Naslovnica Izvan granica

Balkan u raljama Zapadnog Balkana

Objava 25. ožujka 2017. 1 komentara 600 prikaza
Foto: Youtube_screenshot
Ivan Pepić
Foto: Youtube_screenshot

Prošlo je više od tri mjeseca od susreta Andreja Plenkovića i Angele Merkel u Berlinu. Zašto je on važan za hrvatski kontekst u Europi? Prvi put Hrvatska je jasnije definirala svoju poziciju i u EU i prema Balkanu. Prvi put je iznesen stav da Zagreb ne prihvaća mini-EU u svom dvorištu pod zastavom Zapadnog Balkana. Hrvatskoj odgovora pristup otvaranja-zatvaranja poglavlja, što omogućuje i rješavanje spornih pitanja s Beogradom. Osim toga, Hrvatska je pokušala progurati i poseban odnos EU prema BiH, s pravom smatrajući kako se u toj zemlji lome koplja o budućnosti jugoistoka Europe.

Čini se kako je berlinski odgovor bio – nein!. U Sarajevu je 16. ožujka održan summit lidera Zapadnog Balkana (zemalja ex-Jugoslavije, osim Hrvatske i Slovenije, plus Albanija). Na tom summitu europski povjerenik za proširenje Johannes Hahn progurao je inicijativu Aleksandra Vučića o njihovoj ekonomskoj integraciji. Javnosti je spomenuta inicijativa poznata od početka ove godine, kad je u javnosti "procurio" paper koji je Vučić predložio austrijskom kancelaru Christianu Kernu. Na Balkanu je konačno stvoren Zapadni Balkan.

Što to znači? Cilj inicijative je stvoriti carinsku uniju Zapadnog Balkana. To bi osnažilo tržište, političku suradnju i omogućilo niz zajedničkih projekata. Hrvatska će, zbog jasnih ekonomskih načela, izgubiti i gospodarski i politički utjecaj na Balkanu. Funkcionalistički duh "oca Europe" Monneta tako se prelio na zapadnobalkansko tlo: prevedeno, integracijom ekonomskog sektora dolazi do stvaranja jedne tijesnije unije.

Ukoliko se to ostvari jasno je kako će premoć imati Srbija kao jedina stabilna i procesno funkcionalna država. Dok je Makedonija pred eskalacijom sukoba, Kosovo nestabilno a u BiH vladaju blokade institucija, Vučić nudi relativno stabilnu ekonomiju u odnosu na druge te sve češće poziva na "mir, stabilnost i prosperitet kao prioritete", na što iz Bruxellesa strasno plješću. On ne staje na tomu, nego već od prošle godine nudi konkretne projekte svojim zapadnobalkanskim partnerima: npr. Sarajevu nudi izgradnju autoceste Sarajevo-Novi Pazar koja bi se spojila s Beogradom te, u više navrata i ove i prošle godine, ponavlja svoju "viziju" dobrih odnosa Srba i Bošnjaka "kao ključnim za mir u regionu". 

Kakva je reakcija zapadnobalkanskih lidera prema toj nabujaloj inicijativi? Na primjeru Sarajeva vidljivo je kako je ona mila svim krugovima. Tako je reis-I-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović početkom godine uskliknuo da "Bošnjaci moraju znati da je premijer Srbije Aleksandar Vučić glavni faktor. S Vučićem bošnjačka politika treba položiti temelje dugoročne saradnje Bošnaka i Srba". Lako se primjećuje i svađalački Izetbegovićev ton prema Grabar Kitarović. Nadalje, druga bošnjačka politička struja Europu i Hrvatsku naziva fašističkom, dok s Vučićem treba graditi odnos temeljeći ga na tekovinama iz Drugog svjetskog rata i zajedničkim interesima "koji će se lakše ostvariti zahvaljujući otopljavanju rusko-turskih odnosa".

Zanimljivo, Ivo Banac potonje naziva "ostrašćenim bosanskim ljevičarima" citirajući ih kako bi pobio argumente onih kojih su za federalizaciju BiH. Još zanimljivije, i Banac se vrlo vjerojatno slaže da je Balkan u zapadnobalkanskim raljama koji dugoročno šteti zapadnim centrima a koristi istočnim. Međutim, umjesto da gasi požar on dolijeva ulje na vatru. 

