Blogosfera Izvan granica

Razgovor: Hrvati ne moraju prihvatiti takvu FBiH koja služi kao servis za ostvarenje bošnjačkih nacionalističkih ciljeva

Objava 30. studenoga 2018. 3 komentara 978 prikaza
Pepić-profilna
Pepić-profilna
Pepić-profilna

Ivan Pepić je politolog i član Instituta za društveno-politička istraživanja, think tanka iz Mostara. Nedavno objavio članak u EUobserveru u kojemu se osvrnuo na političku situaciju u susjednoj Bosni i Hercegovini, a ovaj je izazvao različite reakcije, poglavito u bošnjačkim krugovima. Tim povodom razgovarali smo s gospodinom Pepićem.

Uoči sjednice Vijeća ministara vanjskih poslova EU za EUobserver napisali ste komentar o izboru Željka Komšića od strane Bošnjaka, o hrvatsko-bošnjačkim odnosima u Federaciji Bosne i Hercegovine i o dr. srodnim temama. Kako bi ocijenili postizbornu situaciju u BiH?

Članak u EUobserveru izazvao je reakcije kod nekih stranih i bošnjačkih analitičara koji su me optužili, preko društvenih mreža, za rasizam, prikrivenu ksenofobiju i orijentalizam. U njemu sam se osvrnuo na način kako je izabran Željko Komšić, ali i na seksističke napade Komšićevih simpatizera protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, pozive da se Dragan Čović nabije na kolac, što je u skladu s osmanskom tradicijom, i na oštre poruke protiv izgradnje Pelješkog mosta, o čemu se na Zapadu nije moglo čitati.

Za one koje pažljivo prate političku scenu u BiH postizborna situacija nije neočekivana. Odnosi Hrvata i Bošnjaka su dodatno pogoršani izborom Željka Komšića bošnjačkim glasovima. Još gore, najave Visokog predstavnika (OHR) i nekih veleposlanstava u Sarajevu da će Središnje izborno povjerenstvo (SIP) implementirati rezultate iako nisu usvojene izmjene Izbornog zakona BiH dodatno opterećuje te odnose. Takvo je stajalište dijela međunarodne zajednice problematično iz nekoliko razloga.

Prvo, Ustavni sud BiH presudom „Ljubić“ iz 2016. godine je ukinuo odredbe Izbornog zakona po kojem se može formirati Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Prema toj presudi, samo državna Parlamentarna skupština BiH može izmijenitine ustavne odredbe zakona potrebne za implementaciju rezultata za federalni Dom naroda, što je propustio učiniti. S tim pravnim vakuumom, SIP ne može djelovati i implementirati rezultate, jer za to nema zakonske ovlasti. Drugo, OHR želi ugoditi bošnjačkim elitama implementacijom rezultata izbora temeljem popisa stanovništva iz 1991. i odredbom prema kojoj se iz svakog kantona bira najmanje po jedan zastupnik iz svakog konstitutivnog naroda. To bošnjačkim političarima odgovara jer mogu imenovati, osim izaslanika u Klub Bošnjaka, i do 12 od 17 u Klub Srba, 5 od 7 u Klub Ostalih te 6 od 17 u Klub Hrvata, što omogućuje nesmetanu kontrolu i izvršne vlasti u Federaciji BiH.

Najjasniji se primjer dogodio u Bosansko-podrinjskom kantonu, gdje Edim Fejzić nije dobio nijedan glas Hrvata, ali predstavlja taj isti narod u u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamenta FBiH. Međutim, Ustavni sud BiH je u presudi „Ljubić“ ukinuo te odredbe i objasnio kako je potrebno koristiti popis iz 2013.. To objašnjenje nalazi se i u presudi „Čolak“ iz 2017., ali i u samom Izbornom zakonu BiH za izbor izaslanika u Dom naroda bez uzimanja u obzir presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić iz 2016. godine. Konačno, u toj presudi je ključno da izabrani predstavnici na svim političko-administrativnim razinama moraju biti legitimni, jer samo njihova legitimnost ispunjava demokratska načela.

