Blogosfera Izvan granica

Norme Europske unije i konstitutivnost naroda ne isključuju se međusobno (I. dio)

Kao što slučaj Cipra pokazuje, EU u potpunosti prihvaća konsocijaciju i podjelu moći među etničkim skupinama: tako je bilo 2004., ali i 2016./17. tijekom pregovora u Ženevi, kad je Europska komisija agitirala za model koji je predlagao, trenutno, najutjecajniji zagovaratelj konsocijacije John McGarry i glavni savjetnik UN-a u pregovorima za ujedinjenje Cipra.
Objava 05. rujna 2017. 0 komentara 155 prikaza
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons
Foto: Wikimedia Commons

Utjecaj Europske unije (EU) na promjenu političkih i stranačkih sustava država kandidatkinja zauzima značajan prostor u politološkim istraživanjima. Zbog svoje sui generis prirode, EU dovodi u pitanje pojmove kao što su "suverenost", "državljanstvo" te odnose između većine i manjine. Autori su, uglavnom, tek 1990-ih i početkom 2000-ih počeli tragati za odgovorom na koji način smjestiti i definirati EU na globalnoj sceni?

Tako su se razvile analize EU-a kao "meke" i "tvrde" sile (soft i hard power). Kako su ti pojmovi uporabivi tek za komparaciju klasičnih država, Ian Manners (2002) je u svom utjecajnom članku Normative Power Europe reconsidered: beyond the crossroads definirao EU kao "normativnu silu". 

Prema njemu, EU je u stanju "oblikovati koncept 'normalnog' u međunarodnim odnosima". Umjesto države, srž EU-a se nalazi u "post-vestfalskim vrijednostima" poput slobode, demokracije, zaštite i poštivanja ljudskih prava te vladavine prava. Normativni temelji prisutni su i u njenim službenim dokumentima: Kopenhagenski kriteriji, Povelja o temeljnim pravima EU te čl. 6 Ugovora o EU su primjeri praktične normativnosti Unije.

Posebnost Bosne i Hercegovine (BiH) zbog postojanja konstitutivnih naroda i ambicije članstva u EU-u otvara dosad nedovoljno istražen prostor. Rasprave o budućnosti bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda i odnosa pojma konstitutivnosti prema članstvu u EU zasad zauzimaju isključivo javno-komentatorski prostor. Znajući kako je utjecaj Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) EU-a iznimno značajan za politički i stranački sustav u svim zemljama kandidatkinjama, cilj ove serije članaka je doprinijeti raspravi o budućnosti jednog od najvažnijih stupova postojanja BiH, a to je pojam konstitutivnosti u kontekstu članstva u EU.

Nastoji se odgovoriti na pitanje: je li i u kojoj mjeri postojanje konstitutivnih naroda u BiH u sukobu s post-vestfalskim vrijednostima?

Poziciju koju zauzimam je da EU nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma nije imala koherentnu politiku u odnosu na međunacionalne tenzije u BiH. To je otvorilo prostor za djelovanje EU kao "normativne sile", ali zbog posebnosti BiH i akomodacijske tradicije unutar EU u nijednom trenutku konstitutivnost neće biti dovedena u pitanje. Također, norme EU-a nisu vrijednosno neutralne te ne postoji sukob između s jedne strane ljudskih prava, demokracije i sloboda te, s druge strane, konstitutivnih naroda, što se pokazuje između ostalog i na primjeru poticaja implementacije "presude Sejdić-Finci".

Kako bi se odgovorilo na glavno pitanje, u ovom prvom dijelu nudi se konceptualni okvir s ciljem da se čitatelju približe pojmovi nužni za razumijevanje vrijednosti EU-a. Ovaj dio je važan za razumijevanje argumenata zagovornika post-vestfalske ideje EU-a. Njihovi su argumenti značajni jer se najčešće tendenciozno koriste u raspravi o budućnosti konstitutivnosti naroda u kontekstu članstva u EU-u.

U drugom nastavku, koji će biti objavljen za nekoliko dana, problematizirat će se ZVSP EU prema BiH. U trećem nastavku dovest će se u pitanje teze "centripetalista" koje razvoj konstitutivnosti u BiH tumače komparacijom s drugim europskim podijeljenim društvima, dok će se zadnji dio pozabavit, izravno, s konstitutivnošću i post-vestfalskim normama EU.

 

EU kao "normativna sila"

U prvim radovima o karakteru nekadašnje Europske zajednice (EZ), ona se definira kao "civilna sila" (Duchêne, 1973). U kontekstu Hladnog rata i moći nuklearnog oružja, Duchêne je predvidio kako će utjecaj EZ-a rasti zahvaljujući civilnim instrumentima, poput gospodarskih i diplomatskih ugovora. Uporaba sile bila je isključena, ali ondašnje su članice mogle računati na sve značajniji utjecaj civilnih instrumenata. Ovo predviđanje se u velikom dijelu i ostvarilo: nuklearno naoružanje je postupno postalo (nepredvidivi) teret u međunarodnim odnosima, a "civilna sila" u globalnom kontekstu zadobiva na važnosti.

Drugi skup radova odnosi se na definiranje EU-a kao meke i/ili tvrde sile (soft i/ili hard power). Distinkcija između ta dva pojma čine posjedovanje, ili ne, vojne sile. Zaki Laïdi (2013) tvrdi kako se slabost europske moći očituje u nesposobnosti da soft poweru pridoda i atribute hard powera. S druge strane, Joseph Nye (2004) zastupa tezu da se tvrda sila ne očituje samo kroz vojnu snagu, nego i kroz posjedovanje mehanizama prisile odnosno straha, dok je meka sila akter koji djeluje zavođenjem odnosno atrakcijom. Slijedi da "crta rascjepa između hard i soft powera ne ovisi o upotrebi snage, nego se pokazuje kroz prijelaz iz stanja atrakcije u prisilno djelovanje" (Laïdi, 2013: 37).

