Blogosfera HIR 3 - brodski dnevnik

Perth - Melbourne - Sydney (na jedra): Australski jedriličarski đir

2.800 milja od Pertha, oko rta Leeuwin, južnim Indijskim oceanom do Melbournea, pa kroz Bass Strait do Sydneyja
Objava 08. svibnja 2019. 0 komentara 468 prikaza
Oplovljavanje Australije
Oplovljavanje Australije
Jedrenje oko Australije

Dva i pol tjedna popravljali smo brod, nabavljali opremu, kupovali hranu i malo se odmarali u Fremantleu i Perthu, a prognoza je davala nadu da će biti dva dana dobrog vremena za kretanje. Čim smo isplovili, odmah smo opet počeli orcati protiv vjetra i valova. Izgleda da nikako ne možemo bez toga.

Ispred Pertha puno je trgovačkih brodova, pa moramo stalno paziti, ali lijepo je bilo susresti STS 'Leeuwin' kojemu smo se divili vezanom na ušću rijeke Swan prije dva tjedna. Ovaj put još ljepše bilo ga je vidjeti pod jedrima...

Nakon dva dana je vjetar pojačao, pa puše i do 30 čvorova s juga-jugoistoka. Zašto smo uopće krenuli bi bilo logično pitanje koje bi i sam postavio nekome drugome da ja sjedim kod kuće pred kompjuterom. Od kad smo stigli u Australiju pratio sam prognozu koja je uglavnom stalno ista, jak južni vjetar uz obalu Zapadne Australije. U razgovoru s jedriličarima, svi su rekli isto, a to je da je tako ovdje stalno. Izabrao sam za krenuti dan s malo manje vjetra, da se bar bar prvi dan ne mučimo. Možda je bilo pametnije izabrati petak, ali svi znaju da se ne isplovljava u petak:) Prognoza za cijeli sljedeći tjedan nije bila ništa bolja, a nama je vrijeme koje zbog viza možemo provesti u Australiji ograničeno, pa nije imalo smisla čekati. Vrijeme je da se krene... Nakon teške noći, ujutro kad sam izašao u kokpit me dočekalo neugodno iznenađenje. Savinuto i na pola polomljeno kormilo našeg autopilota na vjetar 'Mishka'. Imali smo dosta valova koji su se prelamali preko nas i vjetra preko 30 čvorova, ali čini nam se da je uzrok mogao biti udarac u nešto. Srećom, svi dijelovi su ostali na mjestu, pa smo se odmah bacili na popravak. Uspjeli smo ga izravnati, zalijepiti epoxyjem i ojačati s dvije pločice od inoxa i šerafima.

Vjetar je i dalje puhao 30+ čvorova s jugoistoka, točno iz smjera kud trebamo ići, imamo samo 3. krat glavnog jedra i jako mali komad genove i zapravo smo u 'survival mode'. Čekamo da vjetar malo oslabi da možemo krenuti dalje... Danima se nismo micali s mjesta zbog jakog južnog vjetra i velikih valova protiv kojih se ne možemo boriti. Frustrirajuće je nikuda ne napredovati, mučiti se u potpuno mokrom brodu i svaki dan popravljati stvari bez kojih ne možemo dalje. Imali smo probleme s dovodom goriva, puknuo je var na jednom osjetljivom dijelu autopilota na vjetar,  kontroler solarnih panela počeo se čudno ponašati i još puno sitnica. Možda je bilo pamernije čekati da sve prođe... Ali s druge strane, ne možemo predugo čekati savršeno vrijeme, jer možda ga ne dočekamo. Tješim se da na brodu u plovidbi ne trošimo novac koji ionako nemamo, a ovo sve bi trebali shvatiti i kao pripremu i trening za Južni ocean.

Nakon, puno muke, tri i pol mjeseca nakon rta Dobre nade, oplovili smo i drugi značajan rt na našoj ruti - rt Leeuwin na jugozapadu Australije. Nikad kao sad nismo se mogli toliko poistovjetiti s velikim Bernardom Moittessierom: 'Geografija jedriličara nije uvijek ista kao ona od kartografa za kojega je rt samo rt, sa svojom geografskom širinom i geografskom dužinom. Za jedriličara, veliki rt je ujedno jednostavan i jako kompliciran skup stijena, morskih struja, velikih valova, povoljnih vjetrova i nevremena, užitaka i strahova, snova, izranjavanih ruku, praznih trbuha, prekrasnih trenutaka i mučnih vremena.'

