Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Naimekajje

Razvoj ili kamatarenje zbog kupovine glasova?

Postavlja se legitimno pitanje, imamo li mi u Hrvatskoj razvojnu banku ili platformu za kamatarenje poduzetništva u cilju namicanja sredstava za kupovinu onoga što je temeljni interes politike. Jer, politika i biznis ipak imaju nešto zajedničko. Naimekajje, i percepciju i poslovni rezultat moguće je mjeriti u novcu, samo s različitim predznakom.
Objava 09. lipnja 2022. 0 komentara 504 prikaza
Foto: Patrik Macek/Pixell
Foto: Patrik Macek/Pixell
HBOR

Temeljni je aksiom djelovanja pojedinaca iz ljudske vrste, barem u ovozemaljskom smislu, pokušaj maksimiziranja inkasacije vlastitih interesa, napisao je u svom kapitalnom djelu Human Action austrijsko američki ekonomski mislioc Ludwig von Mises.

Ova teorija, koja je, od kada je napisana i ustanovljena, pod stalnim kritikama i izazovima u pogledu znanstvenosti, doista ima neke izazove u praksi. Njome je nemoguće raspetljati situacije kada na u istom slučaju različiti ljudi ili različite interesne grupacije ljudi imaju različite ili dijametralno suprotne interese.

Takav je prilično često slučaj kada se na istom mjestu nađu politika i poslovni interesi.

Politika tako, u demokratskim društvima, koja su po Aristotelovoj definiciji, kvalitativno najmanje loša uređenja, živi od inkasiranja pozitivne percepcije. Vjerojatno je tako od vremena foruma, kao prostora javnog djelovanja, u grčkim polisima, a svakako je tako od pojave sredstava javnog priopćavanja. Od novina, preko radija i televizije, pa sve do blogova i društvenih mreža.

Pogotovo je danas tako u vremenima društvenih mreža druge i treće generacije. Ne moramo dokaze za tu progresiju tražiti u recentnoj literaturi. Dovoljno je pročitati knjigu Edwarda Bernaysa Propaganda i zaključiti kako je u politici opće dobro zapravo stanje zbira pozitivnih percepcija.

Ne čudi, stoga, niti činjenica kako je više neimenovanih izvora kolegi Borisu Rašeti za Express potvrdilo kako premijer Andrej Plenković vrlo pasionirano i minuciozno svakoga dana analizira istraživanja javnoga mnijenja o svojoj popularnosti i medijske izvještaje u kojima ga se spominje. Ne čudi niti to što u tu svrhu njemu bliski eksperti za javno mnijenje korite razne zaposlenike u institucijama i medijima ovisnima o tome tko je na poziciji moći, kako bi peglali njegove, priznajmo jer kriza je, prilično izazovne odluke. Sve u cilju stvaranja partikularnih navijačkih javnosti. Prilično habermasovska komunikacijska strategija.

Njegov je interes, kao i svakog političara u poziciji moći, reizbor i novi mandat. Vjerojatno su zbog toga veliki magovi spina i propagandisti iz okruženja Vlade RH, u siječnju ove godine, inzistirali na naprasnom otvaranju radova na državnoj cesti D8 i prigodnoj svećanosti uz obligatne kamere državne televizije, premda izvođačima radova uopće nije bilo do slavlja. Ta, već nakon pripreme početka radova, bilo je jasno, kako javljaju dalmatinski portali, kako se tamo nalazi arheološki lokalitet i kako je potrebno pričekati njegovu sanaciju.

Biznis, naimekajje, ima potpuno drugačije prioritete i interese. On teži biti učinkovit, polučiti što je više dodane vrijednosti ne trošeći nepotrebne resurse. Donijeti zaradu dioničarima te biti koristan društvu kroz otvaranje radnih mjesta i zadovoljenje društvenog ugovora, plaćanje poreza.

Evo, primjerice banke, kako su to opisali Niall Ferguson u svojoj Povijesti novca ili Mira Kolar Dimitrijević u HNB-ovoj knjižici na istu temu, on primitivnih novčarskih institucija do danas, imaju zadatak opskrbiti tržište novcem uz zaradu za svoje dioničare te uz brigu da se novac ne obezvrijedi. U tu svrhu se naplaćuju interesi, kamate i naknade.

Za razliku od takvih, komercijalnih banaka, države, pogotovo nakon velike gospodarske krize, iako naznake nalazimo i ranije, u Pruskom carstvu, osnivaju novčarske institucije koje imaju za cilj pomoći razvoj gospodarstva, vratiti dio poreznih sredstava u gospodarstvo. One plasiraju javni novac na tržište kako bi pomogle projekte koji zbog svoje fragilnosti bivaju rizični za komercijalne banke, piše u svom djelu Development Theory and the Multilateral Development Banks Jonathan Staford.

I takve banke naplaćuju interese, kamate i naknade, kako bi smanjile spomenuti rizik, ali i perpetuirale sredstva koja namjenjuju razvoju gospodarstva ili projektima obnove nakon prirodnih katastrofa ili ratova.

Brzom pretragom internetskih tražilica, ali i čitanjem anglofonog tiska i tiska na nizozemskom jeziku, čini mi se kako je to svuda tako, osim u nas. Prema podacima FINA-e (o smislu te institucije ćemo također jednom morati razgovarati) upravo takva hrvatska banka, Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) iskazala je dobit od 200 milijuna kuna. Ta će se dobit kako sada stvari stoje isplatiti predstavniku vlasnika, dakle državnom proračunu.

Istovremeno, isti taj HBOR odbija dati kreditne linije poduzetnicima na kojima je do sada uvijek zaradio, pa čak i za projekte i poslove u kojima su partneri vrlo renomirane strane tvrtke, mahom u vodećih desetak u svome posli globalno. Štoviše, na takvim poslovima se minimizira rizik jer postoje fizički proizvodi.

Prema tomu, postavlja se legitimno pitanje, imamo li mi u Hrvatskoj razvojnu banku ili platformu za kamatarenje poduzetništva u cilju namicanja sredstava za kupovinu onoga što je temeljni interes politike. Jer, politika i biznis ipak imaju nešto zajedničko. Naimekajje, i percepciju i poslovni rezultat moguće je mjeriti u novcu, samo s različitim predznakom.

Svaki glas košta, pa i onaj godinama vjeran, to je pak globalni politički aksiom u kvalitativno najmanje lošem uređenju – ovom demokratskom.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.