Postoji sinergija svih utjecajnih bošnjačkih aktera

Bošnjački krugovi koriste se miloševićevskom politikom dominacije i preglasavanja što za posljedicu ima majorizaciju Hrvata u FBiH. S druge strane, svaki iskaz hrvatske želje za autonomijom proglašava se kriminalnim aktom. No, ne tjera li upravo bošnjačka politika Hrvate na formiranje trećeg entiteta?

Bošnjačka politika u mnogočemu nije jedinstvena. Postoje određena pitanja koja su uvjetovana ideologijom i regionalnom pripadnošću. To je i izraz mogućnosti političkog natjecanja među bošnjačkim strankama, koja je nažalost Hrvatima onemogućena. Bošnjačka ljevica gaji čvrstu titoističku tradiciju, preko SDP-a BiH, DF-a Željka Komšića i drugih. Tu su i konzervativno-liberalne stranke, poput SBB-a, filo-islamski SDA, ali i regionalne stranke poput Laburističke stranke Fikreta Abdića Babe koja ne izaziva simpatije u Sarajevu. Međutim, kad je riječ o političkom sustavu i nastojanju potpune dominacije nad Federacijom BiH, postoji sinergija svih utjecajnih bošnjačkih aktera, intelektualaca i novinara koji plaše vlastitu javnost ugrozom od Hrvatske i Hrvata. Takva neracionalna pojava je promišljena za ostvarivanje bošnjačkih ciljeva iz 1990-ih odnosno potiskivanje svih zamisli BiH kao tronacionalne države.

Ovih smo dana svjedoci histerije oko implementacije rezultata izbora. Naime, bez obzira na presudu Ustavnog suda BiH, bošnjačke elite su pokušale kroz Parlament FBiH i na druge načine nametnuti ista izborna pravila koje je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Kako bi nastavili s nametanjem predstavnika Hrvatima, pozivaju se na Ustav FBiH, s tim da je taj akt pravno ispod državnog Ustava BiH i zakona te samih odluka Ustavnog suda BiH. Čak je u jednoj presudi po apelaciji Alije IzetbegovićaUstavni sud BiH 2000. godine naglasio da se „entiteti moraju u potpunosti povinovati“čl. III.3.(b) Ustava BiH koji naglašava da će se „entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava (BiH)“.

Današnja situacija doista podsjeća na 1989. i 1990. kad je SR Srbija zbog svojih nacionalnih ciljeva nasilno degradirala pa ukinula SAP-ove Kosovo i Vojvodina, bez obzira što je njihov status bio reguliran Ustavom SFRJ. Dakle, svjedoci smo ustavno-pravnog nasilja te ukidanja vertikalne vladavine u BiH (država-entitet-kantoni-općine), jer Bošnjaci kroz entitet Federacije BiH žele državi nametnuti svoje nacionalno rješenje, koje je protuustavno. Najgore u svemu tome je što međunarodna zajednica kroz OHR misli da je to najlakši put za stabilnost te otvoreno zagovara protuustavna rješenja koja već dvije godine predlažu sve relevantne bošnjačke stranke. Sve to s pravom izaziva bunt među Hrvatima koji ne žele niti moraju prihvatiti takvu Federaciju BiH koja služi kao servis za ostvarenje bošnjačkih nacionalističkih ciljeva.

Nezavidna situacija hrvatskih predstavnika

Kako bi se po Vama hrvatski predstavnici u BiH trebali postaviti u sadašnjoj situaciji, vidite li neki izlaz?

Legitimni hrvatski predstavnici se nalaze u nezavidnoj situaciji. S jedne strane, ako ne uđu u vlast na državnoj razini riskiraju da budu zamijenjeni s neizabranim Hrvatima, što bi značilo izgubiti političku moć i utjecaj na politike u BiH. Isto vrijedi i za institucije u Federaciji BiH. S druge strane ako sudjelujete u formiranju vlasti na federalnoj razini prije izmjena izbornog zakonodavstva, osobito ako se prihvati neustavno nametanje implementacije rezultata od strane Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP) po zagovoru OHR-a, onda legitimirate neustavnost Izbornog zakona BiH. Dakle, trenutno je svaki dan u BiH političko ‘taktiziranje’ i neizvjesno je kako će se formirati federalni Dom naroda. Čeka se hoće li SIP nametnuti odluku, kakva će ona biti i hoće li na kraju intervenirati OHR.

