuća nije plaćalo opipljivim sredstvima odnosno novcem već slavom služenja Domovini. S druge pak strane niti sami Sovjeti nisu patentirali dizajn AK 47 dok su za vrijeme trajanja Varšavskog ugovora odnosno Istočnog bloka besplatno ustupali licence za proizvodnju mnogim državama saveznicima tj.satelitima koji su proizvodili svoje više manje uspješne inačice AK 47. Neke su države čak proizvodili puške koje su samo vanjskim dizajnom podsjećale na AK 47 i u svojim karakterističnim kalibrima dok su konstrukcijski bile sasvim drugačije poput Češke (bivše Čehoslovačke) i Kine. Dakako većina država koje su proizvodile neku od varijanti AK 47 bile su ideološki bliske tadašnjem Sovjetskom Savezu, iako su i neke druge zapadne države odlučile iskoristiti priliku i na osnovu jednostavnog, a ujedno izuzetno pouzdanog sustava napraviti svoju pušku. Takve puške napravljene od zapadnih zemalja u pravilu su bile bolje od izvornika dok su mnoge varijante zemalja sateliteta Sovjetskog Saveza bile losije. U skupinu zemalja koje su proizvodile načelno bolje primjerke spadaju ex Jugoslavija sa serijom M70, konstrukcijski istom puškom kao i AK 47 i ex Čehoslovačka sa sličnom, ali mehanički drugačijom puškom Vz58 kao države bliske SSSR-u, dok od zapadnih zemalja valja izdvojiti Finsku sa Valmet serijom pušaka, Izrael sa puškom Galil i Južnu Afriku sa puškama R4 i R5 te Švicarsku sa svojom serijom 550.
Procjenjuje se da je danas nakon više od 60 godina postojanja i proizvodnje AK 47 preko 30 miliona plagijata, a navodno tek Venecuela ima valjanu licencu za proizvodnju AK 47.
Iako je njeno vrijeme prošlo, a uvjeti ratovanja se promijenili individiualizirajući potrebu suvremenog vojnika za razliku od prijašnjih masovnih naoružavanja, aktualnost AK 47 ne prestaje i njenoj uporabi još uvijek se ne nazire kraj.
No, kako je sve započelo?

