Blogosfera Izvan granica

Sarajevo pod Ahdnamom Aleksandra Vučića

Dio te scene smatra kako 'Vučić ne traži kao Hrvatska da BiH postane Palestina', kako 'je Vučić najodgovorniji lider' i da je 'Vučić umjereniji', dok 'Hrvatska aktivno radi da se oslobodi šestorka HVO-a pa se pitamo da li se vratila na politiku iz 90-ih'. Dakle, Plenkoviću, 'mrš kući', jer Vučić je taj s kojim Sarajevo želi dijalog.
Objava 08. srpnja 2017. 0 komentara 130 prikaza
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell

Bijes značajnog dijela bošnjačke javnosti prema Hrvatima i Hrvatskoj postaje sve intenzivniji. Kako je moguće da veći partner nastoji sve žešće utišati manjeg partnera u Federaciji BiH okretanjem pile naopako, preglasavanjem i optuživanjem Hrvatske za ustaštvo?

Naravno, radi se o procesu koji traje od samog nastanka Federacije BiH. Međutim, od prošle godine dogodile su se značajne promjene na političkoj šahovnici Balkana.

Prva važnija promjena jest u odnosima Beograda i Sarajeva. Dok bošnjačka pseudograđanska svita trubi o koaliranju hrvatskih predstavnika s Miloradom Dodikom, čiji je cilj navodno 'rušenje Bosne', ista ta komentatorska raja prešućuje kako su i lijevi i desni bošnjački politički predstavnici prigrlili Aleksandra Vučića, nekadašnjeg Šešeljevog potrčka koji je za jednu srpsku glavu tražio njih 100 muslimanskih.

Nadalje, zanimljivo je kako je Hrvatska 'ustaška' zemlja s pretenzijama, ali 'ovaj put bez Šuškovih tenkova u BiH'. Tko god prati hrvatsku političku scenu zna da to nije istina. Bez obzira što su u Hrvatskoj na vlasti uglavnom nekadašnji činovnici ministarstva vanjskih poslova koji su politički put pekli u veleposlanstvima, EU i NATO-vim hodnicima, oni, eto, imaju skrivene namjere prema BiH. Ali zato se s Vučićem itekako može, posebno kad obeća izgradnju autoceste Sarajevo-Novi Pazar i, daće Bog, dalje do Beograda.

Međutim, kako je došlo do toga da Sarajevo glavnog neprijatelja vidi u Zagrebu, a jednog od strateških saveznika u Beogradu? Odgovor je dvojak: s jedne strane svjedoči se intenzivnom nastupu Njemačke i Rusije na Balkanu, dok s druge strane odgovor treba pronaći u unutrašnjoj politici.

Čini se kako je Njemačka Angele Merkel odlučila promijeniti svoj vanjskopolitički smjer u zadnjih desetak godina iz ne-petljanja u sve-petljanje. Njemački se interesi itekako podudaraju s ruskim interesima, osobito u energetici. Njemačka je, preko Europske komisije, odlučila povezati Gazpromov plin preko Sjevernog toka na plinovod Opal koji kroz Njemačku opskrbljuje cijelu Srednju Europu. Tako je tužba protiv Gazproma koju je podigla Europska komisija 2012., samo nekoliko tjedana nakon sporazuma između njemačke energetske savezne agencije Bundesnetzagentur i Gazproma, povučena u listopadu 2016. godine. Gazprom će na taj način plasirati do 90 posto plina preko Opala, što krši sva pravila o monopolu zbog čega je Komisija i bila podigla tužbu.

Nadalje, umjesto klasičnih pregovora za članstvo, Njemačka je, preko Europske komisije, odlučila odigrati kartu 'duboke integracije' Zapadnog Balkana. Prisjetimo se berlinskog šamara Andreju Plenkoviću u prosincu 2016. Hrvatski premijer je inzistirao da se neriješena ratna pitanja usklade s europskim putem Srbije. Na to je žestoko reagirala kancelarka Merkel, rekavši kako su europski put Srbije i bilateralna pitanja dvije odvojene stvari. (Paradoksalno, Njemačkoj i Europskoj komisiji pitanje Savudrije nije bilateralno pitanje, nego međunarodno).

U istom periodu, povjerenik EU za proširenje i susjedstvo, Austrijanac Johannes Hahn, inzistira na stvaranju 'carinske unije' i tijesne ekonomske suradnje Zapadnog Balkana. Vučić je ideju prihvatio i praktički prikazao kao svoju. Nesebične izjave o izgradnji 'mira', kako bi 'Bošnjaci morali u srpske cipele, Srbi u bošnjačke cipele ne bi li se bolje razumeli i zajednički gledali u budućnost’ te 'spajanju i Srba i Bošnjaka svuda autoputem' svjedoče novoj agendi Europske komisije koju je Vučić vrlo rado prigrlio kao pravi 'good boy'.