Nakon toga, odluka SIP-a bi mogla ići na Ustavni sud BiH, što bi moglo dodatno oduljiti formiranje vlasti ili imati kasnije reperkusije. Istovremeno, čeka se i još jedna presuda po apelaciji Borjane Krišto o ocjeni ustavnosti Ustava FBiH. Situacija je doista neizvjesna, postoji niz pravnih vakuuma, i sve buduće odluke mogu utjecati na odluke hrvatskih predstavnika o formiranju vlasti kako u BiH tako i u FBiH. Međutim, fokus treba ostati na činjenici da samo Parlamentarna skupština može mijenjati neustavne dijelove Izbornog zakona BiH. Tek nakon toga je moguće implementirati rezultate. SIP ne može nametati svoja rješenja jer za to nije ovlašten, a to dobro zna i OHR koji se nažalost oglušuje na upozorenja.

Nemoguće je ne primijetiti da politika koju provode Bošnjaci ima potporu Turske i Saudijske Arabije, a sigurnosni analitičari spominju i utjecaj iranske obavještajne službe u BiH. Kako Vi gledate na ove utjecaje?

Utjecaji spomenutih zemalja su neupitni. Porast turskog državnog ulaganja osobito u obrazovanju, kulturu i izgradnji infrastruktura, pokazuje neupitnost tog fenomena. Treba međutim reći da taj fenomen i politički traje barem jedno desetljeće, a intenziviran je suradnjom Erdoganovog AKP-a i SDA. Ne smije se zaboraviti i da je ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu 2010. javno podržao koaliciju Platforme u FBiH, bez legitimnih pobjednika iz hrvatskih stranaka, i zagovarao bošnjačko pomirenje između SDA, SDP BiH i drugih stranaka. Platforma je koalicija koja je bila na vlasti 2010.-2014. godine, sa SDP-om BiH i drugim bošnjačkim strankama te marginalnim HSP-om BiH i strankom Jerka Ivankovića Lijanovića kao bošnjačkim marionetama s hrvatskim predznakom čija je potpora bila zanemariva.

Uz Tursku, tu je koaliciju blagoslovio i OHR koji ju je doslovce nametnuo svojom odlukom. Što se stranih utjecaja tiče, zanimljivo je da je odmah nakon rata SAD izvršio pritisak na Aliju Izetbegovića da protjera iranske obavještajce, ali nije bilo toliko riječi o utjecaju Saudijske Arabije koja je bila i ostala prisutna preko raznih merhameta i islamskih organizacija, često izvan dometa Islamske zajednice BiH, osobito kad je riječ o salafistima. Danska je krajem prošlog mjeseca zahtijevala od EU sankcije protiv Teherana zbog prisutnosti i komplota iranskih službi na svom teritoriju, pa je za pretpostaviti da je Iran prisutan i na Balkanu. Sumnjam da se u EU uopće razmišlja o tako dubokim i važnim sigurnosnim aspektima u BiH.

Paradžemati

U Bosni i Hercegovini procjena je da postoji 21. tzv. paradžemat u kojemu se prakticira radikalni vehabijski oblik islama. Predstavljaju li vehabijska sela sigurnosnu ugrozu za BiH, ali i za susjednu Hrvatsku?

Paradžemati su realan problem u BiH protiv kojeg je ustala i sama Islamska zajednica BiH s Reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem. On danas procjenjuje uspješnom akciju pozivanja paradžemata da se integriraju sa ‘stečevinom’ Islamske zajednice BiH. Međutim, realnost ostaje drugačija. Paradžemati su ostali netaknuti i nisu zatvoreni kako je najavljivano prije dvije godine. Vehabijska sela i paradžemati su poznati sigurnosnim službama, pa je za nadati se da su pod nadzorom.

Američka potpora bošnjačkoj politici

Bošnjačka politika, međutim, uživa i potporu SAD-a. Zašto, po Vama, Washington inzistira na potpori rješenjima koja su suprotna hrvatskim interesima?