Njemačka Stg44 – početak nove ideje

Tijekom njemačke invazije SSSR-a u sklopu Operacije “Barbarossa” iz juna 1941. godine došlo je do masovnih sukoba njemačkih postrojbi sa postrojbama Crvene Armije. Direktni pješački sukobi jedinicama su dale za priliku da se upoznaju sa pješačkim naoružanjem neprijeteljskih snaga. Kako su krajem 1942.godine njemačke snage na istočnom frontu počele zaduživati tada još eksperimentalno oružje Mkb42, Rusi su došli u dodir sa sasvim novim oružjem i novim konceptom streljiva srednje jakosti. Nekoliko zarobljenih primjeraka Mkb42 (kasnije poznatijih kao Stg44, prve prave uspjele jurišne puške) od kojih je dominirao Haenelov model promptno je tijekom 1943.godine upućeno na proučavanje gdje je zajedno sa američkom puškom M1 Carbine postalo predmetom posebne pozornosti ruskih (Sovjetskih) konstruktora vatrenog oružja. U želji da svoje trupe opreme što efikasnijim i primjenjenijim oružjem prioritet je postavljen i određen je cilj da se trupe Crvene Armije moraju što žurnije opremiti sličnim sovjetskim oružjem koje će rabiti srednje jaki kalibar. Krajem 1943.godine tehnička je komisija predstavila 7,62×41, novi srednje jaki kalibar čahure izgleda boce bez karakterističnog tzv.”šeširića” (rimless) te je njegove specifikacije proslijedila svim postojećim sovjetskim konstruktorskim uredima vatrenog oružja. Već početkom 1944.godine Sovjeti su imali desetak različitih uzoraka novog automatskog vatrenog oružja. Ispitna je komisija održala opitne testove te je sredinom 1944.godine izabrala AS-44 pušku konstruktora Sudajeva, već otprije poznatog po svome automatu PPS, kao najbolju od svih predloženih naručivši određeni broj primjeraka. Opremanja trupa Crvene Armije počela su u ljeto 1945.godine u trenutku kada je Drugi svjetski rat završavao. Dizajn je bio obećavajući, a reakcije vojnika bile su pozitivne. Novo je oružje bilo relativno pouzdano, efikasnijeg dometa i značajno preciznije od drugog automatskog oružja kojim su vojnici bili naoružani koji je tada bio automat PPSh-41. Najveća zamjerka AS-44 pušci bila je ukupna težina od 5,5 kg prazne puške te je komisija odredila novu rundu dodatnih testiranja koja nisu nikada uistinu završena radi smrti Sudajeva u kolovozu 1946.godine kao posljedice ozbiljne bolesti još iz 1945.godine.
Nešto prije negoli su Sovjeti prvi put došli u posjed zarobljenih njemačkih Mkb42 kasnije poznatijih kao Stg44, tada još uvijek mladi sovjetski tenkovski zapovjednik Mihail Timofeevič Kalašnjikov ranjen je tijekom devetnaesto dnevne bitke kod mjesta Bryansk u kojoj su trupe Crvene Armije pretrpjele strahovite gubitke od oko 80 000 poginulih i 50 000 zarobljenih vojnika. Dok se oporavljao u bolnici, tako bar legenda kaže, Kalašnjikov je od drugih vojnika čuo kako se žale na pouzdanost i efikasnost sovjetskog pješačkog oružja te je postao opsjednut razvojem učinkovitijeg automata koje će “pomoći otjerati omrznute Njemce iz njegove Domovine”!
Ubrzo je Kalašnjihov dizajnirao svoj prvi automat koji je odbačen kao kompliciran te se on okrenuo izradi poluautomatske puške koja bi ispaljivala tada novi kalibar 7,62×39 konstruktora Elizarova i Semina. I ovaj put njegovo oružje nije prihvaćeno već je izabrana puška konstruktora Simonova, kasnije poznatija kao SKS (u ex Jugoslavijai poznatija kao PAP M59/66 ili kao “papovka”) dok je novi kalibar postao službeni kalibar Sovjetskog Saveza.