Koja je reakcija bošnjačke elite na poziv o ‘prezuvanju’ cipela? Desna bošnjačka elita predvođena Bakirom Izetbegovićem Huseinom ef. Kavazovićem smatra da ‘Bošnjaci moraju znati da je premijer Srbije Aleksandar Vučić glavni faktor. S Vučićem bošnjačka politika treba položiti temelje dugoročne saradnje Bošnaka i Srba’ te kako je ‘on je čovjek u 40-ima, ozbiljan i moćan političar. Prate ga njegovi i ima dobro usmjerenu politiku’.

'Lijeva', tzv. građanska opcija, oprostila je Vučiću jednog Srbina za 100 muslimana i ocjenu da je Karadžićevo uhićenje 2008. 'jeziva vijest' te da 'Srbija nije umrla iako je ubijaju zlikovci sa Zapada'. Utjecajan dio te scene smatra kako 'Vučić ne traži kao Hrvatska da BiH postane Palestina', kako 'je Vučić najodgovorniji lider' i da je 'Vučić umjereniji', dok 'Hrvatska aktivno radi da se oslobodi šestorka HVO-a pa se pitamo da li se vratila na politiku iz 90-ih'. Dakle, Plenkoviću, 'mrš kući', jer Vučić je taj s kojim Sarajevo želi dijalog.

Takvu su politiku prigrlili i predstavnici oko 180 tisuća sandžačkih Bošnjaka. Nakon što se u javnosti pojavila ideja o ujedinjenju 'albanskih zemalja', bošnjački lideri na Sandžaku su žestoko napali albanske predstavnike. Bivši muftija i zastupnik u Skupštini Srbije Muamer Zukorlić kritizirao je Albance i otvoreno stao na stranu Aleksandra Vučića. Inače, mnogi Albanci su smatrali bivšeg muftiju kao 'umjerenog' i s njim nisu imali većih sukoba. Zaoštrena retorika rezultirala je između ostalog pobjedom Ramusha Haradinaja na Kosovu kojeg Srbi terete za ratne zločine, zbog čega mnogi eksperti bliski Europskoj komisiji preporučuju Federichi Mogherini da 'intervenira na strani pro-europskih snaga na Kosovu'.

Ukratko, koga Vučić na Balkanu imenuje, Mogherini će prepoznati, a to su Bošnjaci i na lijevoj i desnoj strani Drine dobro razumjeli.

Što bošnjačke elite dobivaju pod Vučićevim kišobranom? Prvo, dobivaju marginalizaciju Milorada Dodika i moguće slabljenje Republike Srpske. Nije prvi put da Beograd i bosansko-hercegovački Srbi zahlađuju odnose: prisjetite se Miloševićevih sankcija protiv Srba u BiH. Dodik je zbog svoje retorike sve veća prepreka Vučićevoj europskoj i pro-njemačkoj politici, ali naravno dobro posluži za folklor-nacionalističke obljetnice. Drugo, bošnjačka elita dobiva de facto blank cheque s kojim može nastaviti proces političkog marginaliziranja Hrvata u Federaciji BiH, stvarajući između ostalog animozitet prema Hrvatskoj, bez diranja u Republiku Srpsku. Treće, sarajevsko usklađivanje politike s Beogradom znači udovoljiti Europskoj komisiji odnosno Njemačkoj, koja bi stvaranjem 'carinske unije' Zapadnog Balkana udovoljila i Moskvi: EU se ne bi širila na Balkan, ali bi 'tiho' s Rusijom dijelila područje, a sarajevska elita bi mogla nesmetano nastaviti putem dekonstituiranja naroda. Na koncu, ne manje važno, Bošnjaci jačaju poziciju na Sandžaku i ujedno omogućuju 'gašenje' sandžačkog pitanja.

Sve to pod Vučićevom Ahdnamom koja sjaji liberalnim vrijednostima i održivom budućnošću nasuprot 'nacionalističkoj' Hrvatskoj. Vidjet ćemo hoće li je bošnjačke elite čuvati kao što neki fratri ljubomorno čuvaju svoju.

Naravno, hrvatske elite moraju nastaviti u dijalogu s međunarodnom zajednicom, jer druge opcije nema, stvarati bolji temelj za budućnost BiH odnosno riješiti sva otvorena pitanja. Unilateralna rješenja dočekuju se vrlo negativno, s tim da bi dio međunarodne zajednice sigurno legitimirao napuštanje institucija ukoliko se ne riješi pitanje izbornog zakona, zbog kojeg čak ni OHR više ne spava mirno. Vješti integracionalisti prikazuju sebe kao liberalne predvodnike u zemlji, dok Hrvate okarakteriziraju kao etno-nacionaliste koji gase njihov plemeniti plamen. U postojećoj konstelaciji Hrvati su a priori retorički u defanzivi, ali igrajući kartu sigurnosne politike, prije svega kroz NATO inicijative (npr. 'Tri mora') ali i koristeći EU, hrvatski predstavnici iz defanzivne mogu prijeći u povoljniju poziciju.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.