Naime, unatoč činjenici što su prošli tjedan sve hrvatske stranke napustile Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, bošnjačke su stranke jednoglasno izglasale "rezoluciju protiv federalizacije" kao odgovor na rezoluciju Europskog parlamenta iz 2017. (koja, između ostalog, šalje jasnu poruku i Rusiji i Turskoj). Dakle, a to nije prvi put, bošnjački predstavnici spremni su se odreći koalicije s hrvatskim strankama kako bi hegemonistički "zaštitili Bosnu". Svaka rasprava dočekuje se agresivno, bilo da se radi o raspravi o Ustavnom sudu BiH, preporukama iz EU ili izmjeni izbornog zakona.

Nažalost, čini se kako to neki analitičari ne primjećuju. Njihov je domet optuživanje medijskih kuća i poimenično prozivanje. Ne razumiju kako mnogi pozdravljaju partnerstvo s Beogradom, jer ono omogućuje integracionalističke težnje u državama gdje postoji namjera dominacije jednog naroda nad drugim. Vjerojatno oni to ne vide jer često dolaze iz takvih integracionalističkih i pseudoliberalnih škola po kojima je neshvatljivo da, u državi bez većinske nacije, više segmenata mogu koegzistirati ravnopravno. Zato im je lakše prihvatiti vidovdanski koncept nacije nego načela federalizacije.

Iznenađujuće je kako "smeta" bilo kakav hrvatski pristup prema BiH, osim onog sanaderovskog "dizanja ruku" od nje. Vjerojatno zato što, citiram Banca, "nema dvojbe da nas je Tuđmanova bosanska politika slabila" jer se radilo o "pogodbi s protivnikom - Beogradom". Poruka je jasna: Hrvatska, bez obzira na dobru namjeru i članstvo u EU i NATO, nema što tražiti u BiH i jugoistočnoj Europi.

Nedvojbeno je kako buduća carinska unija na Zapadnom Balkanu odgovara najmoćnijoj zemlji u toj regiji – Srbiji. Jasno je kako je taj projekt potpomognut iz zapadnih krugova, u ovom slučaju Europske komisije. Neki su, poput bošnjačkih elita, prigrlili takav projekt kako bi nastavili sa svojom politikom hegemonije, ovaj put u partnerstvu s Vučićem, što je dobrodošlo integracionalističkim politikama međunarodnih aktera.

Vidljivo je, dakle, kako se Vučićev Zapadni Balkan uklapa u misaone želje zapadnih sponzora, jer im omogućuje održavanje distancirane prisutnosti u regiji. Zapadni Balkan bi tako dobio novog policajca, što znači da članstvo u zapadnim savezima više nije nužnost. S tim u paketu, obzirom na novi savez, uklapa se i voljena politika u BiH u obliku poslušne i jedine bosanske nacije. Ukratko, ako Sarajevo bude sluga Zapadnom Balkanu, međunarodna zajednica će dopustiti da izvrši svoj integracionalistički san, a Zapad će postupno odlaziti iz te komplicirane regije jer će "liberalna integracija" Zapadnog Balkana riješiti sve probleme.

Stoga, kao što je to učinila sa Zapadnim Balkanom, Hrvatska treba odbaciti postojeću sarajevsku politiku koja prihvaća spomenuti zapadnobalkanski pakt. Uz to, važno je težiti za onim što je hrvatski politički vrh pojasnio u Berlinu, a to je proces kandidiranja država-po-država s pojačanom prisutnošću u BiH, a ne favoriziranje zapadnobalkanske unije.

Uz malo napora razumljivo je kako je to poželjni hrvatski interes, što nema nikakve veze s navodnom "politikom pogodbe". Ponekad analize koje idu u tom smjeru, uz namjerno izostavljanje dijelova puzzlea, doimaju se kao opravdanje potpisanih pisama iz prošlih vremena. Ovdje se radi o pitanju hoće li Hrvatska i trijezni mozgovri sa Zapada dopustiti da Zapadni Balkan potpuno isklizne u vjerojatnu dugoročnu nestabilnost ili će se baviti tzv. Tuđmanovom "bosanskom politikom".

Message