Iako njegovi prvi uradci nisu naišli na odobravanje struke mladi se konstruktor nije predavao već je u studenom 1946. godine sa svojim novim oružjem označenim kao AK-1 odnosno AK-46 pristupio izboru tada novog oružja koje je trebala komparirati sa već postojećom puškom Sudajeva AS-44. Od pristiglih 16 prototipa, pet je izabrano za daljenje testiranje, a među njima i AK-46 konstruktora Kalašnjikova. Kalašnjikov je tada poslan u grad Kovrov u ondašnju tvornicu oružja kako bi na miru mogao proizvesti svoju pušku sa kojom bi pristupio slijedećoj fazi tesiranja. Nakon mjesec dana od prve, prijavne faze testiranja, u prosincu 1946.godine za daljnje testiranje uz AK-46 Kalašnjikova izabrani su modeli, konsturktora Dementijeva AD-46 i konstruktora Bulkina AB-46. Slijedeća faza donijela je novo razočaranje mladom Kalašnjikovu čiji je model izbačen iz daljnjeg testiranja radi apsolutne inferiornosti spram modela Dementijeva i Bulkina. No, Kalašnjikov se nije predavao već je povukao sve svoje vojne i političke veze te poznanstva među članovima ispitne komisije kako bi ponovo preispitali zaključke testiranja te mu odobrili ponovno sudjelovanje. Nakon što je uspio isposlovati da može ponovno pristupiti testiranjima, Kalašnjikov se ponukan očitim nedostatcima AK-46 i uz dodatni nagovor kolege Zajceva sa kojim je radio na prvom prototipu odlučuje na kompletan redizajn oružja mijenjajući gotovo sve. Bez imalo dvojbenosti i srama povodeći se sovjetskom dogmom “kako je svako intelektualno vlasništvo u stvari vlasništvo naroda SSSR-a te se smije bez ikakvog ustručavanja koristiti za blagodat naroda”, Kalašnjikov se odlučuje kopirati rješenja direktnih konkurenata. Tako na novi model ugrađuje sustav dugog klipa i rješenja povratne opruge koje uzima sa Bulkinove puške AB-46 dok rješenja kliznih površina zatvarača i kućišta sa velikim zazorima skida sa AS-44, puške Sudajeva. Uz to rješenja kočnice preuzima sa Browningove lovačke puške model 8. Sa novim modelom označenim kao AK-47, Kalašnjikovov pristupa intenzivnim testiranjima i ispitivanja koja se provode tijekom 1947/48. godine, a u koja su uključeni i poboljšani modeli Dementijeva i Bulkina. Nakon iscrpnih ispitivanja Kalašnjikovljev se prototip pokazuje kao najizdržljiviji i najpouzdaniji od sva tri prototipa dok je najlošiji bio na testu preciznosti, posebice prilikom brzometne paljbe što je predstavljalo veliki problem jer su Sovjeti tada preferirali upravo brzometnu paljbu kao primarni način borbe (ovakav način razmišljanja još uvijek prevladava i u vojsci Rusije). Jedini koji je u potpunosti zadovoljio testove preciznosti bio je Bulkinov model TKB-415. No on je imao problema sa izdržjivosti određenih dijelova jer su tijekom opitnih ispitivanja u nekoliko navrata zabilježeni lomovi odrijeđenih dijelova. Iako niti jedan od prototipa nije u potpunosti ispunio postavljene uvjete opitna se komisija nakon duga vijećanja ipak odlučuje u korist pouzdanosti i predlaže AK-47 za daljnju proizvodnju, Mihail Timofeevič Kalašnjikov se premješta u tvornicu Izhevsk kojoj se dodjeljuje proizvodnja nove puške. Model konstruktora Kalašnjikova tako postaje i službeno oružje Crvene Armije 1949.godine koja ga usvaja pod oznakom Avtomat Kalašnikova 47 (AK 47) i njegovu inačicu sa sklopivim kundakom pod oznakom AKS 47 (S-skladnoy što znači preklopni).
Konačnim usvajanjem AK 47 kao službenog oružja Kalašnjikov napokon, nakon podosta neuspjeha, dobija i službenu potvrdu kao konstruktor ne znajući u to vrijeme da tim činom postaje najpoznatiji konstruktor na svijetu te da njegovo oružje polako kroći u legendu koja će dovesti do čak 100 miliona proizvedenih primjeraka diljem svijeta.
Usvajanjem AK 47 u naoružanje Crvene Armije nije završila evolucija ove puške. Godine 1959. u naoružanje je uveden model AKM (Avtomat Kalashnikova Modernizirovanny) sa određenim poboljšanjima u smislu ergonomije, preziznosti i pouzdanosti dok 1974. godine dolazi do usvajanja modela AK-74 napravljenog u kalibru 5,45×39 kao svojevrsnog odgovora američkoj jurišnoj pušci M16 i njenom kalibru 5,56×45. Danas u ruskoj vojsci postoji mnoštvo modela oružja temeljnog na više manje modificiranoj osnovi AK 47 što dovoljno govori u univerzalnosti osnovnog dizajna nastalog još u vrijeme Drugog svjetskog rata.

