Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera HIR 3 - brodski dnevnik

Prelazak Atlantika

Od Gibraltara do Brazila: Ceuta - Las Palmas - Mindelo - Salvador de Bahia
Objava 20. rujna 2018. 0 komentara 1833 prikaza
Gibraltar
Gibraltar
Jedrenje prema Gibraltaru

Iz Ceute na sjeverozapadu Afrike HIR3 s peteročlanom posadom (Saša, Marina, Ivana, Bojo i Ante) isplovljava prema Atlantiku. Nakon pet dana odmora od prelaska Sredozemlja, nabavke, popravaka i priprema broda, bili smo spremni, ali vrijeme nije sutađivalo. Prognoza za sljedećih tjedan dana najavljivala je jak zapadni vjetar. Nisam imao toliko strpljenja, pa smo usprkos tome isplovili po planu na oko 25 čvorova vjetra iz krivog smjera.

Dojedrili smo do ulaska u luku Gibraltar, a na valovima većim od dva metra dojurio je veliki gumenjak Španjolske carine. Dovikujemo se, pitaju ime broda, broj posade, prošla i sljedeća luka, slikaju nas. Plutali su iza nas na valovima još desetak minuta, pa otišli, a mi sad s glavnim jedrom i motorom idemo dalje i izbjegavamo velike brodove koji kao na traci ulaze i izlaze iz luke. Polako i mukotrpno, ali uspijevamo do kasno popodne doći do Tarife i proći najuži dio tjesnaca između Europe i Afrike, a navećer, ispred Tangera slavimo izlazak na Atlantik i ulazak Hrvatske u finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Sad do finala sigurno više nikome nećemo biti zanimljivi.

Nastavljamo uz obalu Maroka gdje svakodnevo srećemo puno ribarskih brodova, a trenutak (ili više trenutaka) opuštanja na Bojinoj noćnoj gvardiji dovelo je do toga da smo prošli na samo stotinjak metara od jednog trgovačkog broda, što nije bio nimalo ugodan osjećaj. 

Sjeverni vjetar pojačava, valovi se povećavaju, pa jurimo niz ogromne valove. Ide odlično, ali život na brodu se svodi na preživljavanje, a jedemo samo suho meso, sireve i sve što ne zahtjeva nikakvu pripremu, jer u takvim uvjetima teško bi bilo skuhati bilo što, ali Ivana je svejedno imala ne baš uspješan pokušaj kuhanja čaja u zdjeli za juhu!? Više niti panulu ne vučemo, jer u slučaju da u ovim uvjetima nešto upecamo, ne znam što bi s tim. Samo nam povremeno na palubu doleti poneka poletuša. Kažu da se mogu sušiti, pa jesti kao čips, ali imamo mi boljih stvari za grickanje na brodu. Danima ne palimo motor, pa nema hladne pive, ali proživljavamo nekako. Uglavnom pričamo o najvažnijim stvarima na svijetu, o hrani, piću, vremenskoj prognozi i kako se ko snalazi s Blakeom (našim brodskim WC-om), i često hvalimo Mishka (našeg autopilota na vjetar koji 'ume da vozi zavezanih očiju';).

Za finale Svjetskog prvenstva molim naše HIRovce da mi povremeno šalju vijesti s utakmice na Iridium mail. Odaziv je odličan, pa smo u toku, ali nažalost tužni na kraju zbog poraza.

U marinu u Las Palmas de Gran Canaria uplovljavamo oko podneva uz obavezno piće dobrodošlice i slikanje posade. Dolazimo u vrijeme marende, pa nam kažu da se vraćaju za 20 minuta. To se naravno oduljilo na 45,  ali nama se se  ne žuri. Cijena marine za HIR je samo 50ak kuna dnevno, pa razmišljamo o duljem broavku ovdje:) Odmah dolazi i Jure koji se iz Zagreba preselio na Kanare i vodi nas po gradu i po otoku (nas šest u autu:). Nakon dva dana turizma, ja odustajem jer mi je prenaporno i uglavnom samo radim na brodu, a za pauze boravim u Sailors Baru gdje je dobra kava i sasvim pristojna hrana, a domaćin je dvanaestogodišnji koker španijel koji više ne vidi, niti ne čuje, ali zato stalno maše repom i veseli se:) Cijeli tjedan je oblačan sa sjevernim vjetrom od 20ak čvorova, pa izgleda kao da je jesen i već smo jedva dočekali napokon krenuti. Otišli su nam Ivana i Ante, a došao Zorislav kojem je Ryan Air izgubio prtljagu (ipak ju je uspio dobiti prije polaska). Do nas se veže (jedva, skoro su udarili u bok HIRa) lijepa 'retro style' jedrilica oko 15 metara dugačka, a ljudi pričaju nama poznati jezik. Ispostavilo se da je to Crnogorska obitelj koja ima namjeru zajedriti oko svijeta, ali trenutno nisu bez ikakvih planova. Prije isplovljavanja nam poklanjaju bocu domaće jabuke:)