Takva potpora SAD-a bošnjačkoj politici postoji od 1990-ih naovamo. Sjetimo se Cutileirovog mirovnog plana i povlačenja Izetbegovićevog potpisa nakon što je dobio obećanje priznanja i potpore SAD-a, potpore tijekom svih drugih mirovnih pregovora koje bi bošnjački predstavnici potpisivali s figom u džepu, pa ih na kraju odbacivali. Sjetimo se i pritisaka na Tuđmana 1993. kad je međunarodna zajednica uvjeravala javnost da Muslimanima treba biti osiguran pristup na more te doslovno davanje mjesta Gunje (HR) za nesmetan izlaz na Savu preko Brčkog. O tome ne bi bilo uopće moguće razgovarati bez potpore SAD-a.

Tri su glavna razloga za takvu potporu.

Prvo, tih 1990-ih godina na međunarodnoj sceni nastupa liberalni međunarodni poredak s progresivističkom agendom koja ne nagrađuje nacionalne politike, a Bošnjaci su već tad prikazivali Hrvate uz (Srbiju i Srbe kao agresore na BiH) kao rušitelje multi-etničnosti i konfesionalnosti BiH do koje muslimanska manjina na Balkanu drži. To je razdoblje tzv. „trećeg puta“ Tonija Blaira i Bill Clintona, koji su na međunarodnoj sceni nametali politike u korist novih kolektivnih prava naspram odluka suverenih naroda.

Drugo, Turska je vrlo važan američki partner u NATO-u koji je intenzivno lobirao za kraj rata, s fokusom na bošnjačko-muslimansku stvar, a isto su činili i razni pokreti iz arapskih zemalja kojima je SAD bio sklon i koji su bili prisutni u BiH, osobito zbog potpore u Afganistanu pa i Zaljevskom ratu.

Konačno, od George W. Busha naovamo SAD je napustio interes za BiH 2000-ih, ali je paradoksalno SAD-ova profesionalna diplomacija, koja je odvojena od službene politike State Departmenta i Bijele kuće, nastavila raditi na istom obrascu kojeg je stvorila. Trošak za mijenjanje tog obrasca u kojeg je uloženo gotovo tri desetljeća uz milijarde dolara puno je veći od stvaranja stabilnosti na suprotnom obrascu koji bi primirio tzv. građansku i nacionalne politike, što je zapravo nešto što je već pomireno i definirano Daytonskim sporazumom.

Koliko je za sadašnji položaj Hrvata u BiH (su)odgovorna intertnost – da se eufemistički izrazimo – hrvatske politike i diplomacije?

Ključne godine za Hrvate u BiH su bile 2000. i 2001. Tad je na zaprepaštenje Hrvata u BiH međunarodna zajednica preko SFOR-a, OESS-a i OHR-a koristila silu kako bi uništila i degradirala hrvatske organizacije i institucije. Nitko nije mogao zamisliti da će krajem studenog 1999. Hrvatima biti nasilno ugašen TV na hrvatskom jeziku Erotel i da će odašiljači, plaćeni od hrvatskih poreznih obveznika, biti stavljeni na raspolaganje, opet nasilno, bošnjačkoj FTV. U jesen 2000. OESS i OHR donijele su odluke o popunjavanju federalnog Doma naroda tako da od tada Bošnjaci mogu Hrvatima nametati predstavnike, jer je odlučeno „da svi mogu birati sve predstavnike“.

Izborni inženjering je jedan od najboljih pokazatelja i mehanizama za ‘pomirbu’ nakon rata čime se služe međunarodni akteri u zemljama sa sukobima. Ideja je bila pomiriti strane centripetalnim modelom odnosno integracionističkim i preko-etničkom suradnjom (cross-ethnic cooperation) velikih centrističkih koalicija kako bi se potisnule ‘ekstremne’ politike nacionalnih stranaka. Taj model, nasuprot konsocijacijskoj demokraciji prema kojoj sukobljene strane dijele političku moć, propada kao što je propadao i u drugim državama gdje je apliciran.