AK 47 – tehnički opis

Ak 47 je napravljena za kalibar 7,62×39 koji je ubrzo nakon usvajanja u naoružanje Crvene Armije postao standardni kalibar zemalja tzv. Istočnog bloka. Standardno se puni spremnikom kapaciteta 30 metaka, a može se puniti i dobošem od 75 metaka. Postoje opcije spremnika sa više ili manje metaka no njihova je uporaba rijetka. Radi na principu odvođenja/pozajmice barutnih plinova, sa dugim hodom klipa koji je ujedno i nosač zatvarača. Plinska komora je smještena iznad cijevi. Zatvarač je obrtni (rotirajući) sa dvije masivne bradavice kojima bravi cijevi. Povratna opruga nalazi se djelomično smještena u nosaču zatvarača i klipa. Izbornik paljbe je ujedno i kočnica, te ima tri položaja: zakočeno, brzometno i pojedinačno. Brzina paljbe iznosi 600 metaka u minuti, dok je efikasni domet 300 m u brzometnoj paljbi,a 400 u pojedinačnoj. Izlazna brzina zrna je negdje oko 715 m/sec. Ukupna težina prazne puške iznosi 4,3 kg.

Jednostavna i pouzdana

AK 47 nije nipošto nikakva revolucionarna puška, čak dapače. U sebi ona ne nosi ništa revolucionarno. Upravo u tome treba tražiti kluč njenog uspjeha i popularnosti kao oružja. Jednostavnost uporabe, prilagođenost masovnoj, brzoj i jeftinoj proizvodnji učinile su od AK 47 najprodavaniju pušku svih vremena. Zbog takvih odlika ova puška i danas egzistira kao osnovno oružje mnogih ratnih sukoba. U situacijama kada treba osuvremeniti i naoružati veću skupinu ljudi nevičnih oružju nema boljeg oružja od AK – 47. Sasvim sigurno da AK 47 nije najbolja puška na svijetu jer takva niti ne postoji. Postoje samo kriteriji po kojima se neko oružje ocjenjuje i prema njima se ravna te određuje koje je oružje bolje, a koje lošije odnosno koje je oružje pogodnije za koju uporabu. Ravnajući se prema staroj ruskoj, a samim time i sovjetskoj doktrini prema njihovim kriterijima kod kojih ergonomija i velika preciznost nikada nisu bili cijenjeni već jednostavnost i pouzdanost jasno je zašto je za njih AK 47 najbolja jurišna puška na svijetu. No, da i mnoge druge zemlje i njihove vojske uviđaju velike prednosti superiorne pouzdanosti jasno nam ukazuje i smjerovi kretanja razvoja novih jurišnih pušaka. Iako upakirani u nove dizajne gotove sve relevantne suvremene, jurišne puške nastoje rabiti slična rješenja koja su primjenjena na AK 47. Jer ma kako oružje precizno bilo, ukoliko nije pouzdano gubi na uporabnoj vrijednosti.