Ujutro me Jure vozi na drugi kraj trgovačke luke gdje smo malo lutali dok nismo našli carinu. Dobro da je Jure bio sa mnom, jer cariniku nije bilo jasno da smo u Bariju ušli u Schoengen i da nismo ponovno radili carinu u Španjolskoj. Ipak, nakon par minuta objašnjavanja s Jurom na Španjolskom i ispunjavanja liste posade, dobili smo izlaz i nakon kave i odlaska na benzinsku, isplovljavamo na 20ak čvorova vjetra. Jedrimo niz velike valove između desetina usidrenih trgovačkih brodova, a cijela posada nakon tjedan dana bez ljuljanja pomalo osjeća morsku bolest. Srećom, privikavaju se relativno brzo, pa možemo nastaviti. Vjetar je povoljan, jedrimo niz vjetar i radimo dosta milja svaki dan što je dobro, jer Zorislav svakih par sati preračunava kad bi trebali stići, još od kad smo krenuli. Ne znam kako bi bilo s njegovim moralom da smo kojim slučajem usporili. Prije svake njegove noćne gvardije, kažem mu da ako vjetar prelazi 20ak čvorova, da malo skrati genovu, ali to je uglavnom završavalo tako da je mene probudilo kad mi je Medo pao na glavu, izlazim van na 25+ čvorova, a Zorislav se zadovoljno smije i govori kako je 'baš sad' mislio rolati jedro.

Nešto prije Zelenortskih otoka vjetar je pojačao, pa dolazimo i malo prije plana, što znači još jedno uplovljavanje u luku usred noći. Na ulasku puše i preko 30 čvorova, a sve je puno napuštenih ruzinavih brodova između kojih radimo slalom i nekako uspijevamo naći ponton i čak budog dežurnog mornara koji nam pomaže vezati se u gotovo praznu marinu. Stresno, ali olakšanje nakon vezanja je neopisivo. Opet, obavezno piće dobrodošlice i slikanje, pa spavanje.

Ujutro nas idem prijaviti na recepciju, dobivam kartice za ulaz i tuševe što je posada jedva dočekala. Nakon kave šetam do komercijalne luke, do carine i kapetanije. Svugdje je pisalo da trebamo vizu koja košta 40 Eura po osobi. U živopisnim uredima popunjavam neke formulare koje službenici u lijepim novim uniforrmama pregledavaju, ali se vidi da samo ubijaju vrijeme. Na kraju, na carini me traži 5 Eura, a kako nemam sitno, a on mi ne može vratiti, ostavljam 10. Ne znam je li bili zbog tog 'mita i korupcije', ali vize nismo trebali:) Sad smo i službeno stigli na Cabo Verde.

Mindelo ima novu marinu koju je sagradio Nijemac, nije im sezona, pa je sve prazno i svi se nude da bi nešto radili na brodu. Dogovaram s jednim mornarom podvodno čišćenje broda i kupujem još nekoliko kanistera za gorivo za jer ih u cijelom gradu nema nigdje. Grad je lijep, žene još ljepše (Marina kaže da su i muškarci), ali su vrlo siromašni. Stalno žicaju na razne načine, a siromašniji dijelovi grada podsjećaju na Kubu.

Prvu večer, Marina i ja slučajno smo naletjeli na neki mali prostor gdje je band imao tonsku probu. Kasnije se vraćamo u tu mini 'knjižnicu' gdje se na 30ak kvadrata ugurao peteročlani band koji fenomenalno svira i izmjenjuje se nekoliko pjevačica koje još bolje pjevaju i uguralo nas se nekako još tridesetak unutra. Sve je krcato, a na ulici ispred ekipa i pleše. Very cool, pa smo navraćali još par puta.

Ja uglavnom opet preko dana odustajem od turizma i bavim se popravcima na brodu, a samo  nevečer malo opuštanja. Najbolje smo se udomaćili u Sports baru gdje rade dobru hranu i odličan Mojito de Maracuja, ali nigdje se ne može popiti pristojna kava, pa odustajemo od toga i pijemo našu na brodu.

Bojo mi je saopćio kako zbog zdravstvenih problema ne može nastaviti. Nije baš bilo vremena za razmišljanje, nema nam druge, nastavljamo samo Marina i ja! 

