Blogosfera Kaj te briga

Plagiraj me nježno (III dio)

Objava 24. listopada 2013. 0 komentara 51 prikaza
Igor Baksa
Igor Baksa
Igor Baksa

Znam da sam u zadnjem postu obećao da ćemo se pozabaviti plagijatima na hrvatskoj glazbenoj sceni, ali iščitavši prva dva dijela ove teme, shvatio sam do sad još nisam ni točno definirao što je plagijat. Najbolje se savjetovati s Wikipedijom. Jednostavna metoda “copy-paste” na računalu mnogima je olakšala pisanje kolumni, maturalnih i diplomskih radnji, doktorata i knjiga općenito. Razlog zbog kojeg tu ne možemo postaviti pitanje autorstva jest taj što su tekstovi Wikipedije tekstovi tzv. “otvorenog koda”, odnosno, njegovi autori dopuštaju njihovo korištenje. Bit će još riječi o filozofiji i praksi otvorenog koda, a sad razjasnimo termin “plagijat”.

Plagijat (lat. plagere = oteti), označava čin prisvajanja ili kopiranja tuđeg pisanog, umjetničkog ili drugog kreativnog rada u svoj vlastiti, bilo djelomice ili u cijelosti, bez navođenja izvornog autorstva ili izvornika. Za razliku od krivotvorenja u kojemu je upitna autentičnost djela, kod plagijata je riječ o nezakonitom i neetičnom prisvajanju tuđeg djela, koje se prikazuje kao vlastito.

Valja ponoviti: krađu glazbenih ideja ne treba miješati sa sempliranjem (legalnim korištenjem originalnih djelova pjesme u drugom glazbenom djelu), koje je donedavno bilo ‘siva zona’ raznih zakona o autorskom djelu.

Ono što plagijat radi plagijatom jest, naravno, zakonsko određenje, odnosno je li netko na sudu uspio dokazati da je neka pjesma ili dio nje plagijat. Sve ostalo mogu ostati samo nagađanja, tako dugo dok se zakonski ne utvrdi “prav(n)a istina”. Kad se na problematiku pogleda s ove strane, čini se da je pitanje plagijata sve manje umjetničko, a sve više pravno pitanje.

Nirv… Parni valjak!

 

Supersajt.info u svom članku o plagijatima piše: “Plagijat u pravnom smislu jest kada se meloritamski prepišu ili kopiraju 4 takta. No, u glazbenom smislu to ide mnogo šire. Budući da iole prosječan glazbenik može improvizirati i melodiju i ritam, u glazbenom svijetu termin plagijat se koristi ako se glazbeno može p/dokazati da se radi o već napisanoj temi. Sa pravnog aspekta to ne stoji, pa „plagijatori” to uzimaju kao argument kada im se usprotive. Tako je, primjerice, Giuseppe Allegri, talijanski pijanist, da bi dokazao tu tezu improvizirao taktove talijanske himne, te bez kopiranja taktova, očigledno plagirao Mamellia, koji je himnu napisao.”

Koliko god mi spekulirali, ili čak jasno čuli glazbenu krađu, ona to nije sve dok se sudski ne utvrdi, ili autor ne prizna. Do tad možemo samo postavljati pitanje: je li jedan autor svjesno pokrao drugoga ili je sličnost dvaju glazbenih djela sasvim slučajna? Je li Hus “posudio” ili nesvjesno postigao da mu uvod iz “Sve još miriše na nju” snažno vuče na “Stairway to Heaven” i “Still Loving You” te zna li Thompson da mu “Čavoglave” sliče na jedan stari partizanski ‘hit’? Je li Frank Sinatra ukrao Ivi Robiću “Strangers in the Night”, ili je platio prava autoru pjesme? Je li Kris Novoselić iz Nirvane za “About a girl” ukrao ili samo posudio od Parnog Valjka akorde iz pjesme “Hrast”? Na neka od ovih pitanja odgovor se zna, na neka ne. Kaj te briga. Glazba je puno veća od pitanja autorstva i plagijata.

Možda su Robić i Sinatra imali mafijaški deal oko ove pjesme

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.