Razni vremenski, klimatski i zemljopisni uvjeti najbolji su test za svako novo oružje. A upravo u svim tim uvjetima na kiši, snijegu, vrelini, u blatu ili pijesku pustinje AK 47 radi pouzdanije od drugih. Dakako, nije niti ona imuna na mehaničke probleme no komparativno gledajući postotak zastoja značajno je manji negoli kod drugih pušaka što ju čini poželjnim oružjem.

Hugo Schmeisser i njegova veza sa AK 47

Svojedobno je 2009.godine tijekom jednog intervjua Mihail Kalašnjikov, možda nepažljivo ili namjerno, izjavio da je ogromni utjecaj na dizajn AK 47 imao upravo čuveni njemački konstruktor Hugo Schmeisser, čovjek koji se nalazi i iza prve prave jurišne puške, njemačkog Stg44.
Koliko u tome ima istine teško je utvrditi, ali nije teško i ne povjerovati.
Naime, Hugo Schmeisser, jedan je od najpoznatijih njemačkih konstruktora vatrenog oružja koji je dospio u sovjetske ruke nakon pada Trećeg Rajha.
Nakon što je 1945. godine američka vojska zauzela grad Suhl, Hugo Schmeisser i njegov brat su uhićeni i privedeni na ispitivanje. Zajedno su ih ispitivali Amerikanci i Britanci skupljajući saznanja o njihovom radu na projektima vatrenog oružja. Kada su se krajem lipnja 1945. godine Amerikaci povukli iz Suhla, grad i okolno područje potpao je pod okupaciju Crvene Armije. Nedugo zatim i Sovjeti su se zainteresirali za tvornicu oružja u Suhlu i njihove konstruktore, posebice za proizvodnju Stg44, tako da je Hugo Schmeisser ponovno uhićen te je prisiljen da svoje iskustvo i znanje podredi potrebama Crvene Armije. U rujnu 1945. godine Hugo Schmeisser je prebačen u Sovjetski Savez gdje je uključen u rad u postrojenjima tvornice u Iževsku. O njegovom radu u Iževsku zna se vrlo malo no ne treba smetnuti sa uma da je to vrijeme upravo vrijeme u kojem je i nastala puška AK 47 te vrijeme kada je dodijeljena njena proizvodnja Iževskom zavodu. Neke glasine govore da je uspjeh Kalašnjikova kao konstruktora čak ponajviše baš zasluga upravo Iževskog instituta i njegovih za one vrijeme najsuvremenijih strojeva. Slobodno se može zamisliti koliki privilegij ima onaj konstruktor koji si može priuštiti rad na najsuvremenijim strojevima od onoga koji to nije u mogućnosti. Ovaj podatak još više dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir da je upravo Bulkin, jedan od suparnika Kalašnjikova, čiji je model bio čak i superiorniji, imao problema sa kakvoćom materijala na svome modelu.
Kako bilo da bilo nakon povratka iz SSSR-a 1952.godine Hugo Schmeisser je godinu dana kasnije preminuo te je pokopan je u Suhlu.