Politologinja Allison McCulloch s Brandon Universityja, jedna od najproduktivnijih istraživačica podijeljenih društava, dokazala je u jednom svom istraživanju 2013. da je od 24 država gdje su aplicirani centripetalni modeli samo u njih četiri postignut cilj ‘moderiranosti’ odnosno pomirenja sukobljenih strana, dok su u drugim zemljama sukobi raznih oblika nastavljeni. Takav ishod u konsocijacijskim demokracijama je nemoguć. Poslije izbora 2000., na temelju upravo tih integracionističkih modela, OHR je iz vlasti izbacio hrvatske pobjedničke stranke i stvorio koaliciju 10 ‘centrističkih’ stranaka, Alijansu za promjene šefa SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije, već tada s jasno pro-bošnjačkom agendom za degradiranje prava konstitutivnih naroda. Zbog toga je stvorena Hrvatska samouprava koja nije naišla na potporu Republike Hrvatske u kojoj se 3. siječnja 2000. promijenila vlast.

Još, SFOR je 5. travnja 2001. ušao u Hercegovačku banku tenkovima i helikopterima, digao u zrak sefove iz kojih je nestalo oko 1,5 milijuna DM, a 4 tisuće tvrtki i 90 tisuća pojedinaca izgubilo je ušteđevinu. Za taj zločin nitko nije odgovarao. Tad je službena Republika Hrvatska sramotno šutjela, a Hrvati u BiH su bili pod dotad neviđenim pritiskom koji je, po meni, ostavio trag na neke današnje donositelje odluka i svjedoke vremena. Logično je da se racionalnim političarima strah uvuče pod kožu, a još ako se zna da Hrvatska nije bila spremna pružiti ni diplomatsku ni političku potporu ne samo Hrvatskoj samoupravi, već i hrvatskim državljanima, onda je jasno zašto je uslijedila politička pasivizacija ukupnog društva.

Nakon tih događaja, Hrvatska se nastavila baviti sama sobom, putem prema EU bez jasne nacionalne politike i nacionalnih ciljeva. Od 2000. do 2013. su godine kad je nametnuti Komšić bio rado viđen gost na Sinjskoj Alki. Ipak, tek nakon članstva u EU preko pojedinih zastupnika u Europskom parlamentu i zahvaljujući javnom nastupu nekih intelektualaca ta se politika mijenja. Nakon nereda 2014. godine i odlaska Milanovića u Mostar te prekidanje svih odnosa sa tzv. ‘sestrinskom’ strankom bosanskohercegovačkim SDP-om hrvatska politika prema BiH, puno svjesnija prijetnji Hrvatima u BiH, ponovo se stidljivo afirmira. Šteta je prevelika zbog toga što se čekalo toliko godina, do trećeg izbora Komšića 2018., da se hrvatska diplomacija ozbiljnije krene baviti hrvatskim pitanjem u BiH alarmirajući međunarodne organizacije i države. Stoga je jasno je da nije nimalo lak zadatak tek početi graditi partnerstva i objašnjavati hrvatsko pitanje u BiH na međunarodnoj sceni.

Trebaju li Hrvati u budućnosti inzistirati na uspostavi određenog oblika autonomije u BiH?

Uspostava određenog oblika autonomije dugoročno bi Hrvatima osigurala politički i kulturni opstanak u BiH. To se čak ne mora nužno odnositi na treći entitet s područjima s hrvatskom većinom, već i na druge oblike autonomije, kao što su devolucija vlasti odnosno prenošenje dijela nadležnosti na niže razine gdje postoji hrvatska većina. Devolucija je sve češće prihvaćena u unitarnim državama, a primjeri su Katalonija u Španjolskoj ili Južni Tirol u Italiji.

Ipak, o tome je gotovo nemoguće razgovarati s bošnjačkim elitama koje uglavnom na svako spominjanje takve ideje neracionalno spominju ‘podjelu BiH’. Osim toga, od 2000. naovamo na snazi je jačanje državnih institucija i prenošenje ovlasti s nižih razina, primjerice s kantonalne na federalnu. Na taj su način formirana ministarstva obrazovanja i znanosti te ministarstvo kulture i sporta, bez obzira što to te politike nisu u ovlasti Federacije BiH, već kantona.

Koliko je ta autonomija realna s obzirom na geopolitičke okolnosti i izostanak strateških partnera među velikim igračima na međunarodnoj sceni?