Uočljivo je kako ti pojmovi nisu dovoljni za opisivanje EU-a. Oni ostaju podložni komparaciji klasičnih sila, primjerice Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Kako bi zaobišao spomenutu dihotomiju, Manners je razvio pojam europske normativne sile.

Prema njemu, EU je post-vestfalska tvorevina koja se temelji na normativnim temeljima kao što su "sloboda, demokracija, poštivanje i primjenjivanje ljudskih prava, pravna država, društvena solidarnost, nediskriminacija, održivi razvoj, zaštita manjina, dignitet, solidarnost, jednakost, pravo državljanstva i pravda" (Manners, 2002: 243). Središnja uloga države zamijenjena je središnjom ulogom tih vrijednosti. Manners je dokazao kako se norme šire "informacijskom i proceduralnom zarazom" te "neskrivenim prijenosom". U slučaju bivše Jugoslavije to se odnosi na financijske programe za demokratizaciju, poput npr. Phare programa, europskih fondova, itd. (Manners, 2002: 244-245). Međutim, europska normativna snaga ne isključuje uporabu prisilnih mehanizama u slučaju kad se temelje na "jasnim normativnim temeljima" i "u kontekstu kritične rasprave" (Manners, 2006: 195), što znači da je i prisutnost vojske izvan EU-a jedan od mehanizama širenja normativnih vrijednosti.

 

Norme EU ne znače i neutralnost u donošenju političkih odluka

Iako gaje kritički pristup prema EU-u kao normativnoj sili, Diez i Pace (2007) primjećuju kako taj pojam znači da EU jest normativna sila, ali istovremeno upotrebljava tu silu za svoje ciljeve.

Obzirom na to, "normativnost" EU-a se ne mora nužno poimati s "neutralnošću". Na primjeru članstva Cipra u EU-u, pokazalo se kako "barem jedna strana u sukobu koristi norme EU-a da ojača svoju poziciju, s posljedicom jačanja a ne transformiranja sukoba" (Diez i Pace, 2007: 4).

To je u skladu s idejom Ulricha Becka, teoretičara kozmopolitizma: EU ne teži (ili ne bi trebala težiti) jednolikosti političkih i društvenih sustava, nego jedinstvu.

Praktični primjer je uvjet članstva Cipra u EU 2004. godine. Potvrda na referendumu Annanovog Plana, koji je predviđao federaciju s podijeljenom političkom moći između većinskih ciparskih Grka (78 posto ukupnog stanovništva) i ciparskih Turaka (18 posto), bio je jedan od glavnih uvjeta za članstvo Cipra. Plan je predviđao stvaranje ciparske federacije koju bi činile dva entiteta, grčki i turski, dvodomni parlament podijeljen po etničkom principu, predsjednika i potpredsjednika s pravom veta, čije bi pozicije zauzimali ciparski Turčin i ciparski Grk, koji bi u petogodišnjem mandatu izmjenjivali svoje funkcije svakih 20 mjeseci.

EU je čvrsto stala iza tog modela ortodoksne konsocijacije, upravo uvjetujući članstvo u EU uspjehom referenduma. Ipak, Grci su, imajući većinu na otoku i želeći centralizirati političku moć, odlučili glasati protiv (76 posto Grka bilo je protiv), dok je 65 posto Turaka bilo za. Referendum je, dakle, propao, ali ne i članstvo Cipra ili, točnije, grčkog dijela Cipra koji je bio protiv referenduma. Naime, Atena je uvjetovala da, ukoliko grčki dio Cipra ne postane dio EU, Grčka neće prihvatiti preostalih 9 kandidatkinja Srednje i Istočne Europe, dovodeći tim ultimatumom u pitanje proširenje EU na istok.  

Dakle, primjenjujući stav da post-vestfalske europske vrijednosti nisu neutralne, u slučaju BiH moguće je razumjeti kako EU neće dovesti u pitanje postojanje konstitutivnosti naroda. Kao što slučaj Cipra pokazuje, EU u potpunosti prihvaća konsocijaciju i podjelu moći među etničkim skupinama: tako je bilo 2004., ali i 2016./17. tijekom pregovora u Ženevi, kad je Europska komisija agitirala za model koji je predlagao, trenutno, najutjecajniji teoretičar konsocijacije John McGarry i glavni savjetnik UN-a u pregovorima za ujedinjenje Cipra. 

Stoga, EU i kad promiče svoje vrijednosti, ona nije neutralna organizacija kad su u pitanju važna politička pitanja, nego na nju utječu prije svega političke odluke vlada država članica. Politički realizam je, a to je ostvarivanje "balansa" odnosno mira, u očima EU itekako važno, a konsocijacija je itekako agilna u promidžbi mira i stabilnosti među etnički podijeljenim skupinama.

 

Napomena: Ova serija tekstova prilagođeni i izmijenjeni su dijelovi članka "Post-vestfalske norme Europske unije i konstitutivnost naroda: vrijednosni antagonizam ili uključiva koegzistencija?" iz zbornika radova sa znanstveno stručnog skupa "Hrvati BiH - nositelji europskih vrijednosti", Neum, 16. i 17. ožujka 2017.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.