Zanimljivo da je Hugo Schmeisser dan danas poznat po oružju koje nije uopće konstruirao, i to po čuvenom njemačkom automatu MP38/40, najčešćem automatu njemačkog vojnika za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Jedina njegova veza sa tim automatom jest spremnik koji je njegov izum i koji je on patentirao. Inače, prije negoli je radio na svojem remek djelu jurišnoj pušci Stg44, Hugo Schmeisser je dizajnirao prvi praktični automat MP 18 i MP 28.”

“Sturmgewehr 44 – prva prava jurišna puška

Prema mišljenju većine stručnjaka njemačku automatsku pušku Stg44 može se smatrati prvim pravim uspjelim oružjem s kojom je započela era suvremenog oružja, a kojeg danas poznajemo pod zajedničkim imenom jurišne puške.

Kada je devedesetih godina prošlog stoljeća njemački Bundeswehr odlučio usvojiti novu jurišnu pušku Heckler & Koch (H&K) G36 kalibra 5,56 mm, te time zamijeniti staru i već dobrano operativno pregaženu H&K G3 kalibra 7,62×51, mnogi su taj događaj popratili konstatacijom da se «prava» jurišna puška konačno vratila u Domovinu.
Ne treba nimalo dvojiti kako se iza takve konstatacije krije puno više od puke nostalgije ili pokojeg živog sjećanja na Sturmgewehr 44, oružje koje je inspiriralo i utrlo put kasnije puno poznatijim i priznatijim AK 47 «Kalasnjikov» i M16 puškama.
S današnjeg stanovišta slobodno možemo ustvrditi kako je Stg44 uistinu prva uspjela jurišna puška, no početak njenog nastanka ukazuje na ne baš optimistične trenutke razvoja oružja te neizvjesnost kojom je sam projekt od početka obavijan.
Okolnosti ratnih trenutaka, uvjeta proizvodnje, dramatičnost borbe za opstanak, početna nesklonost vođe nacističke Njemačke samog Adolfa Hitlera, genijalnost konstruktora kao rezultat stoljetne studiozne posvećenosti proučavanja svih aspekata znanosti ratovanja te u konačnici kronična, nasušna potreba za efikasnijim oružjem tek su detalji od kojih je satkana legenda među pješačkim vatrenim oružjem Drugog svjetskog rata, Sturmgewehr 44!
Kako je tada osnovu naoružanja Wehrmachta činila zastarjela Mauserova puška K98 kalibra 7,92×57 mm (Karabiner 98k), klasičnog dizajna sa obrtno čepnim zatvaračem i većinom automati MP38/MP40 kalibra 9 mm PARA (MP- Maschinenpistole, kratke strojnice) ozbiljniji nedostatci obiju konstrukcija počeli su izlaziti na površinu tijekom Njemačkog napada na Sovjetski Savez. Iako precizan Karabin K98 bio je prespor posebice za uvjete uličnih borbi koji su sve više uzimale maha kako su Nijemci napredovali dublje u teritorij Sovjetskog Saveza. S druge pak strane automat MP40 je patio od nedovoljne preciznosti iznad 100 m i male zaustavne moći ispaljenog zrna kalibra 9mm PARA, a nije ga niti bilo dovoljno. Unatoč široko raširenom mišljenju da su vojnici Wehrmachta ponajviše bili naoružani automatima MP38/40 istina je bila puno drugačija, njemački je vojnik obično bio naoružan baš upravo sporim i prevaziđenim karabinom Mauserom K98.
Nakon detaljne analize prvih godina ratovanja Njemačka je vojska došla do zaključka da se većina vatrenih okršaja pješadije zbiva do 300 m te da postojeće naoružanje ne zadovoljava u potpunosti uvjete koji su vladali na bojištu. U dijelu osobnog pješačkog naoružanja vojnici su Wehrmachta bili u inferiornijem položaju naspram vojnika Crvene Armije naoružanih poluautomatskim puškama SVT-40 i automatima PPSh-41 sa bubnjevima kapaciteta 71 metaka te efikasnosti od 150 m, a kojim su nerijetko naoružavani cijeli vodovi.
Kako bi se premostio ovaj jaz rješenje je pronađeno u streljivu srednje jakosti s kojim je njemačka vojska eksperimentirala još tridesetih godina 20.stoljeća, no nikada nije realizirala projekte. Izabran je kraći metak 7,92×33 mm razvijen u tvornici streljiva Polte Werke 1938.godine poznatiji pod službenom oznakom 7.92 mm PP Kurz. Zahtjev za izradom novog oružja, a koje bi u sebi objedinilo preciznost i snagu klasičnog vojnog karabina te veliku vatrenu moć automata, upućen je 1942. godine tvornicama Walther i Haenel. Obje su tvornice promptno reagirale te izradile prototipe koji su odaslani na Istočnu bojišnicu na trupna ispitivanja. Oznakom Maschinkarabiner 42 (H) ili MKb42(H) označen je prototip oružja iz tvornice Haenel dok je sličnom oznakom samo sa slovom W u zagradi označen uzorak iz Walthera, čuvene Njemačke tvornice oružja. Maschinkarabiner nazvana je sasvim nova dotad neviđena kategorija oružja. Reakcije na oba modela bile su pozitivne no Haenelov je uzorak izrađen pod vodstvom već nadaleko čuvenog konstruktora Huga Schmeissera ipak bio bolji po pitanju pouzdanosti spram Waltherovog. Slijedom povratnih informacija sa terena vojska je naručila dodatne Haenelove uzorke sa određenim izmjenama kako bi se otklonili uočeni nedostaci. Do početka 1943. godine vojsci je isporučeno ukupno 11833 komada MKb42(H) sa svim traženim izmjenama od kojih je najznačajnija bila ta da oružje mora pucati iz zabravljenog zatvarača, a čime je dodatno poboljšana preciznost.