Nakon prolaska Leeuwina napokon smo imali nekoliko dana povoljnog, zapadnog vjetra, pa smo dobro napredovali prema istoku, čak je bilo i vremena za malo uživanja. Knjiga koju čitam poznati je bestseller Roberta M. Pirsiga 'Zen and the art of motorcycle maintenance' (Zen i umjetnost održavanja motocikla). Na brodu bi se dala napisati još i veća filozofija, ali umjesto pisanjem i filozofijom, mi smo bili preokupirani nagovaranjem našeg voljenog Lamborghinija, mislim Lombardinija da upali. Mislim da nas je počeo ignorirati kad ga je Nebojša uvrijedio rekavši da nam je Mishko važniji od njega. Ispričao mu se i sad se svakodnevno družimo.

Temperatura u kabini 14C, vlaga 90%, tlak zraka je u 20 sati pao s 1015 na 994, pa u sljedećih 20 sati opet narastao na 1010, oko nas cijelu noć grmljavinska nevremena, a vjetar od 40ak čvorova s jugozapada stvorio je ogromne valove. Jedrimo niz vjetar samo s pola metra odrolane genove, toliko da možemo držati kurs, a brzina nam je svejedno preko 4 čvora. Prvi put smo u pripremi imali i zavlačno sidro, ali srećom has  to ipak nije bilo potrebe. Povremeno se preko broda prelomi val s boka koji nas onda polegne na stranu i napuni kokpit morem, a kad se prelomi ispod broda, kao da nestane mora, brod doslovno psne svom svojom težinom na dno vala.

Spustili smo se ispod 39. paralele što je najjužnije do sada. Potpuno smo sami (osim što nas povremeno prate ptice ili pokoji ogroman Royal Albatross) na južnom Indijskom oceanu gdje je vidjeti sunce prava rijetkost, uglavnom je potpuno oblačno, povremeno s dosta kiše, temperatura noću u kabini padne i na 13C, a vlaga je stalno oko 90%. Uz sve to, još uvijek nismo uspjeli pokrenuti Lombardinija. Ulazak u 40ak milja dubok zaljev ispred Melbournea ima plovni put koji je na mjestima širok samo oko pola milje, što je bez motora prilično zahtjevno, pogotovo s obzirom da nam je to područje potpuno nepoznato, pa smo zato odlučili ne riskirati i ići bez stajanja kroz Bass Strait i nastaviti za Sydney, ali 50ak milja od Tasmanije na 40-oj paraleli, po noći na 20ak čvorova vjetra opet nam je pukao prednji štraj (slično kao na Atlantiku), ali ovaj put puno dramatičnije... Puknula su oba nova komada koja su promijenjena u Brazilu. Mostić koji drži štrajk na provi, a šeraf s kojim se trima je netragom nestao i nikako nam nije jasno kako. Gotovo tri sata smo na provi s prslucima za spašavanje biti zavezani za brod sigurnosnim trakama i borili se s otrgnutim štrajem i jedrom koje se raspralo dok su valovi prelazili preko nas. Nekako smo ipak uspjeli, zadnjim snagama sve pohvatati, učvrstiti pripone i osigurati jarbol. Genova je nažalost uništena, roll sistem isto tako i moramo se pokušati probiti s olujnim flokom i glavnim jedrom preko Bass Straita do Melbournea i napraviti nužne popravke...

Marina iz Zagreba, Marin iz Sydneyja i Tihomir u Perthu organiziraju nam vez u marini na ulasku u zaljev i tegljenje, budući da sami bez motora ne možemo proći kroz uzak prolaz u kojem su jake struje. Nakon prejedrenih 2100 milja od Pertha, HIR je uz pomoć volontera volontera iz Coast Guarda sigurno uplovio u Queenscliff Harbour marinu gdje su nas s hladnim pivama dočekali Tihomir i Susie. Odmah nam je bilo lakše:) Vremena za odmor nije bilo. Odmah sljedeće jutro jedan od volontera Coast Guarda dao nam je kontakte mehaničara, riggera i jedrara, a mi smo se bacili na posao i razmontirali roll i skinuli prednji štraj.