Nakon šest dana, već smo se udomaćili. Vidim da je na susjedni ponton stigla Ukrajinska jedrilica s dvojicom 70-godišnjaka, Mišom i Grišom koje srećem u kupaonici. Upravo se vraćaju s Horna! Kad su čuli da smo iz Hrvatske, odmah smo postali braća, pozvali nas na večeru, ispričali njihovu ludu priču kako su sagradili brod od aluminija namijenjenog za projekt Ukrajinskog Space Shuttlea od kojeg se odustalo i kako su oplovili Horn i Patagoniju. Sve to uz bocu Single Malt whiskeyja:) Poklanjaju nam peljar Brazila, a drugo jutro dolaze na kavu na Hir, pa ja njima poklanjam peljar Hrvatske.

Opet posjećujem carinu i kapetaniju, opet se prave da nešto rade, ali lupaju nam pečate i možemo dalje... Još obavljamo zadnju kupovinu hrane, ali kod zadnje provjere motora, vidim da alternator ne puni akumulatore. Pokušavam svašta, ništa ne radi, ali uspijevamo na brzinu doći do majstora. Ne zna riječ engleskog, ali zna šta radi. Skinuo je alternator i vratio ga točno u podne drugi dan, kako je obečao. Nevjerojatno:)

Nema vjetra, pa motoriramo. Nakon nekog vremena pali se kaljužna pumpa ispod motora, pa još par puta. Usred noći otkrivam da negdje pušta gorivo. Ispostavilo se nakon dosta ispitivanja da se odvojili postolje filtera za gorivo i da filter ima rupu! Dobro da imam rezervni. Par dana kasnije, otvaram motor i vidim da je ušlo more u njega! Knjigu u ruke, šaljem mailove... Na kraju uspijevam izbaciti vodu i izgleda da je sve ok...

Jedno jutro dok smo oboje bili u kabini, čuju se neki čudni zvukovi, gledam po brodu, izlazim van, i shvatim da ispod i oko broda pliva mali kit koji se glasa:)!

Jedrimo stalno u vjetar, osim što smo par dana motorirali kroz Intertropsku zonu konvergencije (Doldrums, Pot au Noir) gdje nema vjetra. Svejedno dosta dobro napredujemo, imamo obavezni mali ritual prelaska ekvatora (polijevanje morem, šampanjac..) i nastavljamo... Sve dok se nije jedno jutro čulo kako nešto puca! Ispostavilo se da je pukao šeraf koji drži prednji štraj. Dobro je da nije pao jarbol! Uspjeli smo nakon pola dana nekako sve povezati, osigurati i nastaviti s malim prednjim jedrom. Nakon svega,, navečer, Marina je primjetila da naš EPIRB svijetli! Sam se nekako aktivirao!?? Drugi dan saaznajem da je to pokrenulo priličnu strku i da je skoro pokrenuta potraga. Lijepo je znati da sistem funkcionira, ali s druge strane, nitko nije došao do nas, a bili smo na samo 50ak milja od Asencion Islanda.

Nastavljamo dalje. Ide nam ok, ali ubitačno sporo i svi s kojima se dopisujem preko maila predlažu da skrenemo s rute i popravimo štraj. Nekoliko dana tvrdoglavo nastavljam, ali na kraju moram odustati. Skrećemo prema Brazilu, idemo u 'samo' 1.200 milja udaljeni Salvador de Bahia. Čim smo skrenuli niz vjetar, sve je postalo lakše, osim što je meni pao moral zbog ovog detoura. Ide nam dosta dobro i samo s glavnim jedrom i flokom jedrimo lagano niz jugoistočne pasate. Uglavnom se odmaramo, slušamo glazbu s naša 3 iPoda spojenih na radio, čitamo, pišemo, a Marina svaki dan smišlja što skuhati, pa se jako dobro jede (friški kruh, francuski krumpir, quiche lorraine, grah sa suhim mesom, bannana bread, zlevanka, pizza, lepinje...). Za gvardijama nema potrebe, jer u mjesec dana smo vidjeli samo par brodova. Samo povremeno namještamo jedra, korigiramo kurs i provjeravamo da je sve ok. To neke dane znači da ne radimo ništa, a druge dane (i noći) stalno nešto mijenjamo, jer u tropima smo, pa ako krenu kišni oblaci, vjetra ima od 6 do 26 čvorova.

Prelazak Atlantika bio nam je ekstremno dugačak, ali zapravo nije bio težak. Prije samog ulaska u Salvador na provu su nam sletjele dvije ptice koje su nas uvele u Brazil gdje nas čeka avantura popravka broda...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.