Hitler zabranio, pa ponovo odobrio i konačno krstio novo oružje

Baš u to vrijeme točnije krajem 1942.godine unutar administracije Trećeg Rajha bujaju razne birokratske borbe i lobiranja između raznih projekata. U njima je prednjačio Hermann Goring sa svojom tzv. padobranskom puškom FG-42 (Fallschirmjagergevehr 42) nastalom na osnovu poraznih iskustava padobranske invazije grčkog otoka Krete. Hitler, navodno i dodatno osobno apsolutno nesklon ideji novog oružja streljiva srednje jakosti, odlučuje obustaviti sve razvojne projekte novog pješačkog oružja kako bi smanjio eventualne logističke probleme koji bi nastali uvođenjem u službu dodatnog kalibra. Kako je takva uredba predviđala da se smiju nastaviti proizvoditi samo već razvijena oružja, a Maschinenkarabiner nije bio na toj listi, u Haenelu su da bi prikrili daljnju proizvodnju Mkb42(H) promijenili naziv modela i označili ga kao Maschinenpistole 43 (MP43). Time su ga i «literarno» prikrili budući je automat bio na listi dozvoljenog oružja. No, Hitler je razotkrio prijevaru i ponovno zapovjedio prekid proizvodnje koju ipak nakon nekoliko mjeseci odobrava u razvojne svrhe, iako se cijelo to vrijeme Mkb42(H) odnosno MP43 prikriveno proizvodio. Konačno uredbom iz travnja 1944.godine Hitler projektu Mkb42(H) odnosno pušci MP43 mijenja oznaku u MP44, a koje će se zadržati nepuna 2 mjeseca u službenoj uporabi.
Naime, tijekom posjeta Istočnoj bojišnici u lipnju 1944. godine navodno je Hitler pitao svoje generale što im treba od opreme, a nakon što su mu pokazali MP44 dobio je odgovor: «Još više ovih pušaka!».
Iako vidno zbunjen Hitler je pristao isprobati MP44 i očito impresioniran mogućnostima oružja ponovno ga prekrstio i nazvao Sturmgewehr te konačno i odobrio njegovu masovnu proizvodnju. Nova je puška na udaljenostima do 300 m pokazala odličnu preciznost u pojedinačnoj paljbi dok je zahvaljujući relativno sporoj brzini rada pri brzometnoj paljbi zadržala za ono vrijeme zapanjujuću preciznost. Pridodamo li veći efikasni domet od tadašnjih njemačkih i sovjetskih automata postaje sasvim jasno oduševljenje njenim mogućnostima.
Do kraja rata proizvedeno je nešto manje od pola miliona jurišne puške Stg44 koja se na terenu dokazala kao vrlo vrijedno, pouzdano i omiljeno oružje vojnika. I u slučaju Stg44 povijest je dokazala da je još jedna odluka donesena isuviše prekasno kako bi mogla značajnije utjecati na promjenu na bojištu.
Najvjerojatnije dodijeljen iz čisto propagandnih razloga naziv «Sturmgewehr» odnosno doslovno prevedeno jurišna puška, označio je u konačnici ne samo pojedino oružje već i kompletnu kategoriju vatrenog oružja punjenog srednje jakim streljivom kakvog i danas poznajemo.
U vrijeme svoga nastanka Stg44 je uistinu bila «wunderwaffe» njemačkog pješačkog naoružanja i ponos ratne industrije svoga doba.
Koliko je bila ispred vremena dovoljno govori činjenica da se do današnjeg dana u konceptu jurišnih pušaka ništa nije promijenilo. Slobodno se može reći da je koncept jurišne puške onakve kakva je zamišljena tih ratnih godina, sa manje i više prilagodbi suvremenijim tehnologijama, ostao gotovo nepromijenjen do današnjih dana.

Zanimljivosti

Kao kuriozitet valja navesti i činjenicu da se s više-manje uspjeha Stg44 mogla opremiti tzv. «Krummlauf» dodatkom za gađanje iz ugla ili iz oklopnog vozila, a bez potrebe za izlaganjem tijela strijelca. Ovaj egzotičan dodatak samo govori u prilog maštovitosti njemačkih konstruktora te njihovoj otvorenoj svijesti bez ikakvih ograničenja prilikom dizajniranja oružja. Uz klasične mehaničke ciljnike Stg44 se mogao opremiti i optičkim ciljnikom te za tadašnje prilike vrlo suvremenim, kompaktnim i inovativnim infra crvenim ciljnikom za noćno gađanje nazvanim Vampir.
U početku se Stg44 dodjeljivala jedino elitnim njemačkim postrojbama poput Waffen SS Leibstandarte Adolph Hitler, Das Reich, Totenkopf, Wiking, Grossdeutschland i dr., čije opremanje je oduvijek predstavljalo prioritet no približavanjem kraja rata i promjenom ratne sreće, jurišnim puškama Stg44 opremane su gotovo sve postrojbe bez obzira na značaj.
Nakon rata Stg44 je rabljen intenzivnije u Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji gdje su njome bili naoružani pripadnici 63. Padobranske brigade iz Niša. Nepoznati broj Stg44 završio je i u zemljama Afrike gdje se i dan danas mogu pronaći raritetni primjerci prilikom kojekakvih plemenskih sukoba ili građanskih ratova.”

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.