Uskrs smo ipak proveli opušteno i u obiteljskoj atmosferi kod Tihomira i Susie koji su nas navečer proveli po Melbourneu, kao prave turiste. Bilo je lijepo, ali brzo smo se morali vratiti na posao. Uspjeli smo sa start sprejem nekako namoliti Lombardinija da upali, ali dok je radio nije zvučao baš najbolje, pa smo pozvali mehaničara koji inače održava Port Philip pilotboats upomoć. Kad je stigao, upalili smo motor iz prve i najnormalnije je radio. Pretpostavljamo da je bio problem u jednom od injektora, ali nismo sigurni.

U Australiji se ništa ne može bez auta, jer udaljenosti su velike, pa bez Tihomirove pomoći bilo bi nam jako teško bilo šta obaviti. Za vrijeme dok se Nebojša bavio s motorom, ja sam s trajektom prešao na drugu stranu zaljeva, u Sorento Beach gdje me čekao Tihomir i odveo me do riggera. Bila je to prava radiona i dobar majstor. Brzo smo našli terminale i natezali koji nam odgovaraju, prema duljini naše sajle, napravio nam je novi štraj za 15ak minuta i to za prihvatljivu cijenu. Odmah sam otišao i do jedrara u Geelong koji je za jedan dan stavio karabine na rezervnu genovu, i nakon još jednog penjanja na jarbol i postavljanja novog prednjeg štrajka i primanja jarbola riješili smo naše najveće probleme.

Ivan iz Coast Guarda pozvao nas je na roštilj, posudio mi Australske peljare, dao savjete za plovidbu do Sydneya i napisao članak o nama za lokalne novine, jer i ovdje smo vrlo brzo postali atrakcija. Cijela dežurna ekipa Queenscliff Coast Guarda došla nas je pozdraviti i poželjeti nam dobro more, a Tihomir nam se odlučio pridružiti na sljedećoj etapi, pa smo sada uz Mishka i Cool Medu, trojica na brodu.

Samo osam dana nakon pristajanja bez prednjeg štrajka, motora i genove, ponovno isplovljavamo. Krećemo točno u 8h ujutro kada je povoljna plima i morska struja nam pomaže da izađemo iz zaljeva. Na oceanu nas je dočekalo 25 čvorova zapadnog vjetra i veliki valovi koji se prelamaju preko pličina uz južnu Australsku obalu. Dobro napredujemo, ali nije ugodno. Tihomir se privikva na oceanske uvjete, ali ipak po prvi put koristi Scopoderm, flaster koji se stavi iza uha i otpušta skopolamin direktno u kožu 72 sata. I stvarno radi, pa se ubrzo vraća u normalu, a i vjetar pomalo slabi, valovi se smanjuju. Promet trgovačkih brodova oko jugoistoka Australije je vrlo gust, pa stalno moramo paziti, a prije skretanja prema sjeveru prolazimo kroz polja plinskih i naftnih platformi. Moramo se ponovno naviknuti na obalnu plovidbu. Povremeno vidimo pokojeg tuljana i albatrosa, a veliko jato dupina igralo nam se ispred prove punih pola sata.

Na izlazu iz Bass Straita (prolaz između Australije i Tasmanije) vjetra nije bilo, pa smo nastavili motorom blizu obale gdje je Rast Australian current slabija i nema prometa trgovačkih brodova. Nedugo nakon skretanja prema sjeveru vjetar sve više pojačava, pada puno kiše, temperatura pada na 7C, a svakih nekoliko sati naiđe oblak ispod kojeg zapuše i preko 40 čvorova, tako da smo u 'survival mode'. Jedrimo samo s olujnim flokom, a brzina nam je svejedno često preko 8 čvorova, i tako sve do ispred ulaska uzaljev ispred Sydneyja. Na kraju se teško probijamo i čini se da zadnjih par milja nikako da prođe. Polako smo plovili motorom kroz veliki zaljev po kojem jure na sve strane mnogobrojni trajekti. Zeleni trajekti i katamarani sa žutom kabinom i palubom imaju narančast dijamantni signal istaknut i to im daje prioritet, pa im se bolje ne naći na putu.

U 10h uplovljavamo na vez u Cruising Yacht Club of Australia smješten odmah do centra Sydneya u Rushcutters bay. U elitnom smo društvu nevjerojatnih brodova u najprestižnijoj Australskoj marini zahvaljujući obitelji Rosandić s obje hemisfere koja nas prati i podržava. HVALA!!!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.