Takva je autonomija zasad nerealna. Važno je uzeti u obzir da zapadni dio međunarodne zajednice usidrio u BiH prije dva desetljeća s izvršnim ovlastima preko OHR-a koji je od tad nametnuo oko 1.000 odluka. Umjesto da štiti Ustav BiH odnosno Daytonski sporazum, OHR je taj sporazum unakazio i definitivno udaljio sva tri konstitutivna naroda od dijaloga. U zadnjih dvadeset godina hrvatski predstavnici nisu radili na stvaranju partnerstva s predstavnicima međunarodne zajednice oko pitanja BiH. Hrvati u BiH nakon nasilja OHR-a i SFOR-a 2000. i 2001. protiv političara i Hercegovačke banke sve do obnavljanja Hrvatskog narodnog sabora 2011. su se bavili uglavnom sami sobom, a Hrvatska je sve interese podredila pregovorima za članstvo u Europsku uniju, bez ikakvog preuzimanja rizika upozoravanja na stanje Hrvata u BiH.

S druge strane, u tom razdoblju pa i danas, bošnjački lideri su gradili svoju viziju i predstavljali je međunarodnoj zajednicii svijetu preko Sarajeva kao prirodnog pola odakle će svjetske diplomacije izvještavati svoje glavne gradove o ‘ugroženoj multikulturalnoj BiH’. Sarajevske elite stvaraju preko diplomatskih, političkih i novinarskih krugova sliku o sebi kao žrtvi ‘dvojne agresije’ protiv muslimanskog naroda, od Srbije i Hrvatske, te bošnjačkog naroda kao temeljnog naroda za izgradnju bosanskog ‘multietničkog’ identiteta.

Čak su i Srbi drukčijim putem i intenzivnim lobiranjem osigurali budućnost Republike Srpske kao trajnog entiteta koji se neće utopiti u jednu potpunu zajedničku BiH, za što se međunarodna zajednica zalagala. Javni podaci pokazuju da je u zadnjih 10 godina Republika Srpska potrošila oko 30 milijuna dolara na lobiranje u SAD-u. Sjetimo se samo pod kakvim je sankcijama i upitnikom bilo postojanje Republike Srpske krajem 1990-ih i početkom 2000-ih. Hrvatima u BiH to nedostaje, a ovi trenutni pokušaji Hrvatske da na međunarodnoj razini, osobito kroz EU, podigne pitanje diskriminacije Hrvata u BiH je dobrodošao, ali se nadam da je hrvatska politika svjesna da je ovo tek početak jedne duže diplomatske bitke.

Sutra je godinu dana od presude hrvatskoj šestorci u Haagu i od tragičnog završetka generala Slobodana Praljka. Kako s odmakom od godine dana gledate na prošlogodišnji 29. 11.? Je li on na neki način sublimat hrvatske politike nakon Tuđmana prema Hrvatima u BiH, ali i općenito prema nacionalnim interesima?

Praljkova smrt je rezime svih ovih godina u kojima Hrvatska nije sustavno ništa činila za afirmiranje istine o ratu i hrvatskog pitanja u BiH. Namjerno naglašavam sustavno ništa, jer neki su pojedinci radili, ali bez sustavnog djelovanja, na što su upozoravali i odvjetnici odnosno Slobodana Praljka zbog nedostavljanja zatraženih dokumenata i suradnje s obranom, naravno je da će rezultat biti izgubljena ravnopravnost Hrvata u BiH. A nitko nije mogao kao Slobodan Praljak, nažalost tragično, ukazati na taj nerad za zaštitu hrvatskih interesa u BiH.

Razgovarao: Davor Dijanović | hkv (28. studenog 2018.)

  • Avatar Domobran
    Domobran:

    Točno tako. Ova BiH je pokriće za velikomuslimanski nacional šovinizam. Tkz. ""građanska država po uzoru na Tursku, gdje su Hrvati Kurdi, a Muslimani Turci.

  • Avatar Númenor
    Númenor:

    Muslimani žele od BiH napraviti muslimansku verziju Velike Srbije. Kako su Srbi zamišljali Jugoslaviju tako bosanski muslimani vide BiH.

  • Avatar Númenor
    Númenor:

    Ovakva BiH je za Hrvate gora od Jugoslavije.